Narodni običaji kod srpskog stanovništva okoline Prnjavora vezani za proslavljanje Đurđevdana i đurđevdanski uranak

Piše: Dario Topić, profesor istorije

GKUD „Pronija“ Prnjavor

Poštovanje i proslavljanje Svetog velikomučenika Georgija (u daljem tekstu: Đurđevdan) kao krsne slave, kod srpskog stanovništva okoline Prnjavora veoma je izraženo i prisutno. Đurđevdan se proslavlja 6. maja po novom, odnosno 23. aprila po starom kalendaru i jedna je od onih slava za koju se kod naroda često može čuti rečenica da polovina Srba slavi Đurđevdan, a druga polovina taj dan ide na slavu. Međutim, osim što veliki broj stanovništva slavi Đurđevdan kao svoju krnu slavu, uz proslavljanje ovog svetitelja kod srpskog stanovništva okoline Prnjavora, vezani su mnogi narodni običaji, obredi i magijske radnje koji su nekada bili upražnjavane.

„Eno, čuju se borije“

U prednoć uoči Đurđevdana, tj. 5. maja po novom kalendaru, u srpskim selima okoline Prnjavora, pravile su se trube od kore drveta koja je skinuta sa tanke odsječene grane ili štapa drveta, čijim se zvukom najavljivalo proslavljanje Đurđevdana, ali i početak upražnjavanja i izvođenja narodnih običaja, obreda i mnogih magijskih radnji. Trube su se pravile od drveta koje ima tanju, mekšu i elastičniju, a nikako krutu koru, tako da je u tu svrhu najčešće upotrebljavano drvo lijeske, ali se mogla koristiti i vrba i iva. Kod srpskog stanovništava u selima okoline Prnjavora, međutim, različiti su utisci od kog je drveta lakše napraviti trubu. Najčešće su pravljene od lijeske, ali često su pravljene i od vrbe jer je vrba imala jaču koru od lijeske, deblje se mogla namotati i bila je manja mogućnost pucanja kore u toku procesa izrade.

Proces izrade trube tekao je tako da se najprije u šumi ili na njenom rubu, uz šumu, odsiječe grana ili štap drveta od koje se truba izrađivala. Kao što je već pomenuto, trube su se pripremale odnosno izrađivale u drugom dijelu dana, u prednoć i to najčešće dok se taj dan čuvala stoka. Trube su se pravile u šumi gdje se nađe grana ili štap, često na njivi pored šume ili gdje se čuvala stoka. Ponekad, ali veoma rijetko, grana ili štap donosio se kući da bi se potom omladina iskupljala da zajedno, kroz razgovor, pjesmu i zabavu, pravi trube. Veoma je bilo važno da grana ili štap od koga će se izraditi truba, bude ravan, da je kora veoma glatka, da nema grana, „kvrgica“ i pukotina kako kroz njih ne bi prolazio vazduh jer truba u tom slučaju, ne bi mogla da svira. Pravili su je gotovo isključivo muškarci, ali mogle su ih praviti i žene i djeca ukoliko su znali i imali vještinu i umijeće da ih izrade.

Truba se izrađivala tako da se nožem postavljenim ukoso, obilazi oko grane ili štapa sa jednog kraja na drugi da bi se ogulila kora. Kada je kora dobro obrezana, ona bi lako otpala od grane ili štapa. Dok se kora reže, treba voditi računa o dimenzijama, odnosno o tome da širina „kaiša“ kore koji će se dobiti rezanjem i koji će se savijati u trubu, bude približno ista da bi se lakše ti kaiši smotali u trubu. Nakon što je kora otpala, počinje njeno spiralno namotavanje iz pravca piska (suženi dio), prema izlaznom vrhu trube (rašireni dio). Na izlaznom vrhu tj. na kraju, truba se probija trnom od crnog gloga ili trnjinom ili omanjom izrađenom podoštrenom klipicom, od jedne do druge strane zidova trube da se truba ne razvije, da se ne odmota dok traje proces njene izrade.

