Porodica Zahirović uživala je veliki ugled zbog kvaliteta proizvoda koje su pravili, a u Sakibovoj radnji u centru grada i danas se, kao rijetko gdje, još uvijek koristi otvoreno ognjište na kojem se zagrijava željezo.
IZVOR: SRNA/TAMARA STOJANOVIĆ
Sedamdesettrogodišnji Sakib Zahirović iz Prnjavora više od 40 godina u svojoj zanatskoj radnji na tradicionalan način kuje različite predmete, uglavnom poljoprivredni alat, i tako čuva od izumiranja kovački zanat koji je naslijedio od djeda i oca iz poznate romske porodice Zahirović.
Sakib, poznat i kao “kovač Pirija”, po nadimku koji su mu sugrađani dali 70-ih godina prošlog vijeka zbog zajedničkog učešća na moto-trkama sa Esadom Pirićem iz Tuzle, posljednji je kovač u Prnjavoru.
Nove generacije koje izlaze iz školskih klupa nisu zainteresovane da se bave zanatom koji zahtijeva mnogo rada i zalaganja, a više nije toliko na cijeni, jer je primitivni alat zamijenila savremena mehanizacija u poljoprivredi kao i zbog same činjenice da je sve manje ljudi koji obrađuju zemlju.
A nekada je, prisjeća se on, bilo potpuno drugačije.
“Prije je ovaj zanat bio poštovan. Sela su bila više naseljena, ljudi su koristili primitivniji alat da obrađuju zemlju, a bilo je dosta i konja, okivala su se kola, pravile potkovice, lemeši za oranje.
IZVOR: SRNA/TAMARA STOJANOVIĆ
U mom komšiluku bilo je četiri-pet kovača i svaki je imao posla, moglo se lijepo zaraditi, kovač se poštovao kao doktor” , prisjeća se Sakib.
Porodica Zahirović uživala je veliki ugled zbog kvaliteta proizvoda koje su pravili, a u Sakibovoj radnji u centru grada i danas se, kao rijetko gdje, još uvijek koristi otvoreno ognjište na kojem se zagrijava željezo.
“Kada je loš kvalitet materijala imate jeftiniju robu i zato smo mi uvijek držali do kvaliteta. Iako je konkurencija sa buvljih pijaca i iz tržnih centara ogromna i dalje održavam kvalitet zbog čega mi dolaze mušterije ne samo iz Prnjavora nego i iz Dervente, Doboja i drugih gradova” , kaže ovaj zanatlija.
On napominje da je velika konkurencija uzrokovala pad cijena, pa po proizvodu ne može da naplati više od pet-šest KM.
Iz ličnog životnog iskustva, jer nema nikavih drugih primanja osim što zaradi u kovačkoj radnji, mladima daje savjet da “ne postoji loš zanat,” a što je najvažnije – “pored zanata nema gladi”.
“Nemam penziju, nemam drugih stalnih prihoda, pa, iako sam star, moram raditi, ovo mi je jedini način da nešto zaradim, kupim hranu za suprugu i sebe, platim režije i nabavim potrebne sirovine.
IZVOR: SRNA/TAMARA STOJANOVIĆ
Srećom, zanat koji su mi ostavili preci dobro mi je došao” , priča kovač Sakib.
Često na ivici ezgistencije ne posustaje, bori se, radi i kaže da nikada nije došao u iskušenje da krene pogrešnim putem.
“Dobro se sjećam riječi oca Osmana da nikad ni od koga ništa ne ukradem. Znao mi je govoriti – ako nemaš, obrati se ljudima, narod će pomoći. Te riječi su me održale do danas” , kaže on.
Povremena pomoć u hrani i drugim potrepštinama na adresu Zahirovića stigne od romskih udruženja, iako, kako kaže, najviše voli da sam zaradi svoj novac.
“Kovački zanat je umjetnost, svašta radiš, stvaraš, lijepo je to” , završava priču Sakib, kako sada stvari stoje – posljednji prnjavorski kovač.
SRNA
Toliko romac radio a nema pemziju ko mu je kriv