“Razbijeni krčag” je nova predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) u režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat, koja je već nakon premijernog igranja sredinom decembra ostavila utisak da će poljuljati ljestvicu najpopularnijih naslova nacionalnog teatra Srpske.
Pored dobro poznatih i odavno afirmisanih imena NP RS Aleksandra Stojkovića, Ljubiše Savanovića, Borisa Šavije, Miljke Brđanin, Slađane Zrnić i Vladimira Đorđevića, publika je uživala i u interpretacijama studenata Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci (AU UNIBL) Ilije Ivanovića, Tare Jovanić i Ane Vinčić.
Ana Vinčić je studentkinja četvrte godine glume AU UNIBL u klasi profesora Radoslava Milenkovića i stručne saradnice Nikoline Friganović, koja je u “Krčagu” dirljivom interpretacijom sluškinje Grete duboko razdrmala publiku.
Vinčićeva se na studij glume uputila nakon decenije igranja u sklopu dramske sekcije Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” iz Prnjavora, a nastup u “Razbijenom krčagu” je njen prvi profesionalni angažman.
Više o radu na ovoj predstavi, liku Grete, dosadašnjem radu u klasi te planovima za budućnost Vinčićeva je govorila u intervjuu za “Nezavisne”.
NN: Kakvo iskustvo je za Vas bilo raditi na “Razbijenom krčagu”? Da li je angažovanje u NP RS opravdalo Vaša očekivanja kada je riječ o glumačkom pozivu?
VINČIĆ: Zahvaljujući pozivu na audiciju, od strane umjetničkog direktora Ljubiše Savanovića, došlo je i do mog prvog angažmana u Narodnom pozorištu Republike Srpske u kojem sam beskrajno uživala. Probe su bile intenzivne, rediteljka posvećena i inspirativna, ekipa predstave kakvu čovjek samo može poželjeti, komad snažan i svevremen i kada slojevi legnu jedni preko drugih, nastaje plodno tlo za stvaranje predstave. Bila sam u prilici da učim od iskusnijih i zrelijih, ali i da podijelim svoje mišljenje, znanje i kreativnost sa drugima. Biti dio pozorišta, organizma koji ima svoja pravila funkcionisanja divno je iskustvo, pogotovo za nekoga ko i dalje uči glumački zanat unutar zidova učioničke crne kutije. Tokom rada na predstavi osjećala sam stvaralačku slobodu da se glumački izrazim i kao biće ogolim pred rediteljkom i kolegama, iako sam bila novi kolačić među ljudima koji godinama rade zajedno. Rediteljka je imala jasnu viziju kuda nas vodi, a naše je bilo da ideju ispratimo, svojim talentom i radom zaokružimo.
NN: Tumačite ulogu Grete, koja je naknadno dopisani lik, odnosno nije u originalnom tekstu Hajnriha fon Klajsta. Koliko Vam je to bila otežavajuća okolnost, kako ste krojili Vaš lik, na šta ste se referisali?
VINČIĆ: Glavno uporište za građenje lika je napisani tekst. U njemu je pisac smjestio sve što čitalac može da sazna o likovima, odnosima i detaljima od kojih je satkana priča. Međutim, moj glavni oslonac za otjelotvorenje dopisanog lika služavke Grete, jeste naša rediteljka Tatjana Mandić Rigonat, koja takođe potpisuje i adaptaciju teksta. U “Razbijenom krčagu” Klajst piše o korumpiranosti sudstva, birokratskoj bahatosti i zvjerstvu onih na poziciji moći, a reditelj bira iz koje vizure posmatra napisan komad i o kojoj još temi želi da govori. Stoga, moje je bilo da se potpuno prepustim rediteljki i da zajedno ispišemo sudbinu Grete. Što je divno, zajedno smo stvarale nešto naše i novo. Kod Klajsta postoje sluge i služavke čiji su životi u posljednjem planu u odnosu na primarnu temu i njihova sudbina nije ispričana. Među njima je i služavka Margareta, kojoj je u našoj postavci rediteljka odlučila dati novo ruho – lik Grete. Pažljivo sam pristupila Greti, kao što bih i u stvarnosti prišla svakom biću koje je preživjelo, pretrpjelo sve ono što je naša Greta.
NN: Greta se sve do kraja predstave čini kao nijemi svjedok, ali na kraju odluči da progovori. Može li se to posmatrati kao jedna od poruka ovog komada, podsticaj svim žrtvama nasilja da progovore? Kako ste je Vi doživjeli?
VINČIĆ: U svakodnevnom životu smo ili posmatrači ili učesnici nekog događaja, ili oboje. Ako smo izloženi nečemu, automatski se u našem biću formira mišljenje, a onda i stav. I znajući sve ovo, ćutanje je prisutno, a najviše onih koji mogu biti podrška, a vode se tezom “nije to moja stvar, ne tiče me se”. E, pa tiče nas se. Ova predstava nosi važnu poruku, tema je veoma osjetljiva i nadam se da ćemo ohrabriti one koji trpe da progovore, jer istina će naći svoj put. Zid ćutanja mora pasti. Greta progovori iz izuzetno snažnog motiva koji kreće iz dubine bića, a to je potreba za istinom. Bez obzira na ishod, Greta bira da godine ćutanja zamijeni trenom istinske slobode. Kada žrtve progovore, kada svjedoci posvjedoče, ostaje Gretino pitanje: “A gdje je pravda?” Eto, zapitajmo se.
