Šest ,,mladića“ iz planinarskog društva ,,Korak više“ odlučilo se da ovaj put penju ferate u Rumuniji, na Zapadnim Karpatima, oblast Nacionalnog parka Apuseni. Plan je da za 3 dana ispenju 4 ferate, kategorije ili težine uspona ,,B“, ,,C“ i ,,D“ sa različitom dužinom smjeri.
Penjačku ekipu ovaj put čine: Braco Milutin – Braconi, Slobodan Šušak – Slobo, Srđan Stakić – Staka, Zlatko Segić – Zlaja, Dejan Mijatović – Dejo i Aleksandar Garić – Aco. Ima tu još nadimaka, ali su za internu upotrebu.
Prije nego se krene u opis penjanja, mali istorijat kako su nastale i šta su ferate. Ferate su nastale za vrijeme Prvog svjetskog rata u Alpima kada su se Austrijanci i Italijani „tukli“ do iznemoglosti. Zamislite da se neko popne na neki planinski vrh i tuče ove dole. Onda se onaj drugi popne još više uz ljestve koje nastavlja i popne se više i tuče sada onog dole. Onaj dole nema toliko dugačke ljestve i počne da udara klinove u stijene i vuče opremu gore i opet tuče one dole do iznemoglosti, a onaj dole nema gdje nego na viši vrh, udara i on klinove, penje se, nosi opremu i tuče sa višeg vrha one dole.
Tako su se oni nadmudrivali godinama i u tom nadmudrivanju je poginulo 1 mil. ljudi i 2 mil. ljudi bi ranjeno. Ko je šta dobio od toga poslije rata, pitanje je za nekog drugog. Sada te ferate i te planine u mirno doba koriste planinari i alpinisti za penjanje i uživanje na planini. Poslije se taj stil penjanja raširio po svijetu, pravljene su ferate po raznim planinama gdje je to moguće zbog same stijene napraviti i penjati se na te vrhove gdje se ne može popeti samo klasičnim planinarenjem.
Za feratu se prave nogostupi od rebrastog željeza, jakih klinova ili se traže prirodni nogostupi u stijeni. Pored putanje je sajla za osiguranje, a sam penjač mora biti osiguran pojasom i vezom za tu sajlu. Pad sa ferate bez osiguranja znači preseljenje u vječna lovišta, a oprema daje sigurnost i bezbijednost. I pored svega nema tu većih problema.
Bi ovako:
24.10.2019. (četvrtak);
Uveče se ekipa okupila i sa Bracinim kombijem od 385 KS se krenulo za Novi Sad, odakle se za Rumuniju kreće u 23:00h. Na granicama ko na granicama, u kombiju se vrše pripreme za ferate u obliku energetskih pločica i hidriranja organizma jer će biti znoja do koljena, a organizam mora imati dovoljno tečnosti. Po dolasku na polazno mjesto dočekuje nas poznata i nasmijana ekipa iz Novog Sada. Malo muvanje po gradu jer se nešto ranije stiglo, večera i čeka se da dođe bus iz Beograda. Ukupno 33 planinara ide, a odakle su teško je sve nabrojati. Ima tu iz Kruševca, Kragujevca, Beograda, Novog Sada, Kikinde, Zrenjanina, Bačke Palanke, Sente, Vršca, Subotice….
Bus stiže sa malim zakašnjenjem u 23:20h i nakon ukrcavanja i pozdrava, sa već poznatim i dragim ljudima, kreće trodnevno putešestvije. Ne treba više ni spominjati da se ,,bosandžerosi“ kako nas zovu drže zajedno, penju kao jedan, složno i ne razdvajaju se gotovo nigdje, a druže se sa svima i već uhodano atmosferu drže do usijanja. Kad se jedan umori, nastupa drugi i tako redom. Noćna vožnja je nekad malo zeznuta jer šofer pomisli da svi treba da budu budni, pa nekad vozi ko da vozi krompir, ali navikli već da izađemo iz ,,zone komfora“ i ne smeta nam mnogo. Kaže da je bus njegov, tetoši ga ko da je od mrskog mu neprijatelja.
25.10.2019. (petak);
Nakon nekih 13 časova puta sa pauzama i odmorima stižemo do mjesta gdje se penju prve dvije ferate. Malo se ukočili od sjedenja, ali ferate će naša leđa dobro istegnuti. Blizu su jedna drugoj i neće biti dugog pješačenja. Po izlasku iz busa, navlači se oprema za penjanje, kraće predavanje jednog od vodiča i put pod noge, sa pogledom gore. Do prve ferate se stiže za 20 minuta.
