…Vratili su se u svoj Prnjavor u kome su rođeni, u kome žive, u kome se bore i sa kim se bore. Popeli su svi ko jedan do sada za njih najviši vrh Tubkal 4167mnv, na planini Atlas i nije ih ništa spriječilo da to urade. Bili su složni i jaki. Ljubić ih je spremio za takav pohod. Sada ništa više nije isto. Strijele su daleko i visoko odapete i lete dalje i dalje. Penjaće opet svi ko jedan, pronoseći glas o svome gradu. Bilo je svega, a ponajviše želje da se uspije i odlične atmosfere među svih 26 ljudi koji su penjali. Penjali su 3 vrha u 3 penjačka dana i uspjeli. Treba pomenuti i to da su Prnjavorčani po dobroj atmosferi i zezanju bili srž ovog pohoda. Moglo bi toga dosta da se napiše, ali treba nešto ostaviti i za usmeno predanje…
Ukratko, izgledalo je to ovako:
Ko jednom odluči da ide put Maroka na osvajanje Visokog Atlasa i vrhova preko 4000 mnv, nije teško ponovo da se vrati i doživi avanturu samo u nekom drugom obliku i sa novom ekipom. Kažu da je Jovan prošle godine nešto zaboravio u Maroku i odlučio je ove godine da to nađe i da povede malo brojniju ekipu. Šta je izgubio, vrag bi ga znao, nisu nam znale reći ni najbolje gatare, ali tražiti se moralo.
Pohod je organizovan od 27.05. – 03.06.2019. godine, a u ekipi je 26 planinara, ko neka legija stranaca ali koji se razumiju međusobno. Domaća ekipa ima u sastavu 13 planinara, bolje reći 10 planinarki i 3 planinara, 2 dalmantinke i 11 ,,bosandžerosa” od kojih su 2 planinarke pa ti vidi majčin sine provoda. One dalmatinke preko pola svijeta švercuju pršut, sir i ,,vatrenu vodu” da se nađe kad zagusti. Bosandžerosi ekipa ko iz priča i romana Branka Ćopića, vesela i složna ekipa koja se većinom drži zajedno, a zbog atmosfere koju prave drugi im se rado pridružuju. Domaća ekipa takva da uvijek želi biti fina i dotjerana, pa je čak prije uspona i obrve počupala, valja na Tubkal u najboljem izdanju izaći. Među njima i jedan čova koji prvih dana ne priča mnogo, ali kad progovori u njemu se probudi snaga, iz očiju sinu dva vulkana, proključa dječački san raznih pohoda i ekspedicija i malo ko je znao da je s nama jedan od najboljih planinara i alpinista Srbije. Ulijevao je sigurnost, ali krenimo redom.
Bi Maroko dan 1. 27. 05. 2019.
Krenuše kombiji za Budimpeštu odakle je let za Marakeš, taj crveni grad Maroka i baza za sve na ovom pohodu. Još u putu se pravi dobra atmosfera i kako put odmiče raspoloženje samo raste i pretvara se u jako dobru putujuću žurku. Na aerodrom se stiže brzo, bez gužve i neke posebne procedure na granici. Aerodromska procedura prolazi ,,kao po loju” , ukrcavanje na avion, urlanje motora, forsaž pilota i odvojismo se od zemlje i vinusmo u plavo nebo tog dana u 14:00h. Neki tek tada shvatiše da stvarno odoše u Maroko da se veraju, vijaju, penju, pohode Visoki Atlas, vrhove Tubkal i ostale što na njemu postoje. Nakon 4h leta stiže se u topli Marakeš koji na prvi pogled svima ostavlja utisak nekog specifičnog Orijenta. Prevoz do hotela koji za naše prilike i nije hotel, ali u to se ne glada, što se kaže druga država – druga nafaka, idemo dalje. Razmještamo se po sobama i nakon kraćeg odmora izlazimo svi na gradski trg. A on velik, prostran, trgovaca na sve strane što nude sve i svašta, od narandžinog soka ( koji je na nos izašao) i orašastih plodova svih mogućih i nemogućih vrsta pa do svih stvari kojima se na Orijentu trguje. Cjenkanje je obavezan posao jer ako se ne cjenkaš od trgovine nema ništa. Svako se razbježa na svoju stranu uskim ulicama dvosmjernog karaktera kojima saobraćaju pješaci, biciklisti, skuteri i mazge sa dvokolicom, a u tom organizovanom haosu i neredu opet nekako sve funkcioniše. Ekipa se vrati kao malo ranije u smještaj jer valja sutra ustati i krenuti dalje Atlasu u pohode i do Imlila stići.