NN: Ona je jedina osoba na sceni koja daje podršku Evi, jer je ujedno jedina koja isto proživljava i, iako je napisan 1811. godine, ovaj komad je bolno aktuelan. Koliko je značajno da savremeno pozorište ukaže na devijacije u društvu, da ih imenuje i osvijetli?
VINČIĆ: Da, Eva i Greta imaju samo jedna drugu. Kao podršku, podstrek, prepoznavanje, saosjećanje. Mislim da pozorište ne treba da bude aktuelno već da ga nadilazi, jer ako bi se pozorište bavilo aktuelnim, onda bi i trajalo dok je aktuelnog. Po mom osjećanju stvari, savremenost se ogleda u formi, pristupu, a srž neka ostane takva da katarzu može doživjeti svako, bez obzira na životnu dob ili nivo obrazovanja. Pisci su pisali iz svog vremena, iz problema koji su tada vladali, ali kada bolje pročešljamo po knjigama, vidjećemo da se ljudska ćud ne mijenja. Kako Bodler reče: “Tako je svud na svetu i nekada i sada.”
NN: Studentkinja ste četvrte godine glume na AU UNIBL u klasi profesora Radoslava Milenkovića. Koliko je obrazovanje značajan segment u kovanju glumačkog zanata, kakvo je iskustvo biti u klasi proslavljenog glumca?
VINČIĆ: Smatram da je od velike važnosti imati dobrog mentora koji će svoje studente izvesti na pravi put. Moja klasa zaista je dobila džekpot, tu su od samog početka profesor, glumac, reditelj Radoslav Milenković i stručna saradnica, prvakinja Narodnog pozorišta Republike Srpske Nikolina Friganović. Sve znanje i iskustvo koje imaju, koje su stekli, nesebično dijele sa nama. Ono što su ih učili njihovi profesori prenose na nas, jer istinske vrijednosti ne podliježu zubu vremena. Profesor Milenković je od prvog časa sa nama iskren, čistog srca, britkog jezika, apsolutno posvećen i predan, jer, kao što nas on i uči, bez strasti nema ni umjetnosti, ni stvaralaštva, a ni života.
NN: NP RS ima pozitivan trend davanja uloga mladim, neafirmisanim glumcima. Kako biste, pored angažovanja u NP RS, ocijenili domaću scenu kada je riječ o mladim glumcima i prilikama koje im se pružaju?
VINČIĆ: Svakom mladom glumcu i studentu glume znači prilika da zaigra na sceni NP RS, jer je to zaista odskočna daska za dalje. Mislim da trenutno u Banjaluci ima prilike za svakoga, bez obzira na to čime se bavi, jer Banjaluka lagano raste u svakom segmentu. Istina je da je faktor sreće od velike važnosti, kao i biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nadam se da će vrata svakog pozorišta i u budućnosti biti otvorena za mlade ljude.
NN: Gdje se vidite u budućnosti kada je riječ o profesionalnom segmentu, šta biste voljeli da ostvarite?
VINČIĆ: U narednom periodu fokus mi je na pripremi ispitne predstave “Kasting” po tekstu savremenog ruskog pisca Aleksandra Galina, u režiji i adaptaciji profesora Radoslava Milenkovića. Nemam neke izrazito definisane planove kada je riječ o profesionalnom putu, osim da igram ono što smatram vrijednim. U budućnosti želim da uživam u posljednjim studentskim danima bez tega onog čuvenog pitanja na kraju studija: “Šta dalje? Dalje ide život kom se prepuštam i prilike u kojima ću pokazati koliko umijem. Nisam zabrinuta, jer osjećam da najbolje tek dolazi, a meni preostaje da nastavim hrabro, marljivo i čistog srca.
Važnost izvođenja antičkih tekstova
NN: Pamtimo Vas i po ulogama u ispitnoj predstavi “Hekaba” sa kojom ste gostovali na brojnim festivalima. Antički tekst do danas ima vrlo cijenjeno mjesto u svijetu glume, šta je za Vas njegova najveća vrijednost, zbog čega je značajan?
VINČIĆ: Za mene vrijednost djela ogleda se u dejstvu na ljude, veličini i važnosti teme kojom se bavi, stilu pisanja i vremenu opstanka u ovom svijetu. Antička tragedija traga za odgovorima koje čovječanstvo u prošlosti nije našlo, a ne pronalazi ni čovjek 21. vijeka i eto razloga zašto antika zaslužuje mjesto na repertoarima pozorišta. U svijetu glume antika kao žanr izuzetno je teška zbog tehnike izvođenja, jer svaki žanr ima svoja pravila, pa tako i antika. Otklon od realizma, uzvišeno scensko govorenje sa stopama i udarima, dosljednost heksametru, ali i dosljednost patosu i punoj istini.
Tijana Janković / Nezavisne novine
Be the first to comment