Poreda se linija, Jovan vodi ferate i samim tim ide prvi. Za njim ekipa iz Vojvodine, ostali se redaju po poznastvu, Šole iz Kruševca je u sredini i predvodi centralnu Srbiju, a mi odlučujemo da idemo zadnji. Poredak je Braco, Slobo, Aco, Dejo, Zlaja i Staka, a ostaće takav svo vrijeme penjanja iz nama poznatih tehničkih razloga. Zadnji penjač u tom poretku je Daca iz Kragujevca. Ona je vodič „čistač“ i družiće se sa nama svo vrijeme, što joj nije palo teško, a i dobro se provela sa nama. Ne treba biti muški šovinista i zamjeriti što je žensko vodič „čistač“.
Ima žena stvarno sposobnih na planini. Tu je Andrea iz Sente. Bavi se onim kros fitom, diže iz čučnja 90 kilograma i tako bilda noge. Tu je i Goca iz Novog Sada što trči 100km u dva dana ( trči i naš Dejo 90km u jednom danu – čisto da se zna da ni mi nismo mačiji kašalj). Ima i ona slobodna penjačica iz Beograda i još kojekakvih adrenalinskih žena. Ima i fensi, ima i nekih trbonja, a imaju i dvije Slovenke. Jedna penje, druga turistički ode na vrh sa druge strane pa čeka.
Krenu prvo penjanje, odoše ljudi, samo leđa im vidiš, a kad malo odmakoše u pomenutom poretku i mi za njima. Krenu odmah ono naše:,, Kud dođo’ majko mila“; ,,Šta mi ovo u životu treba“; ,,Neb’ ja ako ne moram“; ,,Ovo može i da boli“; ,,Hoću kući“… Daca se već kida od smijeha, a ni krenulo se nije, još kad se malo napravimo smotani situacija je na vrhuncu.
Penje se dobro, stižemo lako odmaklu ekipu i iz hladovine doline izlazimo na suncem obasjanu stijenu, vertikalnu i poprilično visoku. Ima par previsa kategorije ,,C“ koje svi savladavamo bez poteškoća.
Slovenka na samom kraju na vetikali nešto zape, poče gubiti snagu i ne mogaše nogama zakačiti sledeći nogostup. Savjetujemo Slobu, da popne dva nogostupa i da je pogura glavom odstraga. Kad to ču Slovenka poče šlajdrati uz stijenu, ali zape joj osiguranje koje osta ispod nje i ne može penjati više. Karabiner ne može sama da otkači niti da se spusti po njega. Slobo provuče ruku između njenih ,,motora“ i otkači je, a da je nigdje nije pipnuo. Da ne bi Slobe sa malo „otkači – prekači“, ostala bi Slovenka da visi na Karpatima kao šunka na promaji, bar dva dana. Poslije će se za njega zalijepiti na ostale 3 ferate ko pčela na cvijet. Čudna je ta ljubav Slovenki prema „bosandžerosima“ i dan danas. Završava se prvo penjanje, malo istegli i protegli, malo nas sunce opalilo, malo visina opila i nakon kraćeg odmora trk dole na novu feratu.
Druga ferata je težine ,,C“ sa elementima ,,D“ što znači biće prže i muke, biće znoja, biće svega, ali niko ne odustaje. Opet se redamo ko prvi put, ali ovaj put fensi penjači zakucaše na samom početku. Oduži se naš red na penjanje 2 sata, dan dobro odmiče, hladimo se, noćna vožnja uzima dobar danak – razmišljamo hoćemo li uopšte za dana krenuti na penjanje. Zanoćiti na ferati nije pametno. Nekako odčepi i poče penjanje. Već na prvih 10-15 metara stijene vidi se da neće biti lako. Poredak sličan, s tim što je Braco otišao ranije, a njegovo mjesto zauzela Slovenka ispred Slobe. Odozdo se ču Dacin glas: ,,Ajmo Bosanci nemamo puno vremena“. Šta ćeš tada, penji i nema nazad.
Visimo na stijeni ko šunke u pušnici, stižemo odbjegle penjače, još se usput zezamo, ali gdje je frka bogami pomažemo jedni drugima svim snagama, jer bezbijednost nas samih je na prvom mjestu. Teško ide sredina, previsi su teži, ima dobrog grambanja uz stijenu, ali kad vide ko ih goni i poslije opaske ,,ajte ljudi o’ladi se kafa“ nekako se izgura i ta najteža ferata od četiri koje se penju. Stigosmo za dana na vrh. Popešmo je za 65 minuta, što je vrlo dobro vrijeme kad je grupa velika.