Dimenzije trube bile su različite, od manjih pa do onih koje su bile i do jednog metra. Djeci su se najčešće pravile trube manjih dimenzija, dok su odrasli za sebe pravili veće trube, međutim, to nije bilo isključivo pravilo. Truba je davala karakterističan, krupniji zvuk, odnosno dublji ton. Veće trube su imale izrazito krupan zvuk, odnosno dublji ton, a trube manjih dimenzija su imale manje krupan zvuk, odnosno manje dublji ton. Postojala je mogućnost i praksa da se na trubu dodaje omanji pisak izrađen od vrbe ili od zove koji se ugrađivao u dio trube koji se stavljao u usta. Ukoliko nije pravljen poseban pisak, truba bi se na tom mjestu koji se stavljao u usta, svodila u oblik horizontalne „spljoštenosti“, te bi se dobro ostrugala nožem.

Sa tako napravljenim trubama, naveče su se vraćali kući trubeći kroz selo. U nekim selima okoline Prtnjavora bio je običaj da se sa trubama obiće oko kuće, odnosno oko svih objekata iz domena seoske stambene i privredne arhitekture domaćinstva i da se trubi. Poslije obilaska oko objekata, truba se ostavljala u cvijeće po nazivu miloduh jer je rosa sa miloduha uvijek vlažila trubu pa je mogla duže da svira. Kada truba nije vlažna, kada bi kora izgubila svoju prirodnu vlažnost i kad bi se osušila, više na bi mogla da proizvodi zvuk.

Osim što je bio običaj da se trubi uoči Đurđevdana, obavezno se trubilo i ujutru kada se ide na đurđevdanski uranak, pa i tokom cijelog dana. Iako nije bilo važno ko će prvi ujutru da zatrubi, bilo je onih koji su upravo zbog toga veoma rano ustajali kako bi prvi zatrubili u selu i time se tokom dana hvalili kad bi nekog sreli, želeći da se to u selu sazna i da se o tome u selu čuje i priča. Djeci je posebno bilo važno da se trube mogu što duže upotrebljavati pa su ih stavljali u vodu da duže mogu da proizvode zvuk, a kada bi se okupili, među sobom su se zadirkivala i takmičila čija je truba bolja, čija se najbolje čuje pa je u tim slučajevima često moglo dolaziti i do sitnih prepirki, svađa i čarki.

U selima okoline Prnjavora u kojima živi srpsko stanovništvo, upotrebljavani su različiti nazivi za trubu. Neki od njih su: truba, borija, trubaljka, trub’ca, đurđevska truba, burija, rikaljka itd.

„Pjesma ori, mlad’ce sadimo“ (Đurđevdanski uranak)

Đurđevdanski uranak na koji se išlo rano ujutru 6. maja po novom kalendaru, jedan je od najkarakterističnijih običaja kod srpskog stanovništva okoline Prnjavora koji prati niz radnji koje je valjalo obaviti, a potom se vratiti kući, ali obavezno prije izlaska sunca. Mladi, ali i osobe svih uzrasta, posebno djevojke i žene, ustajale su veoma rano kako bi obavili sve one radnje za koje se vjerovalo da ih valja obaviti i izvršiti radi boljeg i uspješnijeg godišnjeg ciklusa. Vjerovanja u tom smislu, kod stanovništva su bila snažna i na đurđevdanski uranak rijetko da neko nije išao.

Stavljanje mladih grančica lijeske u njive i bašte koje su zasađene raznim biljem, bila je velika karakteristika i obilježje đurđevdanskog uranka. U narodu se za to najčešće koristio izraz „sađenje mladica“, a stavljale su se samo i isključivo u one njive i bašte u kojima je nešto posijano jer se vjerovalo da će ono što je posijano bolje da rodi, ali se takođe smatralo da mladice imaju i moć da spriječe da loše vrijeme, naročito led, uništi usjeve. Već je bilo riječi da su u sađenje mladica išle uglavnom djevojke i žene, ali u manjem procentu išli su i momci i oženjeni muškarci. Kada se krene na đurđevdanski uranaka, odmah, čim se polazi od kuće, zatrubi se na trube napravljene prethodni dan i trubi se na njih dok se ne dođe do mjesta na kojem će se nalomiti ljeskove mladice. Gdje će se momci i djevojke sakupiti, odnosno kada će se i odakle kretati u sađenje mladica, dogovaralo se ranije nekoliko dana, uglavnom za vrijeme dok se čuvala stoka, zatim pred veče, a išlo se u grupama djevojaka i momaka. Djevojke i žene, a ponekad i muškarci, obavezno su prvo odlazili na potok ili na aznu (izvor vode) da se umiju jer se vjerovalo da će ako to učine, tokom godine biti zdravi i lijepi. Prilazeći izvoru vode govorilo se: „dobro jutro vodice i Sveta Bogorodice“ i nakon te rečenice ostavljala se mladica pored izvora. Tokom umivanja, jedni druge su prskali vodom.