Bi Maroko dan 2. 28. 05. 2019.
Buđenje u Marakešu, starom dijelu grada i nije tako teško jer ujutru kroz uske uličice kreće odmah nekakva gungula i buka. Nama i nije teško pala jer svakako idemo dalje. Prepakivanje stvari, ubacivanje u prevoz i kreće se za Imlil u popodnevnim satima, a što će se kasnije ispostaviti da je bezbjednije penjati Tubkal i druge vrhove nego se voziti po Maroku i zezati po Marakešu. Ovo Marakešu se odnosi na trgovinu i temperaturu od 42 0C. Nakon 3h vožnje stižemo u Imlil, selo na 1800 mnv i zadnju stanicu našeg prevoza. Odatle se za prevoz koriste ,,auto-tabanići” ili ti vlastite noge (najsigurnije prevozno sredstvo). Smještamo se u dvije kuće tipa hostel, smještaj udoban, domaćini ljubazni što na teritoriji Berbera nije ni čudo jer su gostoprimljiv narod i trude se oko gostiju koliko mogu. Bosandžerosi u jednu kuću, a ostali u druge. Ovi prvi se drže zajedno ko da su zavareni, a ostali ih ispratiše tužnim pogledima jer zeza je kod njih. Nakon smještaja i kraćeg odmora, večere koju su spremili domaćini odlazi se kod bosandžerosa za razmjenu ,,vatrene vode” i dogovor oko sutrašnjeg dana, a od dogovora ne bi ništa jer se sve pretvori u dobru atmosferu, zezanje i poneku laganu pjesmu. Ionako smo se sve pogledima razumjeli, a i domaćine ne treba posebno smetati jer je mjesec njihovog posta Ramazana, kada treba naročito biti kulturan i poštovati njihovu tradiciju.
Poseban utisak ostavlja saznanje koliki broj mještana imaju sela u tim planinama i nikome ne pada na pamet da napusti svoje imanje i pored toga što se životni prostor od planine otima na 1800 mnv. Žurka ne potraja baš do duboko u noć jer valja sutra „auto-tabanićima“ preći 11 km, savladati visinsku razliku od 1400 metara i stići u planinarski dom Les Muflons na 3200 mnv.
Bi Maroko dan 3. 29.05.2019
Osvanu sunčano jutro, čuju se pijetlovi i laste koje nam poželješe dobrodošlicu, a svjež planinski vazduh napuni nam pluća, vrati snagu i aktivira adrenalin koji zapali motore jer je prvi penjački dan. Valja ići na 3200 mnv, drugu tačku puta našeg. Tu nas zaduži lokalni vodič po imenu Hasan koji će nas razdužiti tek na povratku u Imlil, jer poslije one frke na Atlasu, frke više ne smije biti. Višak stvari se tovari na mazge, a mi sa laganim ruksacima krećemo u nove putašestvije. Hasan nas vodi kroz malu dolinu između dva sela u kojima raste orah toliko veliki ko stoljetne bukve kod nas, tako da prave ,,mrtvi hlad”. Vjerovatno želi da nam pokaže svu ljepotu predjela u kojima oni žive. Nakon nekih pola sata izlazimo na drum u drugo selo gdje nas dočekuje i u čudu gleda gomila djece, a mi im damo neku siću od para njihovih dirhama, a kad vidiš njihovu sreću daš im još koji. Izlazimo iz sela gdje nas dočekuje vojni punkt sa obaveznom evidencijom jer bezbjednost zemlji domaćinu je na prvom mjestu. Ne zadržavamo se dugo i nakon par minuta hoda počinje ona prava planinarska staza i uspon. Saobraćaj dvosmjeran, neko uz, a neko niz planinu, a kao šlepeti služe mazge, gdje ponekad moraš da zaobićeš i ono što one ostavljaju iza sebe kad se dobro najedu (a jedu Bogu hvala dobro jer nositi teret moraju). Zalazimo u zonu planine, drogiramo se pejzažem i pogledom na visove, a dobre atmosfere ni malo ne fali. Nakon par sati hoda i obaveznih cijeđenih narandži koje lokalci prodaju uz put kao osvježenje ( 6 narandži za četvrt litre soka – 1 euro) stiže se u planinarski dom Les Muflons koji je odlično uklopljen u ambijent planine jer je izgrađen od kamena tu klesanog i zidanog, tako da mu je boja ista kao i planina. Drugačije nije ni moguće. Smješamo