U okviru projekta Dialog, koji u saradnji sa umjetničkim prostorom Ideal iz Leipziga realizira Umjetnički kolektiv U10 iz Beograda, predstavljen je rad bh. umjetnice Jelene Fužinato “Strah od povratka zamijenio je strah da se nikada neću vratiti”
Rad “Strah od povratka zamijenio je strah da se nikada neću vratiti” umjetnice Jelene Fužinato pripada, kako je saopšteno, opusu koji markira momente složenog procesa ekspatrijacije i repatrijacije. Crteži prikazani na bilbordima, objašnjeno je o ovom radu, imaju funkciju pomoći u pamćenju, navodeći emocionalne faze i bilježeći evoluciju misli u procesu migracije.
RAZMIŠLJANJE O POVRATKU
Kako je u razgovoru za Oslobođenje kazala Jelena Fužinato, ovo je jedan iz serije radova koji je nastao 2021. godine, kao proizvod dugogodišnjeg razmišljanja o povratku.
– Ove godine odlučila sam pokušati vratiti se u region. Zanimalo me je kako i pod kojim uslovima je za mene povratak moguć. U tom periodu su nastali crteži, objekti, naljepnice, upitnici itd. koji su zabilješke trenutnih stanja u kompleksnom procesu povratka. Ti radovi imaju funkciju pomoći u pamćenju, stavljajući na papir evoluciju misli u toku migracije. “Strah od povratka zamijenio je strah da se nikada neću vratiti” je rečenica koja markira isto osjećanje u različitim momentima iseljeništva: osjećaj straha od povratka na početku procesa ekspatrijacije (2011) i emocija taloženih tokom 10 godina odsustva te pokušaj repatrijacije (2021). U prvim godinama ovog procesa dominantno je osjećanje beskrajne nesigurnosti, a zatim se sporo i neprimjetno razvija otpor prema novom identitetu i osjećajem drugosti, čak i nakon što su formalni uslovi zadovoljeni. Tako da potpuni osjećaj pripadnosti nikad i nigdje nije postignut, objašnjava Fužinato, te dodaje:
Mene ovaj unutrašnji dijalog zanima ne samo u mom slučaju, već iz različitih perspektiva, jer je očigledno da se dešava mnogim iseljenim osobama. Generacije prije nas su zidale kuće u rodnim mjestima u kojima često niko nikada nije živio. Zanima me kako će nove generacije “nadoknaditi” izgubljenu konekciju sa sopstvenim zemljama. Zato je i dio ove serije radova upitnik koji ima za cilj skupiti policentrične narative o napuštanju zemlje porijekla. Dakle, ovaj rad, kao i svi ostali radovi nastali ove godine, predstavlja eksces u javni prostor i prati živo iskustvo odlaska i povratka.
RAD JE PODRAZUMIJEVAO JAVNO POSTAVLJANJE NA BILBORD, KAKO VIDITE VAŠ RAD U TOM KONTEKSTU, VAN GALERIJSKOG PROSTORA?
– Galerijski prostor je elitistički prostor. Nijedan angažman to ne može promijeniti. Ljudi koji nemaju interesa u galerijama i muzejima koji se direktno odnosi na kvalitet njihovog života neće nikad prisvojiti to okruženje kao svoje mjesto. Meni je redovno odstupanje od sistema umjetnosti veoma važno u shvatanju mog djelovanja u društvu. Prvenstveno zbog toga što elitni milje nije dio mog sistema vrijednosti, a zatim i zbog toga što javni prostor omogućava pluralističku perspektivu, a to je ono što me najviše zanima u umjetnosti.
ŠTA ZAPRAVO IZLAZAK NA BILBORD OMOGUĆAVA RADU U SMISLU NJEGOVE KOMUNIKACIJE SA SLUČAJNIM RECIPIJENTIMA U SVAKODNEVICI DVA GRADA U KOJIMA JE POSTAVLJEN?
– Bilbord je marketinški prostor i mi smo se brzo navikli gledati “kroz njih”. Međutim, njihov uticaj na naše psihološko stanje je ogroman i, što je najvažnije, često je podsvjesan. Činjenica da smo okruženi slikama više nego ikada, a da je vizuelna pismenost niska, dovodi društvo u takvu situaciju da ne razumijemo svijet oko sebe. Ta vrsta komunikacije koja dominiran našim javnim prostorom je vrlo nasilna. Projekat Dialog je upravo usmjeren ka tome da zauzima i osvaja dijelove javnog prostora u suprotne svrhe, za direktnu i intelektualnu komunikaciju. Dakle, jedan nivo vizuelne komunikacije koji se ne trudi plasirati proizvod, već pitati javnost za mišljenje, a pritom se ne traži jednoličan ili bilo kakav odgovor. Kreatori projekta iz umjetničkog prostora Ideal u Leipzigu Clara Hofmann i Gregor Peschko u saradnji sa Umjetničkim kolektivom U10 i Sandom Kelebić, koja je koordinirala cijelu priču, ambiciozno postavljaju pitanja i pokušavaju da uzdrmaju te prostore namijenjene slikama savršeno ispeglanih srećnih heterogenih porodica u kupovini.
SA DRUGE STRANE GRANICE
U ovom slučaju na bilbordu je prikazano stanje izvučeno iz mog dnevnika, intimno i ranjivo i vrlo kontrastno sjajnom oklopu dijasporske kulture. Mene zanima šta se zapravo dešava ljudima koji odluče da se odsele. I još više šta se dešava sa ljudima koji se sele zbog specifičnog političkog problema kao što je naš.
ŠTA U OVOM SLUČAJU POVEZUJE BEOGRAD I LEIPZIG?
