Nije to ona srijeda iz 2016. godine,
ali je opet onaj 18.05..
Dan jednako težak kao i prije 48 mjeseci ili 1461 dana ili 35064 sati a možda i teži.
Kao da je cijelo nebo palo na moja ramena.
Ja sama ovde, ti sam tamo.
Danas boli što ne mogu blizu da ti budem, da ti ruku na mezar spustim da znaš da sam tu.
Ali doćiću, obećavam, da ti sve ispričam,da nastavim tamo gdje sam stala kad sam ti u februaru bila.
A do tad, ti ne sklanjaj svoju ruku sa mog ramena jer znam da si tu pahuljo moja.
U stvari, ne sklanjaj je nikada i kad ti najbliže budem bila.
Nedostaješ.
Istina je. Od nečeg se umrijeti mora,
ali ne dajte da vas iznenadi.
Grlite,volite, ljubite.
Razgovarajte.
Nikada ne znate kada je poslednji put.
A onda nikad ne prebolite to što niste znali.
“Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti. “
Vole te mama,baba, Stara, Alma i Elma
Be the first to comment