Vojvodići vrevu grada zamijenili seoskom idilom u malom prnjavorskom selu

Postoje mnoge predrasude o životu na selu, a neke od njih su da nema asfaltiranih puteva, na selu žive samo poljoprivrednici, nema ambulanti, škola, trgovina, te da su ljudi na selu potpuno otcijepljeni od civilizacije, što u većini slučajeva nije tačno. To potvrđuje Ana Vojvodić, koja sa porodicom uživa u blagodetima prnjavorskog sela Štrpci, a za “Nezavisne” je ispričala kako je ostvarila svoju seosku bajku.

U razgovoru za “Nezavisne novine” priča o seoskoj idili u kojoj uživa, a dio svog života dijeli i sa više od pet hiljada pratilaca na društvenoj mreži Instagram.

Vojvodićeva je rođena u Užicu, u Srbiji, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je upisala Filološki fakultet i preselila se u Beograd. Po završetku studija zaposlila se u turizmu i nastavila živjeti u Beogradu još nekoliko godina, gdje je upoznala i supruga. Ipak, ističe da se na Beograd nikada nije navikla.

“Prvi stan u kom sam živela u Beogradu imao je rešetke na prozorima, a sa trpezarijskog stola sam brisala garež svako jutro. Polovinu dana sam provodila u gradskom prevozu, subotu koristila da završim obaveze za koje nisam imala vremena u toku sedmice. Beograd mi ništa nije pružao, a puno mi je slobodnog vremena i strpljenja uzimao. Suprug i ja smo se prvo doselili u njegovo rodno mesto, Prnjavor, gde je on počeo raditi kao veterinar. Često me je vodio sa sobom na teren, pa sam imala priliku da upoznam prnjavorska sela. Pomažući mu u poslu, shvatila sam da volim životinje i da se odlično osećam družeći se sa njima. Zavidela sam ljudima koji žive u selima i vremenom smo doneli odluku da bi i nama takav način života najviše prijao”, priča Ana.

Sve kockice za supružnike Vojvodić su se poklopile pronalaskom idealnog imanja.

“Na selu živimo već četiri godine. Dugo smo bili u potrazi za imanjem koje bi nam se dopalo. Štrpci, kao i mnoga druga prnjavorska sela, dobro su povezani sa gradom. Teren je pitom, pristupačan, imamo sve što je potrebno”, ističe Ana.

Naša sagovornica smatra da njihova odluka nije bila samo izbor mjesta življenja, već izbor načina života.

“Kroz fotografije, snimke i komentare prikazujem naš svakodnevni život koji se odvija u prelepom ambijentu, u kom smo okruženi biljkama i životinjama. Često mi se preko društvenih mreža javljaju ljudi kojima se dopada kako živimo, koji bi želeli isto, samo im je teško da se odvaže. Ono što ja pokušavam da objasnim jeste da ako živite na selu, ne znači da morate živeti od sela. Moj posao je u gradu, i autom mi treba deset minuta vožnje do njega. Lični izbor je da li ćete gajiti baštu ili domaće životinje, a ne morate imati ništa od toga, dovoljno je da ste svaki trenutak spojeni sa prirodnim ambijentom i da vam deca odrastaju u zdravom okruženju”, objašnjava Ana.

Ona ističe da je ponosna što ruši predrasude o životu na selu.

“Mir koji imamo je neopisiv. Ujutru nas budi kukurikanje pevca ili poj ptica, a na prozorima dnevnog boravka nemamo zavese, jer jedini posmatrači mogu biti srne koje povremeno pasu na dnu imanja. Prvo što svako primeti kada uđe u našu kuću jeste zadivljujući pogled kroz prozor. Jedan prijatelj je rekao kako nama ne trebaju slike na zidu, kad su slike kroz prozor magične i stalno se menjaju kroz godišnja doba i različite vremenske prilike. Ako su predrasude o životu na selu postojale, mi smo ih našim primerom svakako razbili. Imamo i struju i vodu, asfaltiran put, javnu rasvetu, internet i kablovsku, dakle sve što imate u gradu. Međutim, imamo i mir, čist vazduh, širinu, zelenilo, čega u gradu nema”, ističe Ana.