se u grupnu sobu, svi zajedno ko sardine, ali komfora ne nedostaje obzirom gdje smo stigli. Raspremamo stvari usput sretni što svi bez problema izađoše na dom i savladaše razliku od 1400 metara. Domaćini nas poslužuju tradicionalnim jelima Tažinom i Kus-kusom i obaveznim sokom od narandže ko želi i kome na nos nije već izašao, jer ga toliko imaju ko mi koprive i trnja. Naravno ima i svega ostalog da se naruči i uzme. Ono što nas iznenadi je veličina doma i broj ljudi koji može da primi i komforom koji pruža obzirom da je sav transport na četiri noge i na toj visini. Bilo je tu Španaca, Francuza, Engleza od odakle sve ne , a poseban utisak ostaviše 16 malih „englezčića“ koji pod šatorom spavaju ispod doma i takođe imaju dva penjačka dana. A uzrasta su oko 13 – 14 godina. Ovi gore pomenuti nisu vrijedni pomena, jer se ispostavi kasnije da smo mi za njih prava ,,Bečka škola” u svakom smislu ponašanja. Pošto se agregat gasi u 21:30h i kretanje je moguće samo sa lampama liježemo ranije iz razloga poznatog. Malo ko može i da spava, uzbuđenje radi svoje, poneka sitna glavobolja tek da nekog opomene da postoji nekakva visinska bolest. Ipak se uhvatilo malo sna.
Bi Maroko dan 4. 30.05.2019.
Rano buđenje, spremanje stvari koje trebaju na planini i izlazak na smotru pred dom da nas Hasan sve odmjeri i rasporedi. Hasan, mlađan momak od dvadesetak i nešto ljeta, ali odaje utisak nekoga ko dobro zna svoj posao. Uzgred, pošto je u postu na planini tokom dana ništa ne jede niti pije, a to mora izazvati bar malo divljenja. Kod nas zna se kako je. Pogled ka planini od koga zastaje dah i uspon koji se savladava od 1000 metara, na neka nepuna 4 km, pumpa snagu i adrenalin dodatno. Čeone lampe planinara koji su krenuli nešto ranije u planini svijetle ko svici i po brzini vidi se da se sporo ide. Jer drugačije i ne može. Ko ga popne marševskim korakom ima od nas pečeno jagnje i 100 eura pride! Raspoređuje Hasan ljude u koloni po samo njemu znanom rasporedu, odapinju se ,,strijele” ka vrhu koje dugo i visoko lete i kad padoše na vrh krenu kolona. Popeti se mora, zato se i došlo, odustajanja nema, neuspjeh se ne prašta. Tako razmišljaju ćuteći svi ili bar većina, a ona pomenuta planinarska i alpinistička gromada iz gornjeg dijela teksta lagano diže pogled ka vrhu i u očima se razbukta plamen starog ,,planinskog ratnika”. Uhvatio sam taj pogled, a kad štapovima udari dva puta o tlo, znao sam da je spreman. Neke planinarke su stigle pod čeonom lampom i obrve počupati jer valja se slikati i fin na fotografijama biti, takve su – Bečka škola, a i lakiranje je palo. Bilo nam je poslije drago što smo s njim marširali. Krećemo, lagano, ne korak po korak no stopa po stopa. Hasan budno motri na ekipu, pogledom strijelja i prati i gleda i ono što mi ostali možda i ne vidimo. Bezbjednost je u njegovim rukama, a dužnost sve izvesti na vrh. Uspon strm, vazduh oštar, kolona polako ali sigurno napreduje. Pauze tek toliko da se malo osvježimo i uhvatimo dah, da se sabere kolona i gazi dalje ka vrhu. Ispostavi se da je taj Hasan pravi šaljivdžija koji zna da drži atmosferu i samim tim i da drži tempo raspoloženja. Nađe vremena svakome prići i pitati kako je i može li, a Boga mi i ko fol izgubiti se u planini i iskočiti iza neke stijene iz koje ga baš i ne očekuješ. Elem dok mi penjemo jedanput on usput popne triput, jer nekad je na čelu a nekad na kraju kolone. Čisto da provjeri je li sve kako treba i jesu svi u redu. Dobro se napreduje i poslije neka 2 sata dolazi se pred završni uspon. Jovan povede ekipu prvu, a bosandžerosi malo ostadoše