Mladice se nalome to jutro tokom trajanja đurđevdanskog uranka, nikako dan prije ili u danima prije. U danima prije Đurđevdana dok se čuvala stoka, provjeravalo se gdje ima mladica da bi se to jutro dio običaja koji je vezan za sađenje mladica, brže i efikasnije obavio prije sunca. Dok su se mladice lomile obavezno se pjevalo, a i cijeli običaj propraćen je raznim pjesmama koje su se inače pjevale na igrankama, prelima, sjelima, okupljanjima, zborovima i sl.

Svako bi za sebe, otprilike, nalomio onoliko mladica koliko će mu trebati da stavi u njive i bašte, ali i da ih ponese kući jer su se mladice stavljale na sve objekte iz domena seoske stambene i privredne arhitekture domaćinstva. Uglavnom je bio običaj da se mladice sade na sredini njive, a rijeđe na rubu ili na njenom početku. Izuzetak je ponekad bila njiva na kojoj je zasađena pšenica. U tom periodu pšenica je već počela da raste i da se ne bi ugažavala, mladica se sadila na rubu njive. Posebno je bio običaj da se djevojke i žene, kada sade mladice u pšenicu, umiju rosom sa pšenice. Vjerovalo se da će zbog tog postupka biti mlade, rumene, zdrave, lijepe, bijele. Prilikom lomljenja mladica, gledalo se koja na sebi ima više lišća ili kako se to govorilo „koja je rodnija“. Ta mladica se posebno čuvala i ostavljala da se ponese kući, a stavljala se na objekte gdje su boravile ovce i goveda. Vjerovalo se da će mladica doprinijeti da bude više rođenih jaganjaca i teoca.

Često su muškarci, a prije svega momci, muškarci mlađe dobi, djevojkama i ženama pravili zamke ili prepreke koje su ih usporavale i ometale da prije sunca završe cijeli posao u vezi đurđevdanskog uranka. Momci bi se kasno naveče međusobno dogovorili koji izvor će da „zatrne“, odnosno da ga prekriju trnjem, ostrugama ili granama drveća kako bi djevojke teže došle do vode. Obično su razmišljali u kom to selu ili zaseoku njihovog sela ima najboljih i najljepših cura. Tada bi odlazili u šumu i sjekli stablo gloga ili više njegovih grana ili trnjinu kako bi ju stavili oko i preko azne (izvora vode) ili bunara za koji su bili sigurni da će djevojke na njega doći. Djevojke bi tada kroz smjeh i šalu na simpatičan način ispoljavale svoju ljutnju, razgovarale među sobom i pogađale koji su ili koji je od momaka iz sela to mogao učiniti.

Običaj je bio da se jedna od mladica koja je donešena sa uranka prvo stavi na kuću i ta mladica bi se dodatno ukrasila tj. nakitila cvijećem koje je raslo u dvorištu kuće. Zatim se mladica stavlja na zgradu, na bunar, ambar, kočak, štalu, na kapiju, ogradu, pčelinjak odnosno pčelinje trnke i košnice. Često je bio običaj da se mladica koja se stavljala u pčelinjak nakiti cvijećem isto kao i mladica koja se stavljala na kuću. Prilikom stavljanja mladice u pčelinjak govarilo se: „dobro jutro pčelice, ja ti nosim mladice, ti ćeš meni slađice, medenice“. Kada se te radnje završe omanja mladica i cvijeće unosila se u kuću i stavljala u vaznu. Nakon što se cvijeće stavi u vaznu, mladica se stavljala u sredinu.

Kada se lome mladice koje će se stavljati u njive, na izvore vode i objekte u domaćinstvu, običaj je bio da se jedna mladica namijeni za davanje imane stoci. Kada se dođe kući, običaj je bio da djeca sa tom mladicom u rukama, odu u štalu i da daju imena jaganjcima i teocima tako što bih ih mladicom udarali malo po glavi i davali im razna imena.

