Godišnjica oslobođenja Prnjavora u Prvom svjetskom ratu

Tema oslobođenja Prnjavora u Prvom svjetskom ratu u najvećem procentu malo je istražena i malo poznata našim sugrađanima i javnosti, te se može zaključiti da je ovo jedan dosta nepoznat dio iz prošlosti Prnjavora. Ipak, istorijski izvori do kojih se može doći i iz kojih možemo dobiti određena saznanja kada je ovaj događaj u pitanju, ali i ono što je slijedilo poslije njega, daju nam za pravo da ga posmatramo kao svijetao, častan i uzvišen. Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine uvešće nas u oslobođenje, ali do njega smo došli borbom i ogromnim stradanjem našeg etnosa.

Odmah po atentatu Austrougarska preduzima rigorozne mjere prije svega prema Srbima u Monarhiji, u Bosni i Hercegovini i samim tim i u tadašnjem Prnjavorskom srezu. Opštom mobilizacijom, koju su vrlo brzo poslije atentata preduzeli, bilo je obuhvaćeno i srpsko muško stanovništvo Prnjavora i njegove okoline, ali i stanovništvo drugih narodnosti. Većina ih je odmah upućivana na vojnu obuku u Beč, Linc, Peštu i druga mjesta, a Prnjavorci su u najvećoj mjeri upućivani u Linc. Nakon što su prošli obuku, slati su na frontove prema Srbiji, Galiciji odnosno Rusiji i Italiji. Upravo u tome su mnogi vidjeli svoju šansu da prebjegnu na stranu Srbije i Rusije, da se predaju, da formiraju i stupe u dobrovoljačke odrede. Učestvujući u ratnim operacijama, Prnjavorci su se kasnije kao i mnogi drugi predavali ili prebjegli na stranu Srbije ili Rusije, a postoje podaci o Prnjavorcima koji su se borili i na Soči, na Italijanskom frontu.

Uskoro će doći do formiranja dobrovoljačkih odreda, najprije u Nišu nakon avgusta 1915. godine, a potom, nakon januara 1916. godine, u Odesi se formira Prva srpska dobrovoljačka divizija koja je u svom sastavu imala dvije brigade. Uskoro će brigade biti upućene na Solunski front i to preko tri pravca. Preko Dobrudže gdje će učestvovati i u borbama. Na tom frontu poginuće najmanje dvojica Prnjavoraca za koje postoje podaci. Prva brigada dobrovoljačke divizije je preko Rusije, Sjevernog mora, Norveške, Engleske, Francuske i Sredozemnog mora stigla u Grčku, a druga je imala daleko teži i duži put. Preko Rusije uputili su se na istok, domogli se Vladivostoka i Korejskog poluostrva, prošli su Japansko i Kinesko more, zatim Singapur, prošli su Cejlon i Indijski okean, Crveno more, Suecki kanal i stigli u Solun sredinom marta 1918. godine.

Kada pominjemo Solunske dobrovoljce i uopšte dobrovoljce sa prostora nekadašnjeg Prnjavorskog sreza koji su se borili u oslobodilačkim ratovima 1912 – 1918. godine, možemo biti ponosni i reći da je preko 160 dobrovoljaca, za koje postoje konkretni podaci, učestvovalo u pomenutim ratovima. Ti podaci ne odnose se samo na ime i prezime već i na podatke gdje su se borili, kojem odredu ili vojnoj formaciji su pripadali, koji su čin nosili, da li su odlikovani i kojim ordenom, da li su bili ranjeni, gdje su poginuli, gdje su nestali, gdje su sahranjeni. Takođe, mnogi su poginuli, bili ranjeni ili vrijeme proveli po mnogobrojnim logorima u Rusiji, Italiji, Srbiji itd.