da se odmore, prikupe i krenu i oni na završni uspon. Rekli su da će popeti svi ili niko. I popeše svi ko jedan. Na vrhu veliko olakšanje, čestitke, slikanje odmor, pogledi u daljinu i sve ono što uz to ide. Poštovan je Atlas, zato je i dao da se popne na njega, jer bez poštovanja planina pokaže svoju ćud. Spust ide polako, nema se gdje žuriti, valja se sačuvati i za drugi penjački dan. Sipar je posebno opasan na strmim stranama, noge pomalo bole, ali koga briga za to. Oblaci se navukoše tek da pokažu ćud planine, kiša ponegdje prokapa, kapljice ko čaše, a i koja pahunja snijega nam dođe u goste, samo ne znaš da li je to ili padaju karte za kartanje. Dok se i poslednji plainar nije spustio Hasan, trkač po planini, nije se smirio. Svi stigoše čitavi u dom. Neko odmah zaspa, neko sabira utiske, neko dremucka, zezanje lagano počinje, a toga je bilo u izobilju. Za sutrašnji dan se odmah prijavi troje planinara, ali kako dan odmiče sve se više prijavljuje za sutrašnji uspon. Ne penje se Atlas svaki dan i nije iza ćoška pa da dođeš ko na izlet. Aklimatizacija dobro radi svoj posao, umor polako prolazi, a veče protiče u dobroj atmosferi i zezanju. Ekipa se već dobro upoznala i atmosfera je odlična. Na kraju za sutra se prijavi 14 planinara.
Bi Maroko dan 5. 31.05.2019.
Rano ustajanje, smotra u 05:00h ispred doma i ekipa lagano kreće na pohod ka druga dva vrha, nešto malo niža od 4100 mnv, grebenski povezana. Niko ne osjeća umor, bolove u mišićima ili bilo šta drugo što bi dovelo u sumnju i današnji uspjeh. Ostatak ekipe će zajedno sa opremom koja se transportuje sa transporterima planine (mazgama) nešto ranije krenuti za Imlil. Uspon na preostala dva vrha ide dobro, tempo lagan, kraće pauze nego juče, zadovoljstvo vidno već samim saznanjem da je glavni cilj još juče postignut, te današnji pohod mu dođe ko malo pride kad se već tu. Izlazak na prvi vrh bi već za neka 4 sata, a bilo je tu i malo pentranja po stijenama, onako tek da se ni alpinizam ne zaboravi. Hasan sve prati i pomaže. Nakon prvog vrha krenu se i na drugi. Za nekih 30 min stiže se do njega, pogled od koga zastaje dah. Malo odmora, fotkanje i moralo se nazad. Vrijeme se počelo mijenjati nešto ranije nego što je najavljeno. Navukoše se tamni oblaci, Hasan komaniduje ,,jala jala” što znači „ajde ajde“. Čas je opet na čelu, čas na kraju, provjerava sve i svakoga i pomaže niz one stijene. Stiže se u dom prije kiše, popi se kafa i čaj i otisnušmo se niza stranu i mi put Imlila. Doviđenja do drugog puta. Kiša poče da pada,ali ne smeta puno – mi smo svoje obavili. Više nam je žao onih što tek penju za dom, jer se vrhovi planine zabjeliše od snijega. Saobraćaj vrlo gust za ovu priliku. Neko se spušta, a mnogo ih se penje put doma, pa kad se tome pridoda kiša, mokra staza i obilni raskvašeni ostaci probavnog trakta transportera eto potpunog ugođaja i uživanja. Od planinara koji su ranije sišli poslije smo čuli da su kad pogledaju ka vrhu mislili da nas sjekire gore tuku kakvo je nebo bilo. Na sreću nije baš tako bilo. U Imlil se stiže oko 17:00h, spremanje, veliki i mali rančevi na leđa i put sabirne tačke gdje nas čeka malo nadrndani vozač jer stižemo do minibusa u 18:00h a dogovor je bio u 17:30h. Brzo se stiša marokanski Lauda i krećemo za Marakeš. Tamo nas dočekuje prijatnih jedno 350C od koje smo se odvikli, ali nema veze, sada se i to lakše podnosi. Izlazak u grad, druženje, zezanje na pretek, cjenkanje sa trgovcima, sve je to ta čar uspjeha. Druženje na terasi hotela je bilo do duboko u noć jer sutra se ide samo na izlet.
Bi Maroko dan 6. 01.06.2019.
