Kad se završi rumunska ferata i ono druženje od četiri dana, Jovan Jarić nas pozva na novo druženje na ferati ,,Gornjak“ koja se nalazi na početku Homoljskih planina. Poziv bi iskren, vidjelo se to u očima njegovim, a odluka odmah pade da se ide i na to putešestvije. Kad znaš koja te ekipa čeka i kakvi su ljudi, nema tu puno razmišljanja. Samo viša sila može spriječiti odlazak ili dolazak. Lijepo nama kad vidimo njih, lijepo i njima kad vide nas. Valjda tako i treba da bude.
Dio naše ekipe je odlučio iz tehničkih razloga i zbog daljine puta, da ipak ide u Kutjevo na dane vina, koja je bliža tura. Bilo je i njima lijepo, pored kiše i malo blata po brdima, druženje je bilo sjajno, a i kamera lokalnog snimatelja ih je često voljela. Ipak, lično mi je draži sportski dio planinarenja i zajedno Uroš i ja odlučismo da branimo boje Društva u Istočnoj Srbiji.
Ferata ,,Gornjak“ je nova ferata, može biti i planinarskog i turističkog tipa. Oznaka težine penjanja od ,,A“ do ,,D“. Ruku na srce, mislim da se neko dobro zezno u tim slovima i alfabetu. 1/3 ferate možeš preći obilazeći sajle, za 1/3 i ne treba skoro osiguranje, a za ostalu 1/3 treba da se kačiš. Podijeljena je u 12 sekcija i jedino je poslednja sekcija i sama završnica ferate možda malo teža. Ferata nema nogostupe, nego se traže prirodni nogostupi u stijeni, pa je možda iz tog razloga tako klasifikovana.
Prema podacima prelazi se za 3 sata, a naša grupa od 19 ljudi je prešla za 2 sata. Sve u svemu, kao pravi profesionalci poštovali smo pravila penjanja bez obzira na lakoću ili težinu smijera. Penjali smo kao da je prvi put, jer greška na planini se može jako skupo platiti. Ipak lijepa je to ferata, pogled je na Homoljske planine divan, ferata baš za uživanje.
Družina se ovaj put okuplja iz tri pravca, tako da sačekivanja na dogovorenom mjestu i nema. Naći ćemo se negdje oko Požarevca. Pošto je Uroš krenuo iz Novog Sada, čekam ih kod naplatne rampe u Bubanj potoku. Dolaze sa tek koji minut zakašnjenja. Iz ,,metalne kočije“ proviruju nasmijane glave Andree, Svetozara, Mileta i Uroša, mahnuše samo rukama da ih pratim i krenu avantura zvana ,,zaplešimo Homolje“. U tom trenutku me njih četvoro podsjetiše na ono društvo iz svima nam drage knjige i filma ,,Orlovi rano lete“. Baš tako su izgledali. Dan sunčan, nebo tek prošarano sa kojim oblačkom, obećava divno druženje i više nego dobro zezanje. To dobro zezanje obećava i sastav koji čeka negdje oko Požarevca, a čine ga Zorica i Goran Smiljanski, bračni par Čubrilović, Jadranka, Mlađo, Jovan, Ljupka, Đulija i već pomenuti četverac. Ima tu još znanih i neznanih ljudi, ali nek mi ovaj put oproste jer imena svima ne upamtih. Tako lagano stižemo na mjesto okupljanja.
Drumska kafana pored puta, ona sa kockastim stolnjacima i dušom sedamdesetih godina. Drago starini gazdi što nas je toliko, ali breme godina uslugu čini malo sporijom. Ne smeta to puno, svejedno nigdje i ne žurimo. Na zidu okačene slike divnih konja iz ergele ,,Ljubičevo“ sa jahačima i kasačima na njima. Probudi to sjećanje na neka druga vremena, romantična i puna duha i duše. ,,Izvolite kafu“, trže me iz tih misli i razmišljanja.
Put dalje vodi oko Požarevca i prema Petrovcu na Mlavi. Uroš i ja raspredamo o svemu i svačemu, kilometri se nižu kroz Stišku ravnicu, pejzaž nesvakidašnje lijep, a razmišljamo šta li će u Kutjevu biti – sunce ili kiša pitanje je sad?! Tako put brzo prođe i eto nas već u banji ,,Gornjak“ nekih desetak minuta vožnje od ferate, gdje se ekipa smješta, jer za danas 09. novembar je predviđena ferata, a 10. novembra penjanje na Mali Kuč.
