Edin Dacić, švajcarski biznismen naših korijena među prvima je nakon rata stigao u Bosnu i Hercegovinu u potrazi za kompanijama kojima su potrebne investcije, a danas je jedan od rijetkih koji i u BiH, ali i Srbiji proizvodi namještaj za Švedsku IKEA-u.
Dacić, vlasnik preduzeća „Standard“ iz Prnjavora, u podcastu „Nikad u minusu“ govorio je o svojim počecima, privatizaciji i saradnji sa poznatom švedskom kompanijom.
„Razvio sam biznis koncept koji je izgledao ovako: ja finansiram proizvodnju u Hrvatskoj, kasnije u BiH i Srbiji, koju finansira Švajcarska banka, savetujem ih, pomažem da nađu nove kupce, uspostavljaju kontakte, pošto, u to vreme mnogi ljudi, mnogi istaknuti ljudi, uopšte nisu govorili strane jezike“, priča Dacić.
Kako je odlučio da dođe u BiH?
Nakon što je završio jedan od projekata u Hrvatskoj, dilema je bila ulagati u Rumuniju, Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu. Dacić priča, rumunski nije znao, Srbija je bila pod sankcijama, tako da je logičan izbor bila BiH.
„Prvi partner nam je bio UNIS iz Dervente. Od 3.000 radnika, koliko ih je radilo u UNIS-u prije rata, ostalo ih je 300, ali su radili. Njima je trebalo finansiranje, tačno ovo što ja radim“, priča Dacić.
Sagovornik CAPITAL–a pojašnjava da ga je ohrabrilo što su je UNIS prije rata radio rata sa Peugeotom i Citroenom, sa kojima je i on sam radio. Međutim, to nije išlo tako lako.
„Partneri sa kojim sam pokušao ostvariti saradnju su rekli da se automobilska industrija brzo razvija. Rekli su nam da su ih našli nakon rata, jer su do 1992. godine bili zadovoljni saradnjom, ali da je tada, te 1999. godine za njih voz prošao“, pojašnjava.
Dodaje da je tada tražio šta UNIS i dalje može da radi. U UNISU su mu pokazali neke registre i rekli da su proizvodili namještaj. U tim registrima, pronašao je da su proizvodili okvire za metalne krevete za IKEA-u. I tu počinje njegova saradnja sa ovom švedskom kompanijom.
„Kada sam počeo sarađivati sa IKEA-om, rekli su mi da su pola godine nakon Dejtonskog sporazuma poslali čovjeka koji je provjeravao šta je sa starim dobavljačima. Tražio je nove. Ja sam im predstavio koncept i to im se dopalo. Upoznali su me sa dobavljačima koje su tada imali u BiH i svi smo bili zadovoljni. „Dacomet“, moja firma, tada 2000. godine je finansirala i savjetovala sedam njihovih dobavljača“, zaključuje Dacić.
Danas, s druge strane kaže, u BiH samo „Standard“ Prnjavor kojeg je u međuvremenu privatizovao i „MS Wood“, prave namještaj za ovog velikog proizvđača.
Osim o saradnji sa IKEOM, Dacić u podcastu „Nikad u minusu“ otvoreno govori o svom životnom putu, odlasku iz Jugoslavije, obrazovanju, ulaganjima, uspješnim i propalim projektima. Priča i o dualnom obrazovanju koje u fabrici „Standard“ u Ćupriji u Srbiji uspješno sprovodi, ali i problemima sa kojima se suočava u BiH.
Dacić priča i o nedostatku radne snage, problemima sa uvozom, ali i krizi koja potresa drvnu industriju.
Podcast „Nikad u Minusu“ pratite na CAPITAL TV u petak u 19h.
capital.ba – Aleksandra Tolj Ružić
Travićevi ljudi su doveli predstavnike Slovenačke propale firme da unište i opljačkaju UNIS Fabriku cijevi! Džaba nam pisati jer krvnik Srpske privrede i danas pljačka u Elektrokrajini!
“Mutan igrač”, iskoristio tranziciju, odnosno raspad i čerečenje SFRJ, uložio ništa a dobio na upravljanje Unis Derventa, potom prnjavorski Standard i ko zna koje još firme. Neko stoji iza njega i njegove “sposobnosti” a vlastita firma mu je: “„Dacomet“, moja firma, tada 2000. godine je finansirala i savjetovala sedam njihovih dobavljača“, zaključuje Dacić”.
Epilog je bio klasičan – zaduženje targetirane firme, uzimanje milionskog kredita a zatim stečaj i otpuštanje radnika. E, da bi to postigao, morao si imati “debelu vezu” u vrhu vlasti dotične zemlje. Firme su uglavnom propadale ali niko nije odgovarao, tj. “pojeo vuk magarca”. Tako su nestajali prnjavorski giganti: Sloga, Jelšingrad, Konfekcija Pionir, Metalka, Unis… Unis je, prije likvidacije, podigao kredit od 50 miliona KM.
Pomalo je misterija da se Standard još uvijek drži. Jedno vrijeme su uposleni radnici bili bezobrazno malo plaćeni. Biće da je junak ove priče pronašao uspješnu ekonomsku formulu.
Od prnjavorskih firmi jedino je Mlinpek uspješno poslovao, redovno davao plate i uplaćivao obaveze radnicima i, pored svega, prešao u privatne ruke, i koji i danas radi.