Opet onaj Lauda. Lakše je bilo preživjeti Atlas no njega. Ne vozi brzo, ali imaš osjećaj da vozi 140, a u stvari ide 70. Saobraćaj ko ga ne zna i bolje da ne zna ali taj organizovani haos i te kako funkcioniše. Neki se pitaju kako li je tek u Indiji. Danas nas put vodi ka Ouzud vodopadima. Nacionalni park, vodopadi visine 100 metara kako nam poslije reče lokalni vodič najveći su poslije Viktorijinih vodopada u Africi. Obilazimo ih i zanimljivo je kad je sve oko nas do tada bila pustara, mada takvih ljepota u našim zemljama ima napretek. Bilo je tu i kupanja i skakanja u vodu i svirke u nekoj kafani sa fazonom Bob Marlija i kad se sve završi otiđe se na dogovoreni ručak u marokanskom fazonu. Lauda pali mašinu i krećemo kroz nešto što izgleda kao pustinja naza. Ono što ostavlja jak utisak da u toj i takvoj pustinji ima poljoprivredna proizvodnja, i još imaju izvoz , mada ni iz aviona i sa zemlje ne vidjesmo bilo kakvo drvo veće od maslinovog ili arganovog. Njima bi naša bukva i hrast došli ko turistička atrakcija, a kad bi vidjeli koliko imamo vode pali bi u nesvijest sasvim sigurno. Nekako nas doperja Lauda do Marakeša tog kako ga zovu ,,crveni grad”, iskrca na poznatom mjestu a mi onim uskim ulicama za hotel ili neko krenu odmah u grad. Uveče opet druženje na krovu hotela koji je uzgred rečeno jedna velika terasa. Ima svega za piti i pomalo zameziti što je doneseno od kuća ili kupljeno tu. Nema samo ,,vatrene vode”, ne možeš je naći u mjesecu posta ni za lijeka ili transfuzije da treba. Koliko je ekipa pozitivna i blesava ni ta voda nije potrebna.
Bi Maroko dan 7. 02.06.2019.
Na programu je ,,plavi grad”, Ezaura, grad na Atlanskom okeanu, trgovački i ribarski centar te regije. Sređen je urbanistički, bez one vreve i gužve ko u Marakešu. Ko da su drugi svijet. Ljudi nisu toliko nametljivi. Poslije prolaska kraj onih stojećih ili visećih koza na drvetu što ih svi za koji dirham slikaju stižemo na prijatnih 250C na obale Atlantika. Naravno obavezno su se oprale noge tu jer je skoro svima to najzapadnija tačka dokle su dobacili. Par njih je koplje bacalo i do Amerike. Obavezno se kupuje arganovo ulje i još kojekakve sitne đakonije i pokloni. Neko je sebi pribavio i lokalnog vodiča te im ovaj za sitne pare ispriča istoriju grada, provede kroz značajnija mjesta i pokaza znamenitosti grada. Vrijedi ga vidjeti. Opet Lauda i put nazad na ugodnih 420C. Valja se sada malo i spakovati, sutra se kreće kući. Izlazak u grad je neizbježan – ko da propusti zadnju noć na ovom putešestviju. Turista ima i od nas i iznenade se kad im priđeš i nešto ih zezaš na našem jeziku. Nisu očekivali baš ovdje da nekoga sretnu od naše gore. E to je tek bila uživancija vidjeti im raskolačene oči i iznenađenje kad ih malo podbodeš, a to nam je išlo odlično. Terasa za one koji se vraćaju je zborno mjesto. I tužni i veseli tu zadnju noć pod zvijezdama Marakeša. Ne treba to posebno objašnjavati. Ipak sve je dobro i veselo.
Bi Maroko dan 8. 03.06.2019.
Malo jutarnje spremanje stvari i do 14:00h slobodne aktivnosti. Laude smo se riješili juče. U 14:00h hreće se za aerodrom, procedura uobičajena. Forsaž pilota u 17:00h i odošmo svojoj kući. Let iznad Maroka, Sredozemlja i onih zapadnih zemalja samo nameće jednu misao ,,šta i gdje dalje i dalje i dalje…” Povratak ko povratak, pola ih je prespavalo. Rastanak ko rastanak i dogovor nekih za budući skori sastanak. Tako to biva. Ipak ne ide se u pohode Atlasu svaki dan.
… Da li je Jovan sa početka priče našao izgubljene stvari ili nešto drugo, to je pitanje za njega ili 1 000 000$….
Tekst: Aleksandar Garić
Foto: Uroš Šušak
Be the first to comment