Da je fudbal “više od igre” vidjelo se u seriji Zdravka Šotre iz 1976. godine, ali i u životu porodice Deket, koja je praktično cijeli život u vezi sa “bubamarom”.
Svaki dan počinje i završava sa fudbalom, a za sve je to na neki način kriv Zoran, koji je glava kuće. Nekadašnji fudbaler prnjavorskog Ljubića, potom dugi niz godina banjalučkog Borca po okončanju fudbalske karijere ostao je u vezi sa najpopularnijim sportom na planeti, a ljubav prema njemu prenio je i na 15-godišnjeg sina Mateja. Sve to iz prikrajka, ali sa puno ljubavi i pažnje prati Zoranova supruga i Matejeva majka Darijana, koja je i sama nekada bila u sportu, igrajući odbojku.
– Fudbal sam počeo da treniram, a i igram, u Ljubiću, a zatim nastavio u Borcu. Baš u tom periodu u akciji Fudbalskog saveza Republike Srpske i “Glasa Srpske”, po izboru trenera i kapitena, izabran sam za najboljeg fudbalera Republike Srpske za 2005. godinu. Taj dio života mi je ostao posebno drag pa zato valjda i nije čudno da sam poslije završetka karijere upravo u Banjaluci zasnovao porodicu, a za mjesto življenja odabrali smo ovaj prelijepi grad. Kratko sam igrao u Čeliku iz Zenice, Omladincu iz Banjaluke, poslije čega sam završio profesionalnu igračku karijeru – naglasio je na Zoran Deket.
I po okončanju karijere fudbala se nije odrekao ni u jednom momentu života.
– Pored osnovnog zanimanja menadžera za prodaju sportske opreme u poznatoj banjalučkoj kompaniji, moj životni put je uvijek bio u vezi sa fudbalom. Tako sam se okušao i u nekim drugim ulogama i tek tada shvatio šta je sve potrebno prije nego što igrač istrči na teren. Bio sam dva mandata predsjednik Ljubića, već osmu godinu sam prvi čovjek Gradskog fudbalskog saveza Prnjavor i član sam Upravnog odbora Područnog fudbalskog saveza Gradiška. Funkcija koju sada obavljam i na koju sam izuzetno ponosan je potpredsjednik FS Srpske – nastavio je Zoran Deket.
Iz svega navedenom odmah je jasno da nije slučajnost što je njegov sin Matej od momenta kada je prohodao za omiljenu igračku izabrao fudbalsku bubamaru.
– Tada u našim životima nastupa jedna nova faza, a Matej je odlučio da naslijedi oca na zelenom terenu. Često se “svađamo” kada je riječ o tome na koga Matej fudbalski liči – na oca ili stričeve, a onda se u sve to u umiješa moja supruga Darijana i kaže da najviše zasluga za njegov sportski razvoj ima upravo ona. Zapravo mislim da tu niko nije uticao, to se jednostavno nametnulo kao “podrazumijevano”. Već sam rekao da smo sportska porodica, pitanje je bilo samo koju će Matej loptu izabrati, fudbalsku ili odbojkašku. S obzirom na to da svi obožavamo fudbal, na sreću svih, izbor je pao na fudbalsku. I smatramo da nije pogriješio. Već sa pet godina Matej je počeo da trenira fudbal i od prvog momenta je to shvatio prilično ozbiljno. Kada je on u pitanju, pobjeda je uvijek imperativ, tako da smo prošli prilično izazovan period njegovog fudbalskog sazrijevanja koji još traje – rekao je stariji Deket.
Matej je prve fudbalske korake napravio u Školi fudbala Sport tim.
– Osjećaj za gol odredio mu je poziciju već na prvim treninzima. U Borac je prešao 2020. godine, odlično se snašao i mogu da kažem da uživa. Od dolaska na Gradski stadion počinje da igra ozbiljniju ligu, mnogo težu i zahtjevniju. Želja za dokazivanjem kod njega stalno raste, igra sve bolje i tako smo došli do toga da je poslije prve odigrane sezone za mlađe pionire Borca i osvojene titule, bio najbolji strijelac Omladinske kvalitetne lige FS RS. Zatim slijedi takmičenje u Premijer ligi BiH za pionire, gdje je sa 40 postignutih golova i 20 asistencija proglašen najboljim strijelcem lige, a trenutno se sa Borcem nalazi na liderskoj poziciji jesenjeg šampionata za kadete, bez poraza, gdje je u 13 odigranih utakmica postigao 23 gola i upisao 10 asistencija. Na nedavnoj, 70. manifestaciji “Glasa Srpske” Izbor 10 najboljih sportista izabran je u akciji Ministarstva porodice, omladine i sporta u 10 najperspektivnijih sportista Republike Srpske – ponosan je otac Zoran.