Polazna tačka za feratu je kod restorana, gdje se obavezno upisuju svi koji penju feratu. Restoran je preko puta ferate, preko rijeke i do njega vodi pješači most. Prostran je i uklapa se u čitav prirodni ambijent. Tu nam se pridružuju tri neka momka. Hoće i oni s nama. Nije problem, samo neka se jave Jovanu, on je vođa družine (ko Jovanče iz ,,Orlova“). Navlači se oprema i sprema se za uspon. Jovan drži uvodno slovo. Kaže, ko je bio na dvije ferate on je već iskusan ferataš i zna šta ga čeka. To mu dođe ko ono kad se uči voziti auto:
,,Znaš li ti mijenjati brzine“?
„Znam, vježbao sam na traktoru kod dede“!
„Odlično, tjeraj dalje idemo za Minhen“!
Ipak istina je to. Ostali će ,,zadužiti“ nekoga na koga će paziti. U tom svjetlu, duhu i gledajući kroz tu prizmu, što kažu oni političari, Uroš i ja odlučujemo da idemo zadnji pazeći na pogled iza sebe, bez pritiska bilo čega i uživajući u penjanju i posmatrajući ostale kako penju.
Mile se izjasni da će s nama, vadi onaj svoj telefon od 33 inča ekran, okida slike brzinom svjetlosti, šeretski se smije i nešto ga podešava. Mora da će konkurisati za Holivud ili bar da ga Spilberg negdje prepozna i sebi uzme u tim. Ipak koga Mile ,,opali“ telefonom to mu ostaje za sjećanje za sva vremena i buduće generacije. Hvala mu na tome.
Goran ,,Stalone“ vadi čuveni napitak vatrene vode od nekih trava i voća. Kad malo gucneš ideš uz feratu na raketni pogon. Sreća, on toga ima samo 2 satljika, pa svi kad gucnu mjera je 0,05. Od toga noge ne klecaju ni na usponu , a bogami ni na spustu gdje je opasnije. Đulija se brižno sikira za nedostatak opreme kome šta treba i namiruje nesebično. Zorica, buduća partnerka Silvestera u filmu „Alpinista 4“, ali sa srećnim početkom i krajem nesebično pomaže kome je bilo kakva pomoć potrebna. ,,Vila“ je ovaj put pojas namjestila mekše i bez modrica koje je zaradila predhodni put. Može da penje komforno i bez ustezanja, a i već je iskusan ferataš u svim segmentima penjanja.
Čubrilovići, šta reći, uvijek mi drago od njih ono: ,,Oče Makarije, pa gde si ti“! Njih ko da je Dinara rodila, a Alpi klesali i brusili. Mili i dragi ljudi. Brat Sova sa strane mota ,,štapiće“ smješka se na sve, a vječna djevojčica Andrea cupka i samo čeka polazak. To njoj dođe ko lakši trening i da se uzalud ne gubi dan. Ah da, dodatni doping su čuveni Jadrankini kolači. Recept da svakome, ali ih samo ona tako dobre pravi. Mlađo ne priča puno, ali kad izvali, kamen odozgo spada. I tako nakon uvodnih riječi i provjere opreme kreće penjanje.
Vođa pod teretom što ličnih stvari, što onih za spasavenje, ako zatrebaju, kreće prvi. Nekako mi žao, jes da prvi izađe, ali zezanje propusti. Nekad ćemo nekog nagovoriti i napaliti da vodi umjesto njega. Nek osjeti kako je biti slobodan na kraju.