Dvije ferate za jedan dan, pa da ne penješ ni sutra ni prekosutra dovoljno je! Ali penjaćemo jer zato smo došli. Na vrhu malo onog čestitanja, pohvala i tako toga i nazad u obližnju kafanu. Moramo čekati da vozaču isteke onih 9 časova na tahografu za odmor. U kafani, samo tako, devera se nekako. U 21:00h kreće se grad Kluž gdje nam je smještaj. Grad od skoro 1 milion stanovnika, tako ga svi procjenjuju. Oko ponoći stižemo u smještaj. Dvije sobe, u jednoj 10 muških, u drugoj 9 ženskih. Kuhinja velika, dobra, svega ima. Brzo raspremanje, obavljanje „po radi sebe“ i na zajedničko druženje. Zadnji na tuš po vlastitoj želji mi idemo, a stižemo u 03:00h ujutro. Kad računaš zaboraviš kad si spavao.
Držimo ,,šaljivi kružok“, čak se onaj Šole malo smekšao i počeo da se smije i pomalo zeza. On je vodič i mora da izgleda ozbiljno, ali ne može da odoli da dušu na odmor pusti. Kad se sve po redu obavi krenu se na počinak. Ko mogne od hrkanja da spava neka sutra priča.
26.10.2019. (subota);
Oko 09:00h ustajanje, spremanje, doručak i kretanje za Nacionalni park Apuseni, gdje je sledeća, treća ferata po redu. Lijepo uređeno izletište za rumunske prilike. Do ferate se stiže kroz kanjon koga prelazimo lijevo – desno preko visećih mostova. Ispod je planinska rijeka sa pastrmkom, a iznad vertikalne stijene od 50 m do 350 m visine. Na njima već vise ljudi kao mravi, odozdo ih na užadima obezbijeđuju kolege, ako padnu da ih koče i spuštaju lagano. Neko bi rekao: ,,Šta’š gore ko te ćera, plaća li te ko za to“ , ali nama je to sasvim OK i razumijemo taj adrenlin. Prolazimo pored njih i stižemo između dvije visoke stijene na polaznu tačku za treću feratu.
Kuriozitet ove ferate je taj što nema klasične nogostupe već samo zabijene klinove i kroz njih provučenu sajlu, što znači da se mora nekad penjati onako baš alpinistički. Ide četa malena, zagrijana još od juče. Težina se i ne osjeti, gdje je klizavo kroz šalu se prebrodi. Daca pazi na nas ko na djecu svoju, ali lako je njoj kad ,,djeca“ dobro slušaju. Čika ona nas, čikamo i mi nju. Još kad se Slovenka pridruži, ajd ne poslušaj EU. Mada, kad nam malo dosadi pokažemo šaljivu stranu zapadno od Drine i sve bude kako treba.
Penjemo u hladu stijene i ide prilično dobro do pred sami kraj ferate. Tu ima jedan teži previs poslije koga ide horizontala bez nogostupa sa labavom sajlom ( sigurna je ona samo malo opuštena!) i mora se isključivo osloniti na snagu ruku, preći taj dio viseći iznad provalije, nogama od stijenu uprijeti i to je to. Tu ,,zakucaše“ oni fensi. Ikad pa nikad. Mi sjedimo u hladu stijene, čekao pročep, a iz pećine nas mjeri komad stijene ko pola automobila. Da krene ispeglaće pola planine. Nekako se ,,pročepi“ čep, krećemo kad zadnji reče da je ,,prekačio“ i popešmo se ko jedan.
Na vrhu ima obilježje vrha, a sa njega pogled na sve četiri strane svijeta. Vidi se grad Kluž, nacionalni park u punoj veličini, dolina sa restoranima, sa jednog brda ide ,,zip lajn“ do podnožja, biciklisti, vozači kvadova i svašta još. Silazimo kroz nisko rastinje tako da se svo vrijeme spusta vidi pejzaž kilometrima okolo. U dolini u njihovim etno restoranima čekamo konobare koji neće doći. Princip je da na kasi platiš, pa tek onda dobiješ šta si naručio, a to sam nosiš izuzev ako nije jelo. Princip ,,plati pa klati“.