Kaže da mu je daleko lakše bilo da igra nego da posmatra sina na terenu.
– Kada je Matej na terenu to izaziva mnoštvo emocija za koje nisam znao da postoje kada sam ja igrao. Prvo je tu osjećaj ponosa i sreće, zatim želja da što bolje odigra, strah da se ne povrijedi i još mnogo toga što kao roditelj osjećam dok ga gledam na terenu. Pružam mu maksimalnu podršku iako znam i da viknem sa tribina kad negdje griješi. Znam da to nije pohvalno, ali je tako. Inače smo njegova majka i ja na gotovo svakoj utakmici i on zna da u nama ima najveću podršku. Smatram da je podrška djetetu od strane roditelja bitna u svakom segmentu života, pa tako i u sportu. Slobodno mogu da kažem da smo za njegovo samopouzdanje na terenu zaslužni upravo mi kao roditelji – nastavio je Zoran Deket i dodao da su uslovi za treniranje danas daleko bolji nego kada se on profesionalno bavio fudbalom.
Još jednom je zahvalio supruzi Darijani, koja već dugi niz godina ima razumijevanja prvo za njegovu, a sada i za karijeru njihovog sina.
– Darijana i ja smo zajedno već 18 godina i mogu samo da kažem da je sreća što je bila u sportu i razumije potrebe jednog sportiste. Bez njene ljubavi, podrške i razumijevanja siguran sam da ni ja ni Matej ne bismo bili ni približno uspješni, pa čak je pitanje i da li bismo bili u sportu. Vrlo je to zahtjevno za porodicu, velika su odricanja, mnogo stresnih situacija, ali to može da razumije samo onaj ko to istinski voli i onda mu ništa ne pada teško. Tako je i kod nas. Mi fudbal živimo, nama je to način života. Pratimo sve, od turnira u Boriku, do utakmica Evropskog prvenstva, jednostavno nas to ispunjava – istakao je Zoran Deket.
Mladi Matej Deket je istakao da nije siguran ko je najviše uticao na njega da se počne baviti fudbalom.
– To je bio moj izbor, tata i mama su me samo podržali u mojoj želji. Kažu da sam već sa godinu i po dana bio lud za loptom. Imao sam sreću da odrastem pored stadiona Naprijeda i non-stop sam odlazio tamo. Mislim da se tu rodila moja ljubav prema fudbalu. Naravno, gledajući tatine snimke i slike želio sam da budem kao on, fudbaler – naglasio je Matej.
Naglasio je da mu je sve teže usklađivati školske i fudbalske obaveze.
– Do ove godine nije bilo toliko teško, ali ovo polugodište je bilo najteže. Imao sam dosta izostanaka zbog reprezentativnih obaveza i jedva sam nadoknadio propušteno. Sva sreća direktorica moje škole i moji nastavnici imaju veliko razumijevanje za moje sportske aktivnosti i podržavaju me. Ovim putem bih želio da zahvalim svima u Osnovnoj školi “Dositej Obradović”, čiji sam, inače, učenik – nastavio je Matej Deket.
Ne želi da dugoročno razmišlja o fudbalskoj karijeri.
– Za sada su svi moji planovi u vezi sa Borcem i reprezentacijom. Želim da nastavim sa dobrim igrama prije svega u klubu, a zatim i u reprezentaciji. Nadam se da će tako i biti, a za dalje ćemo vidjeti. Imam tek 15 godina i profesionalni ugovor sa Borcem, više sam nego zadovoljan. Imam odlične trenere sa kojima radim i punu podršku kluba, kao i odlične saigrače bez kojih ne bih bio to što jesam. Naravno da mi je san da zaigram u nekoj jakoj evropskoj ligi, kome nije. Sada je na meni da što bolje treniram, usavršavam se i nadam se da uspjeh neće izostati. Najvažnije je da me mimoiđu povrede i posluži zdravlje, za ostalo ćemo lako – dodao je Matej.
Kvintet
Stariji ljubitelji fudbala i to sa kraja prošlog i početka ovog vijeka sjećaju se da je tada dres prnjavorskog Ljubića nosilo čak pet Deketa – Dalibor, Vladimir, Ljubiša, Goran i Zoran Deket.
– Goran i ja smo rođena braća, a ostali su braća od stričeva. Dalibor nije branio za nas u seniorima, ali često se dešavalo da na terenu budemo nas četvorica zajedno. Obično smo svi zajedno bili na turnirima u malom fudbalu – naglasio je Zoran Deket.
Glas Srpske
Be the first to comment