Ide se lagano, ljudi se penju, ,,zmija“ ferataša“ se niže po stijeni. Mile klikće odma’, tek da malo zagrije blic, blendu, objektiv, fokus, piksel i ostalo što treba. Već nakon prva dva segmenta ferate lijepo se vidi dole pejzaž restorana, rijeke i Stiške ravnice na jednoj strani i Homoljskih planina na drugoj. Nije mi žao što ostavljamo restoran, vratićemo se za neka 3 sata svejedno. Ide grupa dobro, nema nekog ,,zakucavanja“, čak se i namjerno malo odugovlači da se uživa u pogledu i odmori malo. Sa susjedne stijene čuju se neki alpinisti. Viču njima neke znane signale. To nas podsjeti na onu – ,,Šta se penješ kad ne možeš da siđeš“? Ipak nije im zamjeriti, vježbaju i tako treba da bude.
Ide se segment po segment, vjetar malo ometa penjanje, ali samo kad jače zaduva. Ništa strašno, ali da je jači udar bilo bi svašta. Što se više penjemo, pogled na okolinu sve ljepši i ljepši. Mile ,,Spilberg“ „opaljuje“ nesebično sve što stigne i može. Ne pita hoćeš li ovako ili onako. On te „opali“ kako on hoće i kad hoće. Super je Mile stvarno i Mile vozi Dačiju što znači da je romantik u duši. Goran ,,Stalone“ već daleko odmakao, a Zorica polaže audiciju sa visokim ocjenama. Vidi se da uživa na stijeni i planini, kao i „Stalone“. Nešto mislim, hoće li ovaj put nešto izmisliti što ostaje zeza za vijek vijekova. Malo na penjanju bi i pjesme u pauzama, dogovora za nove pohode i pomalo učvršćivanje već čvrstih prijateljstava.
Malo po malo izbi se na vrh ferate, kad tamo skontašmo zašto je „Stalone“ žurio, što je Mlađo bio pri vrhu i što su Čubrilovići sve to pratili. Đuliji je rođendan.
Dočeka je na vrhu razapet onaj transparent ,,SREĆAN ROĐENDAN“, flaša šampanjca, muzika i performans Čubrija i Gorana. Da je imalo gdje i kolo bi se zaigralo. Ona širi okice svoje, rukom prekriva lice, ne može da vjeruje, sve grli i ljubi, a Goran samo ,,gasira“ muziku. Vesela družina ,,orlova“, popela se ferata, može se i malo opustiti.
Vjetar poče jače duvati i opomenu da se treba spuštati. Spust kao na većini ferata strm, pa se mora dobro paziti, pogotovo ako ima sipara na njemu. Prolazi se pored stare srušene crkve iz XII vijeka. Nije obnovljena, ali gdje se nalazi i ne čudi što je tako. Nekad se moralo dobro kriti od neprijatelja. Ima tu i stara tvrđava, što opet priča priču za sebe. Ima se šta vidjeti.
Put odvede grupu preko nekih stijena. Silazi se ,,zadnjim trapom“, a kad vjetar jače dune, na tom uskom grebenu nije baš prijatno i može da se nadrlja.
Uroš i ja sagledašmo i razmotrišmo situaciju, te odlučismo da idemo malo okolo, kud je staza i markirana. Dođošmo ispod grupe sa desne strane po onoj staroj ,,prijekom preče – okolo bliže“. Nađosmo se u sredinu grupe, a ovi će ,,vidi ti njih“ ,,kakvo je to ponašanje“ i tako to, a sve uz smijeh i zezanje. Brzo spust ide na magistralu do izvora ,,4 lule“. Kraći odmor je tu i dohvatismo tabanima vjetar prema restoranu. Valja do noći nešto i u usta ubaciti. Neko od malo pića ili vjetra pogriješi smijer, brzo se ispravi i svi krenušmo nazad.
Na parkingu mi nekako bi žao što se sve ovo završava. Podsjeti me na onu Balaševićevu pjesmu – odlazi cirkus iz našeg malog grada i već su laste krenule na jug. Za nas 5, zbog nekih ličnih obaveza, druženje se ovdje završava. Ostali će na počinak u banju i sutra na nove uspone i planini u pohode. Topli pozdravi i zagrljaji, sad već starih drugara, što ih ni daljine ne razdvajaju govore hiljadu riječi.
Ipak, pazimo jedni na druge. U sumrak kreće se nazad, a pun mjesec obasjao nam pute. Do skorog viđenja drugari, VEDRO nam bilo.
Tekst: Aleksandar Garić
Foto: Uroš Šušak, Mile Serdar
PD Korak više
Be the first to comment