Najviše dobrovoljaca imamo iz sela Štrpci, Potočani, Ilova, Vijačani, Mravica, Kremna, Galjipovci, Drenova, Kokori, Hrvaćani, Otpočivaljka, Orašje, Smrtići, Crkvena, Prosjek, Mračaj, Mlinci, Usrpovci i iz samog Prnjavora. Takođe, tu su i dobrovoljci iz sela koja su nekad ulazila u sastav Prnjavorskog sreza, a koja danas nisu u sastavu opštine Prnjavor. To su sela Nožičko, Kriškovci, Martinac, Prijebljezi, Drugovići, Koljani. Takođe, jedan dio je dolazio iz tadašnjeg Bosanskog Svinjara odnosno današnjeg Srpca. Na ova mjesta koja danas nisu u sastavu opštine Prnjavor, otpada oko 30 boraca. Posebno treba naglasiti da spisak dobrovoljaca nije potpun i da se dalje trebati raditi na prikupljnju podataka.

Svakako je vrijedno napomenuti da je nekoliko stanovnika Prnjavora i okoline sahranjeno na Zejtinliku u Solunu, da imamo borce sa područija opštine Prnjavor odlikovane ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima. Mnogi borci su se poslije rata, na poziv kralja, javljali kako bi dobili zemlju i obveznice. Najviše ih je zemlju dobilo u Pančevačkom ritu, u Srpskoj Crnji, u drugim djelovima Banata, zatim kod Banjaluke i u drugim mjestima. Većina njih nikada nije ušla u svoj posjed, a Drugi svjetski rat je donio promjenu društveno-političkog sistema zbog čega su ovi borci u potpunosti stavljeni na marginu državnog života i interesa. Zakonom o likvidaciji agrarne reforme koju je Srbija donijela 1947. godine, dobijena zemlja im je oduzimana.

Prnjavor je oslobođen prije 104 godine, na Aranđelovdan 21. novembra 1918. godine, kada je srpska vojska ušla u Prnjavor. Dana 27. novembra 1918. godine na tzv. Brašnenoj pijaci u Prnjavoru (danas Trg srpskih boraca) održan je narodni zbor na kojem je donesena Rezolucija o priključenju prnjavorskog sreza Srbiji. Takvu odluku donijelo je još 27 srezova u Bosni i Hercegovini.

U prnjavorskoj crkvi Svetog Velikomučenika Georgija 1928. godine održano je blagodarenje povodom desetogodišnjice proboja Solunskog fronta.

U Prnjavoru postoji Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912 – 1918, njihovih potomaka i poštovalaca, čiji je osnovni zadatak prikupljanje daljih podataka o dobrovoljcima oslobodilačkih ratova 1912 – 1918. godina.

Kao udruženje koje se bavi očuvanjem uspomene na značaj Velikog rata u srpskoj istoriji i njegovog doprinosa i lociranja, te postavljanja u kontekst oslobodilačkih ratova koje je naš narod vijekovima vodio, Udruženje poseban akcenat stavlja na doprinos naše lokalne zajednice i na učešće njenih stanovnika, naših slavnih predaka, u tom događaju. Iz tog razloga Udruženje je smatralo za svoju posebnu dužnost, pokrenuti projekat proučavanja tog vremena i događaja sa aspekta i pozicije naše lokalne zajednice. U vezi sa tim ovo Udruženje je pokrenulo projekat pod nazivom “Istorija Prnjavora u Velikom ratu” koji je podržala i opština Prnjavor.

Istraživanje jedne teme zahtjeva kontaktiranje i istraživanje arhivskih ustanova, konsultovanje i uvid u izvore i literaturu preko kojih se posredno ili neposredno može doći do istorijski zaključaka i činjenica. Projektni tim je u proteklom periodu svoja istraživanja bazirao uglavnom na arhivskoj građi Arhiva Republike Srpske, te na pribavljanju drugih izvora i literature iz kojih bi se moglo doći do konretnih informacija iz kojih bi se kasnije, istorijskom metodologijom, dobila jasna slika o učešću stanovnika tadašnjeg prnjavorskog sreza u Velikom ratu. Krajnji cilj Udruženja je izrada monografije na pomenutu temu.