– Oni su za mene parametri dva stanja koja su važna u razumijevanju mog rada. U ovom slučaju kontradikcija koja se dešava svaki put kada se nalazim sa one druge strane granice. Zato je rečenica ispisana na crtežu prepolovljena te je jedan njen dio prikazan u Leipzigu, a drugi u Beogradu. Poveznice između zemalja bivše Jugoslavije i Njemačke su brojne i mnogima dobro poznate. Mene zanima kakve su razlike između oni starih, npr. poslijeratnih 50-ih, zatim ratnih i poslijeratnih 90-ih u odnosu na ove sada iseljenike. Čini mi se da je često ta veza shvaćena plošno, da se mnogo koriste fraze “nas ovdje dolje” i “onih gore”, da je potrebno iznova shvatiti i revidirati pozicije. Moj rad počinje od lične dileme, bez ambicije da se ona na ličnom nivou razriješi. Međutim, imajući u vidu broj ljudi koji se svake godine iseli iz Bosne i Hercegovine, neminovno je postaviti nove parametre i bolje shvatiti nove veze te češće postaviti vaše pitanje šta nas to povezuje.
VAŽNI POJMOVI OVOG VAŠEG RADA SU EKSPATRIJACIJA I REPATRIJACIJA, KAKO IH U TOM KONTEKSTU RAZUMIJEVATE?
– Ekspatrijacija je proces jedan stepen više od samog iseljenja iz rodne zemlje. To je za mene svojevrsno odbijanje poveznica sa sopstvenom zemljom i kulturom. Repatrijacija je ponovna integracija u zemlju porijekla i usvajanje pravila bilo da su ona formalnog karaktera, emotivnog ili kulturološkog. Ja se koristim ovim terminima jer oni najbolje opisuju dva momenta i promjenu u htijenju koje je kompleksnije od proste želje za odlaskom ili povratkom. Ta kompleksnost se ogleda u unutrašnjem monologu, ideji o sopstvenom postojanju, ali i dalje od toga.
Ona je uslovljena politikama i socijalnim stanjem, porodičnom istorijom i društvenom traumom, klimom, polom i porijeklom, materijalnim stanjem i mnogim drugim nevidljivim “silama” koje utiču na seobe ljudi. Tako da se služim njima u govornom i misaonom smislu kao parametrima krajnjeg odbijanja i apsolutnog prisvajanja države porijekla.
KLJUČNI JE PAK POJAM STRAH, KAO, KAKO STOJI U NAJAVI IZLOŽBE, SPUTAVAJUĆA EMOCIJA KOJA ODRŽAVA DIJASPORSKU ODREDNICU PRIMARNOM IDENTIFIKACIONOM KARAKTERISTIKOM. KAKO OBJAŠNJAVATE STRAH U NAVEDENIM OKVIRIMA?
– Strah je emocija koja blokira akciju i u oba slučaja sprečava da se ostvari potpuni potencijal sopstvenog života. Na početku je to strah od napuštanja poznatog iako u sopstvenoj zemlji ne postoji infrastruktura koja bi koristila moje znanje i sposobnosti. Ljudi koji napuštaju svoju zemlju porijekla sa namjerom da se nikada ne vrate ne ostavljaju samo očigledna socialno-materijalna dobra, već čitavu socijalnu mrežu i sistem vještina i vrijednosti, čiji dobar dio ranije nisu ni primijetili da posjeduju. U ovom radu je strah prisvojen kao važno osjećanje, koje ima svoje mjesto i ulogu u procesu migracije.
NOVA PARADIGMA
Ispisivanjem rečenice na crtežu i njegovim uvećavanjem na bilbordu, te prikazivanjem na javnom mjestu daje mu ogroman prostor i validaciju. On postaje korisna alatka u pažljivom razmatranju nove situacije – napuštanja nacije, države i sopstvenog shvatanja građanstva. Asimilacija u novo društvo i novu naciju nakon toga više nije ni prihvatljiva. Ljudima koji su obezdržavljeni svojom ili tuđom odlukom, nova nacionalnost možda više ni ne treba. Više od toga je potrebna nova paradigma istorijske svijesti o kojoj piše i H. Arendt. Tako da je za mene u ovom slučaju strah univerzalna emocija u službi individualne spoznaje sebe same.
KO SU, NA KONCU, OBEZDRŽAVLJENI GRAĐANI I KAKO IH POSMATRATE U OKVIRU OVOG RADA?
– Za mene su obezdržavljeni građani i građanke svi koji ne mogu da utiču na krojenje politika svoje izvorne države, a još nisu ili ne žele u potpunosti prihvatiti načine funkcionisanja države u kojoj su se zatekli ili u kojoj su odlučili živjeti. Svi oni čije države ne trebaju ili ne koriste njihovo znanje i vrijednost kao pojedinca. Tako npr. moja izvorna država je rijetko prepoznala moj stručni profil i ne nudi mogućnost pokazati kvalitete mog rada i beneficije koje on može donijeti za naše društvo. Sa druge strane država u kojoj sam se našla proteklih deset godina prepoznaje i koristi moj rad, smatra ga vrijednim, a to pokazuje direktnim implementiranjem mog rada u medijaciji društvenih procesa, što vidim kao krajnji cilj svog umjetničkog rada. Do koje mjere će takva priznanja i profesionalna asimilacija biti dovoljni da ja prihvatim tu novu državu kao svoju, još je neizvjesno. Vjerujem da će se naći nekakav istorijski konsenzus za sve one koji su u ovom vremenu postali osobe bez država. Za mene to nije nužno negativna posljedica. Obezdržavljeni građani i građanke su oni/e koji nisu dio društva u kome žive, a za to se ne mora nužno napustiti zemlja porijekla.
Oslobodjenje
Be the first to comment