U ovoj drami Aleksandar Galin se bavi periodom tranzicije ne samo političke, već i unutrašnje, ljudske. Nekoliko žena koje su različitih godina, intelektualnih kapaciteta i socijalnog statusa dolaze na kasting za rad u noćnim elitnim klubovima, u nadi da će pronaći bijeg iz ruske provincije i jada koji takav život nosi sa sobom. Osnovna situacija jeste kasting ali ne samo za posao, već za nečiji život, dostojanstvo i još jednu šansu da budu vidljive.
Rekla je ovo za “Glas” glumica Mila Prosan povodom uloge Tamare Guz iz hvaljene predstave “Kasting” koja je nedavno gostovala na 27. festivalu scenskih igara u Bihaću. Jedna od najtalentovanijih glumica mlađe generacije kaže da je Tamara žena iz radničke klase, bivša proleterka koja se bori sa nekadašnjim uvjerenjima o sistemu.
– Moj lik, Tamara Guz, je žena iz radničke klase, bivša proleterka, koja se bori sa svojim nekadašnjim uvjerenjima o sistemu i ideji kolektivnog. Danas, u novoj epohi u kojoj se sve nekadašnje raspada, ona ostaje na margini, nevidljiva, zaboravljena i ismijana. Tamara ne dolazi na kasting sa krinkom umjetnice, ona ima svoju istrošenost i prazne ruke, koje su uprkos tome, pune života, tvrdoglavosti i radničkog ponosa.
GLAS: Ovo je predstava o mladim ljudima koji sanjaju, o svim ženama koje traže prostor, o društvu koje stalno preispituje vrijednost identiteta i smisao odluke da ostanemo ili odemo. Međutim, šta mlada glumica Mila Prosan sanja i kakav prostor traži kao umjetnica?
PROSAN: Sanjam o prilikama, mjestu na sceni – ali prije svega, sanjam o pravdi. Ne samo kao umjetnica, nego i kao mlada osoba koja se formira u vremenu koje često guši glasove koji misle drugačije. Želim prostor koji ne traži da se sakrijem, već da se pokažem. Da budem istinita pa makar to bilo nesavršeno. Pozorište u kojem ima mjesta i za one tihe, ranjive, zbunjene. U tom smislu, moj umjetnički san nije samo da “uspijem“ – nego da budem dio pozorišta koje ne ćuti. Koje prepoznaje one koji su na ivici, koje govori o onima koji su izgurani, koje ne okreće glavu kad mladi ljudi traže smisao. Sanjam pozorište koje nije luksuz, već potreba.
GLAS: Igrate u Euripidovoj “Hekabi”. O toj predstavi se dosta govorilo pozitivnog. Između ostalog, tu ste zajedno s kolegama dokazali kvalitet uprkos činjenici da se radi o studentskoj predstavi, čini nam se da bi se mnoga profesionalna pozorišta postidjela videći glumačko umijeće i trud. Kako ste se nosili sa jednim ovakvim klasičnim komadom i kojim ste putevima jurili do srži sam uloge?
PROSAN: “Hekaba” je za mene bila prvi susret sa svijetom koji nadilazi svakodnevno. To nije samo priča o boli jedne žene, već o silama koje upravljaju životom, o nepravdi koja dolazi odozgo, iz prostora bogova, sudbine, neizbježnog. Nisam pristupila Hekabi kao običnom liku. Ona je istovremeno žena, majka, ali i mit. Njen glas je glas mnogih, u njoj ima i snage, i slabosti, i strašne jasnoće. U toj predstavi smo svi bili ogoljeni. Bez scenografije, bez velikih sredstava, imali smo samo svoje tijelo i riječ. I činilo mi se da je to dovoljno – jer ono o čemu govori Euripid nije prošlost, nije Grčka. To je pitanje: koliko još bola jedno biće može da izdrži prije nego što postane nešto drugo?
GLAS: Sam komad je star preko dva milenijuma, ali sudeći po reakcijama publike, jednako je aktuelan i u 21. vijeku?
PROSAN: Iako je “Hekaba” stara više od dva milenijuma, njena poruka i danas dotiče najdublje ljudske emocije, bez obzira na vrijeme ili mjesto. Publika i danas prepoznaje u “Hekabi” univerzalnu borbu sa patnjom i nemoći, ali i sa snagom da se izdrži ono što život nosi. Upravo ta iskrenost i sirovost čine ovaj komad i dalje živim. Zato mislim da je ovaj komad svevremenim: i dalje nas izaziva, dira i tjera na razmišljanje.
GLAS: Nedavno ste konačno postali diplomirana audio-vizuelna umjetnica, glumica. Sad kreće umjetnički put, ali koje događaje sa studiranja glume ćete nositi u uspomenama za cijeli život?
