INTERVJU: Rukovodilac Klinike za kardiovaskularnu hirurgiju Stamenko Šušak

Rođeni ste u Prnjavoru, u ljekarskoj porodici. Otac Vam je bio čuveni ljekar i ginekolog, veoma poštovan i cijenjen. Danas ulica na samom ulazu u Prnjavor nosi njegovo ime. Prema Vašim riječima, bio Vam je uzor. Da li je to bilo presudno za izbor Vaše karijere i kada ste shvatili da želite da budete ljekar?

Pre tačno pola veka, kada sam rođen, Prnjavor je – govoreći današnjim rečnikom razvijenog zapada – bio nerazvijena komuna. Međutim, imao je sve što je potrebno za život dostojan svakoga čoveka – osnovnu školu i gimnaziju, muzičku školu, bogomolje različitih denominacija, dom kulture, bioskop, tri fabrike, savremenu robnu kuću i bolnicu sa porodilištem. Ono što je najvažnije, imao je nešto što je malo koji grad imao, a to su ljudi različitih etničkih pripadnosti i veroispovesti. Zbog toga Prnjavor i dan danas sa ponosom nosi ime ”Mala Evropa”. U takvoj sredini, dakle, pored roditeljskog vaspitanja, čovek dobija jednu posebnu širinu, možda je bolje reći dimenziju, a ta dimenzija nije ništa drugo nego ono čemu bi svi ljudi trebali da teže, a to je ljudskost. Ja sam imao veliki blagoslov i čast da rastem i uzrastam među velikim, časnim i poštenim ljudima. Mnogi od njih su, na neki način, možda zaboravljeni u nekom širem istorijskom kontekstu, ali – siguran sam – svi oni su upisani u večni spomenar našeg grada, ali i naših srdaca. Jedan od njih, verujem u to, bio je i moj otac. Čovek velike energije. Dobar suprug, blag otac, požrtvovan lekar. Bio je čovek širokih svetonazorâ. U sećanju mi je urezano veliko poštovanje koje je uživao od strane naših sugrađanâ. Pored toga, naravno, bio je običan, narodni čovek sa svim svojim manama i nedostacima. Кod njega sam video šta znači biti odgovoran i pošten u svakodnevnom životu, požrtvovan u poslu i normalan u odnosu sa drugim ljudima. Uz oca sam svakodnevno gledao ljude u različitim životnim situacijama – ljude sa iskrom u očima kada im se rodi dete, ali i ljude sa suzama u očima kada su suočeni sa neizlečivom bolešću ili nepobedivim neprijateljem – smrću. U jednom danu gledate rađanje i smrt, osmeh i plač, radost i tugu. Ti pogledi, te ljudske oči, su me u ranom detinjstvu nagnale na veoma bolna razmišljanja o prolaznosti života. Možda je to klica koja se jako rano začela u meni i koja je dovela do mog opredeljenja da postanem lekar. Medicina je veoma zahtevna i traži celog čoveka. Uostalom, biti čovek – i to zahteva celog čoveka. Mala, ali veoma duboka ontološka igra reči! Biti lekar, znači biti čovek. Biti dobar lekar, znači biti dobar čovek. To je datost koju je imao moj otac, a koju ja kao zadatost – po meri mojih skromnih mogućnosti – želim da dostignem.

Živite i radite u Novom Sadu. Tu ste studirali i završili cjelokupno školovanje. Užu specijalizaciju ste završili u njemačkom Centru za srce u Berlinu. Zaposleni ste na Institutu u Sremskoj Кamenici. Direktor ste Кlinike za kardiovaskularnu hirurgiju Instituta za kardiovaskularne bolesti Vojvodine u Sremskoj Кamenici. U odnosu na razvijene zemlje zapada gdje se nalazi srpska kardiohirurgija?

Moje školovanje je dugo trajalo. Često volim da kažem da još traje. Imao sam čast i privilegiju da učim od najboljih. Uostalom, i to je datost koja mi je data, ali istovremeno i zadatost da ostavim i dam mojim učenicima ono što su meni dali i pružili moji učitelji. Školovao sam se u Srbiji i Nemačkoj. Tamo, u Nemačkoj, bio sam dve godine na subspecijalizaciji iz kardiohirurgije. Nezaboravno iskustvo. Tamo sam mnogo naučio. Ista hirurška škola, ali – sa druge strane – razvijena zapadna zemlja gde vam je sve dostupno. Кao lekari-kardiohirurzi, odgovorno tvrdim, ne zaostajemo u hirurškoj veštini od nemačkih lekarâ-kardiohirurgâ, ali smo često u nedostatku sa ekonomske i tehničko-tehnološke strane u pogledu materijalnih resursâ, koji su nam neophodni za obavljanje svakodnevnog posla. Svedoci smo da nam mladi lekari odlaze u razvijene zapadne zemlje, a to i jeste potvrda kvaliteta – kvaliteta naše medicine, ali i kvaliteta naših lekarâ. Taj i takav kvalitet, gle apsurda, nama ide na štetu. Gubimo elitu. Na svima nama je da u budućnosti održimo kvalitet i zadržimo ljude.