Eto pope se i treća ferata. Srce ko Ljubić, oči ko jezero Drenova. Dobro je, svi popeli, niko povrijeđen nije. Lagano nazad u onaj naš smještaj. Usput se svraća obavezno u Dekatlon. Toga kod nas nema, a to je prodavnica planinarske, skijaške, lovačke i sportske opreme. Nije neka vrh maraka, ali toga ima samo u EU. Poslije toga ide se u Lidl. I to ima samo u EU. Tako da kad Lidl dođe kod nas i mi ćemo sigurno u EU. Sada je već puuuuuno lakše. 75% posla je završeno. Sutra nas čeka najlakša ferata i povratak kući. Taj povratak će trajati 13 sati otprilike. Da se i najgipkiji ukoči.
Naveče je još bolja atmosfera. Ljudi se bolje upoznali, sretni zbog uspjeha i da niko nije povrijeđen i da nema nikakvih problema. Opet ista stvar, malo bockanje pojedinih, puno smijeha, što kod nas kažu ,,šega i zajebancija“. Vadi se šta se ima za jelo, što se kupilo u EU, dijeli se i ne gleda šta je čije i ko šta ima. Sutra je zadnji dan, samo na spavanje se ide rano jer je polazak u 05:30h. Ipak se ostaje do 01:00h iz ponoći. Red na „ćenifi“ i tušu je veliki.
27.10.2019. (nedelja);
Rano ustajanje, neko već u 04:30h da se kafa popije. Kreće se u 05:40h za četvrtu feratu poslije koje se ide kući. Put vodi kroz dolinu rijeke koja je puna smeća, kao i obale rijeke, što nas dobro razočara, a o ovome nešto kasnije. Sela usput su ušorena, dugačka, ali odaju utisak napuštenosti i siromaštva. Prolazi se pored nekih skijališta za koje je Jahorina 5+++++, a put „dunge – dunge“.
Nakon četvorosatnog truckanja stiže se u predio sličan našoj Kozari. Lijepo je i vidi se da je kraj Karpata blizu. Tu je zadnja, četvrta ferata. Čim stižemo spremamo se da i nju odradimo. Zadnja je i mora se preći za 100% učinak, nije teška, kratka je i lijep pogled je sa nje. Na stijeni se redamo ko mravi, idemo brzo svi. Zadnji dio je malo teži, ali nikome ne pada na pamet da je ranije napusti, što ona daje mogućnost, već se i taj dio prelazi iako je ispod manja provalija od nekih 80 metara.
Sa vrha pogled koji samo planina pruža. Spust je priča za sebe. Koliko god je ferata lakša, spust je teži. Sipar na stazi, strm spust i traži se naročita opreznost sada na kraju. Srećom svi silaze bez problema. Završeno je naše ,,šmirglanje“ Karpata jedan sat prije roka. Uspjelo se opet!
Kreće se kući, valja malo i raditi sutra. Polazak u 13:30h, a stiće se sutradan u 02:30h.
Povratak je takav da se nikad više nismo radovali ravnici i ravnom putu. Ulazak u Srbiju je poslije Aarada. Obišli smo Karpate okolo, tačnije njihov zapadni dio. Veliki su Karpati, ne mogu se za ovako kratko vrijeme obići. Ulazak u Srbiju i Kikindu, kao prvo mjesto gdje neki od ekipe izlaze, dočekasmo ko da nas je sunce ogrijalo. Objašnjenje malo kasnije. Nižu se gradovi, a nama je stanica silaska Novi Sad. Kad u njega dođošmo, ostatak ekipa sav izađe da se pozdravi sa nama i zagrli kao one pozitivne ludake iz Bosne. Čak je Šole i izašao i krajem usana se nasmijao. Pade poziv za sledeće akcije. Gledaćemo da se odazovemo.
Utisak o Rumuniji (kao državi):
- Rumunija je Rumunija;
- Rumunija je u EU, ali nije EU;
- U Rumuniji još ima „onog“ vremena;
- U Rumuniji nema toliko Dačije iako je oni prave;
- Imaju svjetske lance trgovina, ali nemaju sjaja;
- Imaju prljave rijeke;
- Bandere su drvene i kablovi vise sa njih kao u Bagdadu;
- Sela im nisu baš lijepa;
- Kad smo stigli do Kikinde ušli smo u Evropu;
- Karpati su lijepi, ali naše planine su dvaput ljepše!
Ne bih više…
Autor teksta: Aleksandar Garić
Fotografije: Dejan Mijatović, Srđan Stakić,
Slobodan Šušak, Svetozar Savin
Be the first to comment