Danas sam ispratila neke drage ljude na sezonski rad u Austriju.
Četiri puna autobusa koja su krenula sa stare oronule autobuske stanice u Prnjavoru, odvešće ljude na novi posao i privremeni dom na par mjeseci.
Nije robija, nije zatvor, nije tragedija.
Ali je porazno. Tužno. Jadno.
Knedla u grlu stoji kao jabuka.
Koferi prepuni stvari i tek poneka nebitna sitnica da nas sjeti na dom.
Plaču, grle se, drže za ruke.. Poručuju: „Javi se kad prijeđeš granicu“. Tješe jedni druge: „Sad će to proći, eto proljeća.“
Stranci – kako nas ovdje sa podsmijehom i netrpeljivošću nazivaju. Stranci tamo gdje smo vaistinu stranci. Ispade – ne pripadaš više nigdje.
Znaš da moraš da ideš. „Prebaciš“ nekako u glavi da ideš, da ćeš da se vratiš pa opet ideš i tako u krug. Nekad stigneš na poneku svadbu, veselje, krštenje i na one manje lijepe događaje. Nekad propustiš sve što se moglo propustiti.
Kažu: „Vratite se, ne tjera vas niko. I ovdje se živi,nismo gladni.“
Ne tjera ali postoje i razlog i uzrok svakog odlaska. Ne osuđujte tek tako. Nismo mi ni glupi, ni smotani, ni prokleti što smo otišli. I teško je biti tamo a ne pomisliti na svoju kuću, drage ljude, ljubimce.. Požaliti se da se srce zaželjelo svega.
Naučiš i tamo da živiš, uživaš, smiješ se. Da stvaraš nove uspomene i upoznaš neke nove ljude vrijedne pomena. „Naše“ kako se zovemo bez obzira iz kojeg dijela Balkana dolazimo. Život je svugdje ako ga imaš u sebi.
Ali nije nimalo lako. Ni ostati ni otići.
Na predizbornom plakatu pročitah: „Pobijediće Srpska“. U čemu? Odlivu radne snage, mladosti? Ne podržavam niti kudim niti jednu partiju. Meni odavno ništa ne znače i razumijem da i to mora neko.
Ali pade mi na pamet to jutros kad sam gledala tu masu svog naroda koji ode. Iako privremeno ali ode. Na pobjedu me sigurno nije asociralo.
I takoo, što bi Radašin rekao, sve ti to na kraju uđe pod kožu. Odeš pa se vratiš i kao da živiš između dva svijeta.
U svojoj zemlji ostaviš dio sebe i kad zatvaraš ta vrata uvijek pomalo boli, ostavljaš i ljude i dio života. A onda te put povede dalje i znaš da te čeka neka nova prilika , novi početak.
I koliko god puta otišla, znam da postoji mjesto kojem se mogu vratiti; nekad mi se čini najtoplije na svijetu. Moje malo selo, crkvica na brdu, najljepše šumske staze i naudobniji krevet na koji sam ikad legla. Moje životinjice sa najmekšim njuškicama i veselim očima.
Moje je i dalje sve kako god da me imenovali kad dođem.
Srećno svima, dragi moji. I ko ide i ko ostaje.
Manuela
Na žalost previše je zlobe i zavisti u tom malom gradu. Lijepo je sjediti u svome i ako se još pri tome ne mora mnogo raditi onda sreći nema kraja. A onda su krivi oni koji su zbog svojih muka morali otići jer nisu imali drugo rješenje. Sve te filozofe i demagoge koji jedino šta znaju to je da sjede u Prnjavoru i pljuju po “strancima” trebalo bi poslati tamo da se nauče radu i redu. A mi koji smo svojom voljom i mukom otišli tamo, samo mi znamo kako je u tom svijetu izboriti se za komad hljeba i komad neba.
Pljuvaće i dalje samo zaboravljaju da Prnjavor danas nebi bio takav kakav jeste da nije bilo tih “stranaca” koji su zaradili novac i donijeli ga u Prnjavor
Zalosno je sto bi sigurno Jos cetiri autobusa krenuli u istom pravcu ali ne mogu ljudi papire i vize obezbijediti. A kako i ne bi kad se ovdje napravila takva selekcija da samo par osoba moze da trguje,gradi , prodaje i da im se sve od strane opstinskih sluzbenika bilo kakvi zahtjevi zavrsavaju , ne sutra već juce. A mi drugi smo osudjeni da kao na utakmici zauzmemo mjesto na tribinama grickamo jeftine kokice i divimo se pomenutim poduzetnicima kako oni dobro igraju i kvalitetno poentiraju.Kad skontas da u igru ne mozes a na tribinama hladno i kokica nestalo sta ti ostaje osim jedno sjedište u pomenutom autobusu i u tudjinu !!!!