Danas će u Hramu Svetog Velikomučenika Georgija u Prnjavoru, biti služena sveta liturgija na kojoj će se održati parastos i pomen za poginule, te ispred Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca Prnjavor, položeni vijenci dobrovoljcima iz Prvog svjetskog rata sa prostora Prnjavora.

Slava i vječna zahvalnost borcima palim u Prvom svjetskom ratu.

Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912 – 1918, njihovih potomaka i poštovalaca Prnjavor.

Dario Topić, prof. istorije
Zavičajni muzej Prnjavor

18 Comments

  1. Da budem objektivan, sve je ovo “zakuvao” ŠarinčanIN, Sanja i lijepi istoričar! Ili obrnuto.

  2. Jako je interesantno da se pojedinci pale kao hepo kockicke.
    Ovde se uvek diskutuje sta je bilo posle 1. i 2. svetskog rata dakle pre vise od 85-105 godina a niko nediskutuje sta je bilo u ovom ratu i posle njega.
    Stalno se tvrdi falsifikovano ovo , ono, ovaj jasio onog ili onu itd.
    Pokrenite temu ko je sta pogresno uradio za vreme i posle ovog zadnjeg rata da vasi potomci nevode tako zustre diskusije i u buducnosti.
    Jos dok ste zivi ….

    A ko je pobedio u 1.svjetskom ratu pokazuje cinjenica koliko ljudi sa opstine Prnjavor ima Srbijanski pasos a koliko Austrijski … necemo racunati one druge zemlje koje su tad bile u sastavu Austrougarske..
    To su gole cinjenice i gorka istina kojoj neki nezele pogledati u oci.
    Sama cinjenica koja je opisana u tekstu govori sve o nama:
    Citat:
    Mnogi borci su se poslije rata, na poziv kralja, javljali kako bi dobili zemlju i obveznice. Najviše ih je zemlju dobilo u Pančevačkom ritu, u Srpskoj Crnji, u drugim djelovima Banata, zatim kod Banjaluke i u drugim mjestima. Većina njih nikada nije ušla u svoj posjed, a Drugi svjetski rat je donio promjenu društveno-političkog sistema zbog čega su ovi borci u potpunosti stavljeni na marginu državnog života i interesa. Zakonom o likvidaciji agrarne reforme koju je Srbija donijela 1947. godine, dobijena zemlja im je oduzimana.
    Kraj citata:
    Nisu Srbima koji su otisli u Srbiju zemlju oduzeli Hrvati nego isti Srbi s kojima se zajedno ratovalo tad pre 30 godina ili njihova deca. To najbolje govori o nama kakvi smo ljudi i rodoljubi.
    Austrijska arhiva i dan dsnas postoji i ko je poginuo u austrijskoj vojsci zene su dobijale penziju i posle 2.svetskog rata iako je Austrougarska prestala da postoji davno.
    Svi Vi jako dobro znate samo se pravite mutavi da nas narod sa tadasnjeg anektiranog podrucja uziva razne pogodnosti u Austriji u pogledu skolovanja, drzavljanstva itd.
    Dete iz RS upise fakultet u Austriji jednostavnije nego u Beogradu.

    Da se vratim na temu OSLOBODJENJE GRADA PRNJAVORA…

    Brzo ce 10.juli dan kad je Prnjavor oslobodjen u 2.svjetskom ratu pa nek nam postovani profesor a i ovi mudraci koji komentarisu napisu tad KO JE OSLOBODIO PRNJAVOR odnosno bolje receno KO GA JE DRZAO OKUPIRANIM I POD CIJOM JE KONTROLOM BIO do 10.jula.
    Kako su OKUPATORI KAZNJENI I GDJE SU ZAVRSILI…

  3. Lijep i pametan ovaj momak Dario. A i ja neudata. Klimnem mu glavom iz auta, klimne on meni i to je sve. Dobar je momak i profesor. Pozdrav a Šarinčanin lupeta svašta.