Supružnici Vojvodić roditelji su dvije djevojčice, koje obožavaju druženje sa životinjama.

“Moja deca slobodno prilaze psu, mačke su im omiljena igračka, gliste obožavaju da razvlače po rukama, a jarići i jagnjad su im posebno simpatični i zanimljivi. Čak i kravama, tim dobrim, ali izgledom zastrašujućim životinjama, naše devojčice prilaze bez zadrške. Koka i jaje su bili među prvim izgovorenim rečima. Stalnim kontaktom dece sa biljkama i životinjama ne samo da se ne razvija strah, već se smanjuje i mogućnost za pojavu alergija. U sve što radim u kući i van nje uključujem i decu. Bilo da je to mešenje hleba, sejanje povrća, hranjenje kokoški ili skupljanje granja. Deca se ne rađaju sa radnim navikama, njih im morate usaditi postavljajući im zadatke i radne obaveze, a one to sve prihvataju sa zadovoljstvom”, objašnjava Ana.

Naša sagovornica pronađe vremena i za ručni rad, pletenje, pobornik je reciklaže, a ne libi se uhvatiti u koštac ni sa zidarskim projektima.

Ana ima i Instagram profil sa više od pet hiljada pratilaca, na kojem dijeli dio svog idiličnog seoskog života.

“Instagram aplikacija može biti zaglupljujuća ako pratite profile ispraznog sadržaja, ali se isto tako može mnogo pametnih stvari o modernom baštovanstvu naučiti i mogu se iskoristiti dobri saveti i tuđa iskustva. Pinterest je još jedna aplikacija koju rado preporučujem kao nepresušni izvor ideja. Jedna od njih je i mini-staklenik. Prijatelji su mi poklonili stare prozore sa kuće, ciglu sam takođe nabavila od srušenih objekata. Uz malo maltera i dobre volje, nastao je mini-staklenik. Imam u planu da ih sazidam još, praktični su za uzgoj rasada u proleće. Kada se skinu prozori, pretvaraju se u povišene gredice”, objašnjava Ana.

Kako kaže, napravili su dobru odluku preseljenjem na selo, u šta se većina njihovih prijatelja uvjerila pojavom pandemije virusa korona.

“Suprug i ja smo bili pomalo vidoviti. Ljudi su se čudili, nisu verovali da ćemo se zaista preseliti na selo. Onda je nastupila pandemija. Roditelji su bili prinuđeni da drže decu zatvorenu po dva dana u stanovima, bilo je zabranjeno šetanje kućnih ljubimaca, maske i sredstva za dezinfekciju su postali neizostavna oprema. Mi koronu nismo ni osetili. Na naša skoro četiri hektara imanja kretali smo se slobodno i tu nam slobodu niko nije mogao oduzeti”, ističe ona.

Tvrdi da se nikada nije pokajala zbog odluke da porodicu podiže na selu.

“Žao mi je što se nismo i ranije odlučili na taj korak, ali za ovakve ideje čovek ipak treba malo da sazri. Na proleće gradimo bazen za prikupljanje kišnice, kako bismo sebi obezbedili veće količine vode za zalivanje bašte. Takođe, završavamo ograđivanje imanja, da bismo mogli da uzgajamo ovce i koze”, kaže Ana.

Svima koji su razmišljali o životu na selu savjetuje da svoje želje pretvore u stvarnost.

“Imanja na selima se prodaju budzašto, dok cena kvadrata stanova u gradovima raste iz dana u dan. Za manje novca, sebi ćete priuštiti daleko bolji kvalitet života. Nekada su se luksuzom smatrali skupi automobili, egzotična putovanja, markirana odeća. Vremena se menjaju. Luksuz danas postaju čist vazduh, pitka voda i domaća hrana”, kaže naša sagovornica.

1 Comment

  1. NAPUSTIO SVOJE SELO MLINCI PA OTIŠO U DRUGO, VRATI SE NEMOJ BITI IZBJEGLICA

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*