PRNJAVOR – Ima više poštenih ljudi, a ja nisam propao 32 godine, sa smiješkom počinje svoju životnu priču za “Nezavisne novine” Željko Vranić, posljednji tradicionalni bravar u Prnjavoru, i dodaje da je vrijeme zanatlija konačno prošlo. doći.
Dućan je mali, ali pun alata i strojeva za izradu ključeva, kao i sjećanja na teška, ali i lijepa vremena.
Uvijek dobro raspoložen i manirama pravog domaćina, majstor Željko prisjetio se početaka svoje karijere i odluke o pokretanju samostalnog posla.
“Prvenstveno želja da budem samostalan, a ne da život provedem radeći za druge, u nekoj firmi, dovela je do odluke koja će mi promijeniti život. S obzirom na to da sam po zanimanju bravar, a imam i spretne prste, htio sam izučiti zanat strojne obrade ključeva.Radio sam u Hrvatskoj i poznavao poznatog bravara u Poreču.Zamolio sam ga da me obuči na što je on pristao,a njegov jedini uvjet je bio da kod njega ne otvaram dućan.Bilo je to na Počela su vremena kad su već bila ratna previranja, a nakon što sam izučio zanat, odlučio sam otići iz Hrvatske“, prisjeća se Vranić i sa smiješkom dodaje da ima i diplomu bravara, diplomu koja se nije kupovala.
Svoju radnju u Prnjavoru otvorio je 1991. godine i kaže da se u svojoj karijeri nagledao svega.
“Materijal za rad sam nabavljao samo u Italiji, u Trstu, u bivšoj Jugoslaviji ga nije bilo. Kad sam krenuo u posao, dao sam materijal koji mi je trajao godinu dana, ali kad je počeo nestajati, bio je Prava muka da to snađem i dopremim iz Italije u Prnjavor. Brat koji je ostao u Poreču mi je iz Trsta autobusom slao materijal, nekako smo se snašli, a posao je opstao”, kaže Vranić i dodaje da je nakon rata sve bilo lakše , kada je godine otvorio trgovinu u Beogradu iz koje je naručivao materijal ključan za njegovo poslovanje.
Naš sagovornik se prisjetio i limara Jasmina Ramića iz Prnjavora, koji mu je, kada je prestao da se bavi tim poslom, prodao zalihu ključeva, a zahvaljujući njemu njegova radnja je opstala u teškim, ratnim vremenima.
Potražnja za obrtnicima danas je velika, pogotovo za bravarima, limarima, zavarivačima, a od zanata se može živjeti, objašnjava Vranić.
“Osim izrade ključeva, bavim se i oštrenjem noževa, škara, cirkulara, lanaca za motorne pile, a obavljam i razne bravarske usluge. Kad me netko pita: ‘Radiš li to?’, kažem donesi, a ja’ Vidjet ću, a većinu poslova poznajem”, kaže.
Kaže da mu je na početku karijere sve išlo sporo, ali nikada nije bježao od posla i izazova.
“Ključeve sam radio bez ključa. Događalo se da čovjek izgubi ključeve od autobusa, a ja bih skinuo bravu s volana, napravio novi ključ. Sada je to teže, jer su to sve kodirani ključevi. i elektronika.Dešavalo se da mi naruče ključeve, i nikad ne dođu po njih, ja napravim ključ od auta, onda uzmu ključ ‘na probu’ i nikad se ne vrate platiti, ali srećom, to su rijetki slučajevi“, kaže majstor Vranić.
Posljednji prnjavorski bravar je u zasluženoj penziji, ali kako kaže, radiće dok ga zdravlje služi i koliko mu država dozvoli, pa dnevno provede četiri sata, od 9 do 11 sati. h, dočekuje kupce, a posla nikad ne nedostaje.
“Jedino ja ne obrađujem ključeve za moderne aute. Tamo se svake dvije godine mijenjaju šifre, moraš pratiti i kupovati nove mašine, a nisam više za taj posao. Radim i kodiranje ključeva, ali do 2000. godine. Volim reći, nije moj mozak od 66 ljeta za taj posao. Sada radim lakše poslove, koji su manje stresni”, objašnjava majstor Vranić.
Događalo se da ga sugrađani zovu u pomoć u tri sata iza ponoći kada izgube ključeve stana ili automobila.
“Nekad otvoriš auto za pet sekundi, nekada se namučiš, ali uglavnom sam uspješan, rezultat je na mojoj strani. Kad god sam imao težu situaciju ili zahtjevniju bravu, moji banjalučki kolege, otac i sin Emir i Dado Pašalić,pomogli su mi poznati banjalučki bravari.Nikada nisu bili škrti na znanju i uvijek su mi prenosili iskustva.Emir je nažalost preminuo ali je njegov sin Dado nastavio obiteljski posao.Ne prenose svi bravari rado svoje Znanje.To je specifičan zanat, pun malih finesa i pameti, koje ne možete ni otkriti.Zato sam Pašaliću jako zahvalan, puno su mi pomogli u životu, počevši od mog oca Emira, a s njegovim sinom tatom dobro surađujem“, kaže Vranić.
Naš sugovornik kaže da mu nikad u životu nije bilo bolje te da ako ima volje i discipline može pristojno zaraditi.
“Ranije su moji kolege govorili da nas obrtnike nitko ne cijeni. Uvijek sam vjerovao da će naše vrijeme doći, i došlo je. Sada je ogromna potražnja za obrtnicima, a nema ih. Nema zavarivača, bravara, limara, nema ni varioca”, rekao je. bravara, mladi nisu zainteresirani za ta zanimanja, a to je šteta“, s čežnjom u očima govori Vranić.
Ovaj vrijedni Prnjavorčanin mladima poručuje da je zanat zlato.
“Imam unuku od pet godina, a sinu i snahi savjetujem da kad poraste nauči neki zanat. Frizerski ili kozmetički, to su zanati koji će preživjeti i od kojih se može dobro živjeti. Zanati su frizerski ili kozmetički, a ne za frizerski ili kozmetički zanat”, rekla je. Dok završiš fakultet radit ćeš puno,a pitanje je hoćeš li se zaposliti u struci.Vjerujem da će posla uvijek biti uz zanat,a današnje vrijeme dokazuje da sam u pravu.Nema varioci,bravari ili medicinari.Ne kazem da svi moraju uciti zanat ali ako dijete pokaze interes roditelji to trebaju podrzati.Otac mi je rekao da cu prezivjeti kao obrtnik i u ratu a vrijeme je pokazalo da je bio u pravu“, kaže Vranić.
Be the first to comment