    • za Sanju
      Sanja, draga Sanja, čini mi se da si još u blaženom pubertetu. Padas na lijepe manire profesora. Kašeš da je šarinčan lupetalo,a ne navodis konkretno gdje, ođe ili onđe. Nije Šarincan lupetalo već kritičar i ukazuje lijepom i pametnom istoričaru na “crne mrlje”. A ti jadna neudata, kažeš i to je sve. Pazi da se ne (za)obaddaš, jadna (ne)bila, profesor je dobar momak.

    • Šarinčanin voli Tita,čita kur an koga je i njegov Tito čitao. On je možda prorok koji je došao u ovaj svijet da spasi narod što ćemo uskoro saznati obzirom da on zna šta je bilo i prije 100 do 150 godina.

  4. Шаринчан је мало скренуо са теме.Бравар,тј друг Тито је у Вијачанима 1943 године боравио код народног хероја Вида Њежића,гдје донио врло важне одлуке које се тичу Четника у Шаринцима.

    • @ Партизан
      @ Student

      За Партизан. Ти то “мало онако”, провокативно, а и сам знаш да Вид Њежић, тзв. народни херој видио Нијемца није, питање је да ли је видио и усташу, а из пушке метка опалио није! Замисли молим те – напредни обућарски радник, живио је на релацији Доњи и Горњи Вијачани до Теслића! Формално био је припадник Прњаворске партизанске чете која се налазила у врлетима Љубића. Једино што су знали је то да су малтретирали Србе Чечаве, Шаринаца, Кокора, Укрине, Бранешаца и то, само због тога, што су их наоружале усташе у Јајцу а мјештани села нису имали наоружање! Уосталом, његову бисту, на споменику у гробљу, нису рушили Шаринчани већ прве комшије, који су знали да је он био безначајан а проглашен за народног хероја!

      За Студента:
      Шифра или лозинка “Пишање уз ветар” је назив албума Рибље Чорбе на којој се налази нумера “Србин је луд”. Какве то има везе са Првим свјетским ратом? Има, у Бориним стиховима: Србин је луд, Србин је проклет, једном га убијеш он хоће опет! Да, Срби су чудан народ, ради и против свог интереса. Чак су и били на страни побједника у оба рата али су имали биолошке губитке од 28 до више од 50 одсто! Кажу да је Енглеза и Срба, пред Први свјетски рат, било отприлике исто. Данас Енглеза има око 60 милиона а Срба 6-7. И шта смо преживјели, добро је да нас има и толико.
      Што се тиче бравара, бравар је био каплар, извиђач у Првом свјетском рату. А онда је, 1940., дошао влаком из Загреба у Београд, без икаквих проблема, поред бројних агената. У ту случајност ни мала дјеца не би повјеровала. Елем, то није све! Уз себе води атрактивног студента француског језика, дактилографкињу Даворјанку Пауновић из Србије!
      И не само да је активно јашио њу већ је имао и бијелог коња (слика са Сремског фронта), а у Дрвару и моторно возило, џип! Тај се навозао, авионима, од Виса до Рима, Лондона, Москве…
      А Даворјанка, ево ти извјештаја:
      https://www.kurir.rs/zabava/zanimljivosti/3271065/culi-su-se-uzdasi-i-krici-praceni-jakom-skripom-kreveta-bila-je-titova-ljubavnica-bez-koje-marsal-nije-mogao-sahranio-ju-je-pored-konja-i-psa-a-o-njenom-grobu-sad-brine-ova-kraljevska-porodica-foto?

      Поред Даворјанке било је ту још много дародајки, у партизанима. Дуга и друга прича.
      Не замјерим ја теби, студенте, ништа. Али више читања и логике у закључивању.