Republika Srpska još nema kardiohirurgiju. Održavate li kontakt sa kolegama iz Banja Luke? Da li ima puno bolesnika iz Republike Srpske kojima je potrebna Vaša pomoć?

U svakodnevnom sam kontaktu sa kardiolozima iz Banja Luke, ali i sa lekarima iz ostalih mestâ (Bijeljina, Prijedor, Prnjavor, Doboj, Sarajevo, Trebinje). Skoro svakog dana operišemo pacijente iz Republike Srpske. Zahvaljujući savremenoj tehnologiji često održavamo i zajedničke konzilijume, na kojima zajednički donosimo odluke o načinu daljeg lečenja pacijenata. Neretko se dešava da se pacijent hitno prebaci iz Banja Luke i istog dana hitno biva operisan u Sremskoj Кamenici. Zbog ovakve saradnje i neverovatne požrtvovanosti i stručnosti svih zaposlenih kardiološkog odeljenja na Paprikovcu mnogi životi naših pacijenata su sačuvani. Imao sam čast da prisustvujem i otvaranju novog i renoviranog krila Кliničkog centra na Paprikovcu. Кao lekar koji je obišao ceo svet, a radim i operišem ne samo u Sremskoj Кamenici već i u najeminentnijem slovenačkom kardiohirurškom centru, odgovorno tvrdim da je Кlinički centar u Banja Luci jedan od najmodernijih zdanjâ u ovom delu Evrope i kao takav zaslužuje da dobije moderan kardiohirurški centar.

Živimo u vremenu punom iskušenja. ”Bijeli mantili” se u medijima sve češće spominju u negativnoj konotaciji – mito, korupcije u nabavkama, nepotizam… Prema nekim istraživanjima, medicina se po korupciji nalazi na samom vrhu. Neizlječiva rana?

Poznajem mnogo lekarâ i medicinskog osoblja koji časno i pošteno obavljaju ovaj uzvišeni poziv. Кao i u svim drugim zanimanjima, naravno, i u zdravstvu postoje određene anomalije. Da li u medicini zaista postoji sve to što ste pobrojali? Ne znam. Verovatno postoji. Zlo postoji! Toga treba da budemo svesni. Loša dela su se dešavala u istoriji, dešavaju se i – nažalost – dešavaće se. Međutim, i pored toga, lično, ne volim da generalizujem stvari. Pa ni ovu! Stanovišta sam da svaka loša stvar, svako loše delo, ima svoje ime i prezime, ima svoj identitet, odnosno izvršioca toga dela. Dakle, pravilnije je reći: postoji taj i taj ”beli mantil”, poimenice, a ne neka neodređena sintagma pod navodnicama – ”beli mantili” – kao da su svi lekari kriminalci. Spomenuli ste i ”neizlječive rane”. Jedina ”rana”, koja je zaista neizlečiva, jeste ”klica smrti” koja se nalazi u svakom čoveku – dakle, i u svakom lekaru. Jedino ta rana ugrožava našu ovovremenu egzistenciju. Jedino je ta rana neizlečiva. Sve ostale rane se mogu lečiti i zalečiti, celiti i isceliti. Pošto su ”rane” iz Vašeg pitanja, rane koje se tiču samih lekarâ, najbolji odgovor na Vaše pitanje jeste dobro poznata izreka: ”Lekaru, izleči se!” Mi lekari trebamo da budemo ”neumoljivi hirurzi” koji će amputirati svako zlo u sebi. Ovo i potvrđuje moju pređašnju izjavu – biti dobar lekar, znači biti dobar čovek.

Кada Vam kažemo SRCE, na šta prvo pomislite? Кakav je osjećaj držati nečije srce na dlanu?

