Slovo o učitelju, o mom učitelju, o učitelju mog učitelja

Međunarodni Dan učitelja obilježava se 5. oktobra svake godine, počev od 1994. godine kada ga je UNESKO proglasio praznikom, rukovodeći se ranije potpisanom Preporukom o statusu učitelja od 5. oktobra 1966. godine.

Taj dan je prilika da se spomene lik i djelo svih učitelja i vrednuje njihov rad koji je veoma bitan za razvoj društva i njegovu budućnost. Društvo čine pojedinci koji, kao djeca treba da usvoje sve ono što im učitelji pružaju, sva znanja i vještine, koje marljivo učeći pomažu da šire svoje vidike, usvajaju nova znanja, primjenjuju iz u radu i životu uopšte.
U životu svakog djeteta školskog uzrasta, odmah nakon roditelja tj. oca i majke nesumnjivo veliku ulogu ima učitelj(ica).

Učitelj je ličnost koja se poštuje, kojoj se vjeruje i u kojoj se vidi velika sigurnost u tom uzrastu. Učitelj svakodnevno đacima nudi nova znanja, i sam neprestano uči da bi đacima obezbijedio bolje obrazovanje i podsjeća na ”svijeću koja troši svoj plamen da drugima osvijetli put”. Na sljedećem nivou školovanja, u predmetnoj nastavi, učitelj je taj koji redovno biva upoznat sa uspjesima, ali i preprekama s kojim je sreće ”njegov đak”. Učitelj nspiriše i podstiče đake da uvijek idu naprijed, da šire svoje vidike, razvijaju pozitivne osobine i poglede na svijet, kako bi lakše savladavali i prevazilazili prepreke koje ih čekaju u životu.

Sve ovo napisano i ja lično mogu da potvrdim i da primijenim na svog učitelja iz osnovne škole koji me je pismenio, dao mi osnovna znanja i vaspitanje i nakon ovoliko godina, odnosno decenija taj stav poštovanja se sve više učvršćuje, naglašava i potencira. Imam potrebu da se i u pisanoj formi obratim svom učitelju koji živi iza sedam gora i jednog mora (Jadranskog), u Italiji, u pokrajini Trento, u gradu Trento sa svojim članovima porodice.

Nebitno gdje živi, nekima blizu, od nekih daleko, ali uvijek u mom lijepom sjećanju, ali i u sjećanju svih onih koje je učio, i danas kad odavno nismo u školskim klupama kao đaci (poneki u svojstvu, opet, učitelja), već ispraćeni na vlastiti put u život. Znamo da se raspituje za svakog od nas i obraduje svakom našem uspjehu, ili sažali u situaciji koja tako zahtijeva.

Neka lik i djelo svakog učitelja ne izblijedi iz sjećanja njegovih učenika bez obzira na godine i decenije!
UČITELjU NAŠ, FERDINANDE, SREĆAN TI DAN UČITELjA !

Da bi naslov ovog članka odgovarao sadržaju, slijedi ovaj tekst, tj. govor mog učitelja Ferdinada o svom učitelju Pavlu:
”… Istina je da se svaki čovjek u svako doba sjeća svog učitelja, pa i ja nikad ne mogu zaboraviti svog učitelja, Pavla Božića, (i ovom prilikom moram ga spomenuti, ali ovo će ostati zapisano, što mi je veoma drago), koji me je učio i koji mi je omogućio da nastavim školovanje poslije završene osnovne škole u Šibovskoj. Smestio me u Dom za ratnu siročad u Tešnju, gdje sam bio četiri godine. Tu sam završio Nižu realnu gimnaziju (tako se onda zvala, a danas je to osmogodišnja škola). Upisao sam Učiteljsku školu baš iz tog razloga, završio je 1962. godine i kada sam stekao zvanje učitelja, vratio sam se u svoj rodni kraj, nestrpljivo iščekujući susret sa učiteljem Pavlom. Naš prvi susret i razgovor dugo je trajao, a između ostalog mi je rekao: ”Učitelj treba da uči i da vaspitava, ali ne zaboravi na još jedan, veoma važan zadatak, a to je društveni rad”. Nakon pet godina rada na terenu, 1967. godine došao sam da radim kao u učitelj u školi u kojoj sam ja nekad bio đak a Pavle moj učitelj…

( Iz knjige NAŠE GODINE, monografija škole u Šibovskoj, D. Simić, 2010. godine)

Dragana B. Simić