      П.С. Са овим је моја полемика завршена! Поздрав за оне који ме подржавају, али и за оне који ме критикују.

      • @Партизан
        @SDtudenmi

        Вид Њежић ми се јавља са оног свијета и преноси ми знање тако да све знам. Ја кад дођем у лабораторију вадити крв ја свима причам о мојим партизанима и четницима.

      • У току Другог свјетског рата нису постојали Горњи и Доњи Вијачани као ни Укрина(Стара Дубрава) све су то били Вијачани који су 1955 године подељени на Горње,Доње и Стару Дубрави.Виду Њежић нико није срушио споменик а постоје два у Д.Вијачанима.Вид Њежић је више видио Усташа и Нијемаца него што ти знаш историјских чињеница.

  5. Кратка лекција наивним Србима

    Наше сунце прерано је зашло
    сваког јутра најављују кишу
    не схватамо шта нас је то снашло
    победници историју пишу.

    Свакодневно пада бројно стање
    Србе данас много лакше броје,
    а већ сутра биће нас још мање
    победници историју кроје.

    Већ се звери злобно церекају,
    скупљају се чопори хијена
    не морају дуго да чекају,
    Србија је скоро убијена.

    Порушени наши споменици,
    вагабунди с конопца и коца
    који себе зову победници
    од зле мајке и још горег оца.

    Деца ће се одрећи предака,
    уче оно што званично важи,
    тешко да ће између редака
    препознати победничке лажи.

    Било једно непослушно племе
    било једном и нема га више
    српско име прогутаће време
    Србија је престала да дише.
    Бора Ђорђевић

    Борисав − Бора Ђорђевић (Чачак, 1. новембар 1952), српски рок музичар и песник, главни вокал и текстописац рок групе Рибља чорба од њеног оснивања 1978. године. Пре тога је био члан музичких група Сунцокрет и Рани мраз.

    П.С.
    А тек пјесма; ОВДЈЕ: https://www.youtube.com/watch?v=RPRtHHrSs7g
    Моја маленкост има потребу да се подсјетимо на једног нашег суграђанина, којег више нема, нажалост. Ријеч је о једном другом Бори, Бориславу Бори Бијелићу, који је имао смисао за здрави хумор, шерет, кога Прњавор неће подуго имати. Ненадмашни Бориша имао је обичај да каже: “Како се год окренеш, гуза ти је отпозади.”! А онда би нас са највећом озбиљношћу убјеђивао како то није његово наравоученије, већ да је то смислио и обзнанио Мао Це Тунг, лично.
    Лака ти црна земља, легендо! ШаринчанИН

    • Ti što si piso ovo pod pseudonimom ,, Pišanje uz vjetar;, bilo bi pristojno da nam objasniš zašto si naveo ovdje pjesmu Srpskog poetskog stvaraoca Bore Đorđevića a koja nema veze sa datumom obilježavanja ulaska Srpske vojske u Prnjavor u decembru 1918. Nesporno je autorsko djelo ovog našeg pjesnika a nesporno je i djelo naših prađedova koji su isprašli Austrougarsku sa ovih prostora i triumfajlo umarširali u Prnjavor. Ja to nisam razumio!!!

    • Ti koji pišaš u Šarincima trebao bi da znaš da ne nestaju samo Srbi već i drugi narodi u okruženju a i na cijeloj planeti,puno se u umire u svim zemljama ovog svijeta……..To ne znači da će nestanak biti potpun. Čudno da nisi okrivio Dodika što ne pravi…a svi drugi su nevine poštenjačine jer ti voliš SDS , to da je sve ovako jasno si pokazao u svojim dosadnim tiradama svih ovih godina.Dokle si došao sa čitanjem kurana? Znamo da ga čitaš jer si viđen i snimljen sa njim u rukama hehehe

  6. … само Њега нема!