Određene običajno-obredne i magijske funkcije, mladice su imale tokom cijele godine. Ponegdje bi mladice sve to vrijeme ostajale na objektima, a mladicu nije valjalo baciti ili složiti u vatru. Običaj kod srpskog stanovništva okoline Prnjavora je bio da se stara mladica baci ili skloni u žbun, tj. na mjestu gdje raste druga lijeska da bi se tu sasvim osušila. Kad se okopavao ili brao kukuruz ili kad se žela pšenica, raž, ječam i drugo zasađeno bilje, često se dešavalo da tokom obavljanja tih poslova neko od kopača ili berača pronađe mladicu stavljenu na to mjesto za vrijeme đurđevdanskog uranka. I u tom smislu postojala su određena vjerovanja povezana sa statusnim i starosnim aspektom osobe koja je pronašla mladicu. Ako bi mladicu pronašla neudata djevojka ili neoženjen momak, smatralo se da će ta djevojka, ukoliko nema, uskoro naći lijepog momka, da će biti mlada i udati se u skorije vrijeme ili te godine, ili da će momak, ako nema djevojku, naći lijepu djevojku, da će biti mladoženja ili se oženiti ubrzo ili te godine. Ako do mladice prvo dođe udata žena ili oženjen muškarac, onda se vjerovalo da će se nešto obradovati i da će biti srećan. Postojala je praksa da udata žena ili oženjen muškarac prenese, odnosno presadi mladicu u red u kome je neudata djevojka ili neoženjen muškarac da bi oni našli mladicu jer se vjerovalo da je za njih i za napredak zajednice to bilo korisnije. Često se dešavalo da su udate žene ili oženjeni muškarci kada nađu mladicu, znali krišom i pažljivo gledati gdje ima neudatih ili neoženjenih pa bi sa mladicom u ruci potrčali prema njima da ih lagano udare mladicom kako bi se što prije udale, a muškarci oženili. Oni mladi koji još nisu željeli stupiti u brak, vidjevši namjere starijih, kroz smijeh i šalu bi se za trenutak razbježali sa njive da ih stariji ne bi stigli i udarili mladicom.

Vjerovanje u zaštitne moći mladice, posebno su dolazile do izražaja kada bi se primjetilo da se sprema loše vrijeme. Tada bi se jedna ili dvije mladice skidale sa nekog od objekata i sa njom se mlatilo prema smjeru iz kojeg dolazi nevrijeme. U nekim slučajevima običaj je bio da se u kući zapali svijeća koja je gorjela na Božić i da se osoba koja je pali prekrsti. Potom bi se uzimale dvije mladice kojima se iznad glave, a okrenuto u smjeru iz kojeg nevrijeme dolazi, pravio znak krsta tri puta i izgovarala se molitva Bogu, ili su se prekrštene mladice stavljale na zemlju usmjerene na onu stranu sa koje nevrijeme dolazi. Vjerovalo se da se tako mogu odbiti oblaci. Tu radnju sa mladicom u cilju sprečavanja nevremena, mogao je obaviti bilo koji član domaćinstva, ali su to uglavnom radili stariji i najviše žene, bake. Kad se ta radnja završi, mladica ili mladice su se vraćale na mjesto sa kog su uzete.

Pored termina „mladica“, u selima okoline Prnjavora u kojima živi srpsko stanovništvo, za mladicu su još uptrebljavani termini mladčica i đurđevnjača.

Osim običajno-obredne i magijske funkcije, đurđevdanski uranak je imao i socijalno-društveni i zabavni karakter i funkciju jer je to bila prilika da se, posebno mladi, bliže upoznavaju, ašikuju, „gledaju“ i dogovaraju.

Početak snimanja etnoloških dokumentarnih filmova.

U narednim danima, GKUD „Pronija“ Prnjavor snimiće prve kadrove za kratki etnološki dokumentarni film o izradi đurđevske trube čime najavljuje početak snimanja serijala etnoloških dokumentarnih filmova koji će govoriti o folklornom nasljeđu Srba okoline Prnjavora.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*