Svaki čovjek želi da ga u životu zdravlje posluži i da tokom svog života proživi mnogo i da pozne godine dočeka u krugu najmilijih. Upravo tako nešto doživio je i Anđelko Pejašinović iz Gornjih Vijačana koji je proslavio , u krugu porodice, devedeseti rođendan. Ovo rođendansko slavlje organizovali su članovi njegove porodice, a ovaj vremešni čovjek kaže kako je zadovoljan zbog svega toga ali i da nije očekivao da će doživjeti ovoliko godina.
” Vjerujte da mi je srce puno što su moja familija oko mene. Nisam se ni nadao da ću dočekati ovo sve. Malo sam bio nagao u poslu zbog čega je sve to uticalo na zdravlje. Ali tu su moja djeca i unuci koji će uvijek pripomoći. Ja sam stekao za svoga života troje djece sa suprugom, koja je umrla 2003.godine. Oni su svi danas ovdje i zadovoljan sam s njima. ”,rekao je Pejašinović.
Tokom svog života kako kaže, proživio je svašta rekavši da je kao i kod svakog čovjeka bilo i lijepih i ružnih stvari. Prisjeća se kako mu je posebno bilo teško dok je radio kao sjekač u Hrvatskoj i u Novom Sadu. Žao mu je jedino što ni danas ne može biti aktivan kao nekada a to je uglavnom zbog lošijeg zdravlja.
” Sada uglavnom vrijeme provodim gledajući televiziju i malo tako prošetam oko kuće. Tu je uvijek porodica da mi pomaže. Ne mogu se na njih žaliti. Unuka me često pazi i obilazi. Da mogu dao bi joj orden za to. I sin je tu često kako je u penziji. Ja sam nekada njima davao neke savjete kako da žive i kako da se slažu a danas ja opet moram malo više njih slušati i to je sasvim u redu”,rekao je Pejašinović.
Ova djed posebno pamti period Drugog svjetskog rata pri čemu kaže da je imao osam godina kada je počeo rekavši da su to bili teške godine. Svoj doprinos davao je u poslijeratnoj obnovi kako samog sela ali i bivše Jugoslavije. Navodi su ljudi tada naporno radili kako bi stvorili jednu razvijenu zemlju. Navodi da je 1948.godine otišao u Novi Beograd u okviru omladinske brigade na radnu akciju u kojoj se učestvovalo dobrovoljno.
”Tu smo pravili pruge i puteve. U tim omladinskim akcijama napravljena je i ova naša pruga u Gornjim Vijačanima i to je bilo 1952.godine. U tom periodu obnove napravljena je i prva škola 1947.godine.Tada su ljudi bili složni i složno su radili. Za samo nekoliko godina vidjela se velika razlika. Izgradile su se putevi, pruge, razvili su se gradovi. Sjećam se kada sam otišao u vojsku 1952.godine u Čačak i tamo nam je politički komesar u okviru ideološke nastave pričao kako će mo naše zemlje obrađivati traktorima i jesti bijeli hljeb kojeg je tada bilo jako malo. Nama je sve to tada bilo nevjerovatno ali nas ipak nisu lagali”,rekao je Pejašinović.
Svoj radni vijek, ovaj vremešni starac proveo je na željeznici pri čemu ga za taj posao vežu lijepe uspomene gdje je radio kao skretničar. Nekada je, kako kaže, željeznica bila osnovno prevozno sredstvo i nekada su znali biti prepuni od ljudi. Danas je kako kaže, ljudi manje a samim tim i vagoni su prazni, što ga jako mnogo boli. Sa sjetom su i dalje ostali stari seoski zborovi i veselja na kojima su se skupljali ljudi ali posebno stare seoske igranke.
” Kao momak išao sam na igranke i prela kao naši stari. Mi smo se omladina okupljali po okolnim brdima. Poslije smo mi omladina preuzeli barake koje su ostale od onih koji su radili ovu našu prugu pri čemu smo je prenijeli i napravili ovaj sadašnji seoski dom.
Danas u kako kaže ljudi i omladina mnogo otuđeni i malo se druže dok je to njegovo doba dosta bilo drugačije. Navodi kako su ljudi nekada bili manje obrazovani ali su bili mudriji i bolje su upravljali kako selima tako i cijelom zemljom.
Otkriva i da neka posebna tajna za dugovječnost ne postoji i da neke ljude jednostavno posluži sreća. Ipak ljude savjetuje da budu pametni i da se čuvaju ali i da budu prije svega ljudi koji će misliti i raditi dobre stvari.
” Ljudi će na takav način sebi najviše pomoći a kada sebi pomognu onda su pomogli i drugiima. Svako ko je dobar imaće uvijek pomoć bez obzira da li čovjek imao ili nemao. Nema ti tu neke posebne pameti kada je u pitanju život. Vodiš o sebi računa ali i o ljudima to je neka moja poruka. ”,rekao je Pejašinović.
Devedeseti rođendan djeda Anđelka, sa velikim veseljem proslavljali su i njegovi najmiliji prije svega njegov sin i dvije kćerke zajedno sa troje unuka i praunuka. Njegov sin Mile kaže kako je sretan što mu je otac dočekao ovoliko godina života.
” Njegova je želja bila da okupi porodicu, rođake i prijatelje na jednom mjesu kako bi proslavili ovaj njegov devedeseti rođendan. Mi njegova djeca i unuci preuzeli smo obavezu da to organizujemo i veoma smo sreni što smo mu ispunili želju. Drago nam je što smo na jednom mjestu okupili i što zajedno sa rođacima, slavimo ovako značajan događaj”,rekao je Pejašinović.
O stotom rođendanu, vesela starina i ne razmišlja a kako kaže neka o tome odluči Bog. Kako kaže staračke dane želi provesti u krugu najmilijih koji su mu i ranije bili oslonac u životu.
TV K3
Be the first to comment