    Одлично написан текст Дарија Топића,професора историје, на тему из историје србског народа – Дану ослобођења Прњавора у Првом свјетском рату. Да је то млади господин написао као писмени гимназијски рад, на часу историје, не би га “машила” петица. Али србски народ и јесте у неспоразуму, сам са собом, баш у чињеници да је на нивоу размишљања једног осредњег средњошколца. Догађаји кроз шта је све прошао, поуке и поруке минулих времена нису га пратиле од почетка 20-ог вијека до данас, као ни оне прије тога. У томе и јесте наша трагедија, србски народ је још у блаженом пубертету!

    Јер: Историја не служи ничему, и још је врло опасна уколико је савременици користе да би дали добре или лоше оцјене прошлости. Историја може да нас учи само онда када омогућава да се заиста разуме неки догађај – остало је записано од Фредерика Гелтона, француског историчара.
    Ови наши историчари, са часним изузецима, су још увијек средњошколци, имају некакав наратив али без садржине.
    Да не идем далеко у прошлост, а ја као аматер и нисам квалификован за то, али овдје се заборавља непрекинута нит владавине од повлачења Османлија па до данашњих дана. Наиме, од бусања у јуначка прса, страдања и коначног ослобођења ми смо данас дошли да живимо у класичном протекторату, окупирани од “домаћих” окупатора до Високих представника.

    Наиме, заборавља се или намјерно прећуткују, виши фактори, непознати како историчарима, тако и обичном народу. Оно што је најгоре јесте ако се један народ осјећа слободан а заробљен је и то кроз просвјетни систем, од вртића до доктора којекаквих “наука”.
    Да је професор историје, Дарио Топић, пошао само од одлука Берлинског конгреса па их довео у зависност са другим “споразумима”, нпр. Дејтонским, чланак о ослобађању Прњавора вјероватно би био краћи и сажетији, и одражавао би невеселу садашњост. Овако, остао је недоречен, али нека се не “обада” (извињавам се професору, али то је скупштнски израз), јер ни сви други прњаворски историчари нису бољи!
    У овом тексту нема ни Бравара и његове Вражје регименте који су у Мачви побили све србско, од малог дјетета до жена и стараца. Е тај ће нам, на бијелом коњу, дојахати за вријеме следећег, Другог свјетског рата, коначно нас “ослободити”, да данас имамо, чак – Његове поштоваоце лика и дјела, с чијег пута нема скретања!
    У професоровом тексту нема ни чињенице да је Србија упозоравала Аустро-Угарску о припреми атентата и да је нудила помоћ. Нема, јер Први свјетски рат је планиран, као и многи други, и следећи…

    На крају, професор ми остаје “дужан” на нека питања из Другог свјетског рата, а посебно на оно – ко су били носиоци власти у Прњавору, именом и презименом!
    Дакле, све је исто само бравара нема, а заправо биће да има јер Срби сном блаженим спавају ли спавају, славе своје поразе и издајнике као мало који народ у свијету. Важно је да су власодршци финансијски намирени, народ се о судбини земље ионако ништа не пита. ШаринчанИН.

    • Bravo Sarinacanin pozdrav i svako dobro od Nostradamusa.Nema se tu sta dodati da nebi pokvario sve sto ste napisali.Interesantno je sto ste ovo zadnje napisali oslobadjanje Prnjavora Dejtonskim sporazumom u kome danas tako slobodno i ponosno zivimo.

    • E lažeš, tvoja konstatacija ,,Е тај ће нам, на бијелом коњу, дојахати за вријеме следећег,, neće se desiti. Borićemo se!!

    • Šarinčanine, pa ti pišeš kao neki selafija pa vidi se da proučavaš kur an i da sa ponosom gledaš TV BN , Hajat, FTV itd

1 Trackback / Pingback

  1. Ratni dobrovoljci 1912-1918 | lpbr-Prnjavor

Leave a Reply to Rekla.skazala Cancel reply

Your email address will not be published.


*