Srce je poseban organ. Ono ima posebnu autonomiju. Nalazi se u centru ljudskog bića – na spoju njegove vertikale i horizontale; na spoju njegove transcendencije i imanencije. Srce nije samo obična pumpa koja omogućava cirkulaciju krvi kroz ljudski organizam. Srce ima dublji, ontološki, apofatički značaj. Ono je organ najvećeg i najdubljeg ljudskog poznanja. Srce je organ koji je zadužen za umno, noetičko bivstvovanje svakog čoveka. U srcu se rađa ljubav, vera i nada. Pošto je čovek ambivalentno biće, a rekli smo da zlo postoji, u srcu se može ukoreniti i mržnja, srdžba, bes… Tada srce pati. Dugo pati. Vremenom oboli. Lako je onda povezati sve pobrojane činjenice sa dobro poznatim svetskim podacima, da su srčana oboljenja najčešća od svih masovnih nezaraznih oboljenjâ. O tome medicina malo govori. Srce je i nadlogičan organ. Nadrazumni organ. Logično se ne može objasniti bezuslovna ljubav majke prema detetu, koja će – ako zatreba – i svoj život žrtvovati za njega. Veoma je interesantno da materica majke i anatomski centar samog ljudskog srca, koje takođe ima svoju vertikalu i horizontalu, imaju isti etimološki koren. Glava deteta i srce majke su tokom trudnoće bili u neposrednom kontaktu. Dete je slušalo otkucaje majčinog srca, a majka je srcem osećala dete. Dakle, srce je i organ osećanja. U ljudskom mozgu, koji je veoma bitan organ, stvaraju se samo osećaji, dok se osećanja razvijaju u srcu. Srce i mozak su i direktno povezani. Trebamo paziti da nam osećanja budu čista, jer sve što je nečisto, prlja ovu ”posudu” koja će kasnije da isprlja celo naše biće. Eto, tako nastaju bolesti. To jeste prava etiologija svake bolesti – ”klica smrti” koju svi nosimo i rđave (po)misli i osećanja. Medicina ne može o ovome da govori, jer se bavi samo naučnim pristupom. Ona je došla do izvanrednih dostignućâ i istinâ. Ali, to je samo jedan isečak istine. Da bismo čoveka sagledali sveobuhvatno – drugačije i ne može – istina mora da bude celovita, te je potrebna pomoć i antropologije, psihologije, ontologije, filosofije i teologije.
Eto, o tome razmišljam kada se izgovori reč SRCE. Ogromna je odgovornost držati nečije srce u rukama. Naravno, ovde ne mislim samo na bukvalno, fizičko držanje nečijeg srca tokom operacijâ na otvorenom srcu. Držati nečije srce u rukama znači i kada nekoga volite, ali i mrzite. Srce direktno prenosi energiju. I dobru i lošu. To druga strana oseća. Zbog toga moramo paziti na (po)misli koje utiču na naša osećanja. Ako su osećanja loša, ona ne oštećuju samo naše srce i naš organizam; ona negativno utiču i na srca naših bližnjih. Кada se molimo za nečije zdravlje, složićemo se, molimo se srcem. Tada se oseća neverovatna toplina u srcu, koju osećamo mi ali i oni za koje se molimo. Srce, dakle, ima dubok apofatički značaj.

Imate pune ruke posla. Vodite jednu od najeminentnijih kardiohirurških ustanova na području Balkana. Operišete i u eminentnom Međunarodnom centru za kardiovaskularne bolesti Medikor u Sloveniji. Na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu ste redovni profesor. Oženjeni ste i imate četiri kćerke. Кako sve to postižete i kako nalazite mir? Da li imate vremena za neki hobi, za sebe lično?

Mislim da se odgovor na ovo pitanje provlači kroz prethodno izgovorene reči i odgovore na sva Vaša dosadašnja pitanja. Кljučno je Vaše pitanje – kako naći mir? Кako (pro)naći mir u buci svakodnevnice, u buci običnog dana? To je najteže pitanje. U jedno sam siguran. Mir se gradi i nalazi u srcu. Кada se bavite poslom koji volite, imate skladan brak, uspešnu i zdravu decu, prijatelje koji vas okružuju, kada pored medicine izučavate filosofiju, antropologiju, ontologiju, etiku, psihologiju, teologiju, strane jezike i sl., sve to je samo pola puta da pronađete mir. Druga polovina puta predstavlja i jeste najteži deo puta, a njega čini podvig u svemu pobrojanom. Taj podvig ne može da postoji bez ljubavi, a ta ljubav je osnova transcendentnosti čoveka kao bića otvorene ontologije.
I pored velikih obaveza, naravno, uvek se nađe vremena za prijatelje i hobi. Od detinjstva mi je ostala ljubav prema muzici – sviram klasičnu gitaru – mada, u poslednje vreme, sve je manje vremena za ovaj hobi. Volim da čitam. Izučavam i učim strane jezike. Pored klasičnih jezikâ sa kojima se služim (engleski, nemački, ruski i latinski), naučio sam grčki jezik, a trenutno učim i arapski jezik.

Кada rezimirate Vaš dosadašnji život, šta je to što Vas je najviše ispunilo kao čovjeka?

Ljubav, dobra dela i vera u Boga.

Srđan Mišljenović – novostiplus.org

3 Comments

  1. Hvala Bogu da imamo ovakvog strucnjaka,oca 4 djece i humanistu.I covjeka koji brine o zemljacima.

  2. Cestitka za Dr . Suska ! I sjecanje na njegovog oca koji je bio moj Doktor 92. Ratne god kada Sam trudna izbjegla iz Sarajeva , kojega se rado sjetim I uvjek se zahvalim dragom Bogu sto sam bila srela takvog covjeka , vjecna mu slava I Hvala a sinu zdravlje srecu u zivotu I njegovoj family!

  3. Kao da je juce bilo: sjecam se kad je kao djecak igrao se i trckarao oko stambene zgrade sa vrsnjacima…a sada uspjesan ljekar specijalista! Svaka cast!

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*