PROSAN: Četiri godine koje ću pamtiti po klasi, zajedništvu i iskustvima koja su me oblikovala. Iako smo svi bili različiti – po energiji, temperamentu, karakteru – kao klasa smo disali kao jedno. Upravo ta raznolikost učinila je sve što smo radili bogatijim i dubljim. Jedno od najdragocjenijih iskustava bila je naša prošlogodišnja turneja– Novi Sad, Budimpešta i Sombor. Putovali smo, igrali “Hekabu”, živjeli u ritmu scene i puta. Bilo je zaista mnogo lijepih trenutaka, ali najljepši su oni koje smo dijelili svi zajedno, i kada je bilo teško i kada je bilo radosno. Zajedništvo koje se teško objašnjava riječima, a koje se duboko ureže u tijelo i pamćenje. Zato ću ove godine nositi sa sobom kao nešto čisto, snažno i moje. Ne samo kao put profesionalnog sazrijevanja, nego kao vrijeme kad sam naučila šta znači pripadati, vjerovati i rasti uz druge.
GLAS: Pored glumačkog dara, bavite se još nekim umjetnostima, jedna od takvih je umjetnost oslikavanja lica i tijela. Kada se probudila ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti i po čemu je ona značajna za Vas za kao umjetnicu?
PROSAN: Ljubav prema oslikavanju lica i tijela rodila se spontano, iz igre i radoznalosti, prije skoro deset godina. Tada nisam imala nikakav plan, samo sam eksperimentisala, isprobavala boje, teksture, učila iz grešaka i uživala u svakom trenutku tog procesa. Sve je počelo iz čiste zabave, ali vremenom se pretvorilo u nešto mnogo dublje. Posebno sam se zaljubila u SFX šminku, jer mi ona omogućava da stvaram čitave svjetove i likove. Za mene je to produžetak glumačke igre, ali kroz drugačiji kanal izražavanja. I šminki se pristupa iznutra, iz osjećaja, iz zamišljenog karaktera i atmosfere, samo što se sve to potom materijalizuje spolja, na licu, koži, obliku. U tom procesu pronalazim slobodu, mir, ali i izazov. Smiruje me, zabavlja, često i inspiriše. To je moj prostor igre, ali i vježbalište preciznosti, strpljenja i posvećenosti detalju – vještine koje su mi dragocjene i na sceni.
GLAS: Da li postoje neki glumački planovi ili makar očekivanja kojim treba popuniti vrijeme koje je pred Vama kao glumici?
PROSAN: Kao glumica, nalazim se u važnoj fazi prelaza – kraj fakulteta za mene predstavlja zatvaranje jednog važnog poglavlja i početak novog putovanja. Pitanja o budućnosti, o mjestu u svijetu, o pozivu, sve su glasnija. Ali vjerujem da su ti trenuci neizbježni – i da upravo kroz njih počinjemo jasnije da čujemo sebe. Što se tiče konkretnih planova – očekujemo novu premijeru na jesen, a kao trupa ćemo nastaviti da igramo predstave koje su već na repertoaru. Između tih izvođenja, posvećujem se radu na sebi. Vjerujem da pauza nije praznina, već prilika da se oslušnem, napunim i pripremim za ono što dolazi. Imam nadu i želju da ću, u periodu preda mnom, sresti nove ljude, nove tekstove i neke nove scene u sebi.
GLAS: Ljetna sezona je prilika da glumci malo predahnu od napornih pozorišnih obaveza. Ukratko, kako Mila Prosan voli da provodi slobodno vrijeme koje danas postaje luksuz s obzirom da čitav svijet juri i postaje dio brzine vremena koja je danas neminovna?
PROSAN: Slobodno vrijeme najradije provodim u prirodi. Priroda i prostor bez granica me vraćaju sebi. Posebno mi prija da budem okružena životinjama, a najveća ljubav su mi konji. Jahanje mi je kao terapija – osjećaj povjerenja, slobode i potpune prisutnosti u trenutku. Veliku važnost u mom životu imaju bliski ljudi. Njihovo prisustvo me podsjeća da nisam sama u svemu što nosim. Ohrabruju me kad sumnjam, podržavaju me kad zastanem, raduju se sa mnom kad uspijem. Upravo takve veze mi daju snagu da idem dalje i nježnost da ne otvrdnem. I ono što mi je uvijek potrebno – da budem okružena umjetnošću. Bilo da je stvaram, gledam ili doživljavam, umjetnost mi daje smisao, pokreće me i podsjeća ko sam i zašto ovim putem idem.
Sanjati nije zabranjeno,samo spavaj