Sve počelo prije 134 godine

Stigli smo u Kestengrad, gradić sa porodičnim kućama i malim fabrikama – mesto iz koga se veoma lako, sa ulice ili iz dvorišta, može dospeti u polja i šumarke. Kestengrad ima samo jedmu manu – nema reku. Jeste da u njegovoj blizini protiče rečica, ali je zatrpana đubretom koje nemarni ljudi bacaju u njeno korito. U nju se ne može ni zagaziti a kamoli okupati. Ali Kestengrad zato ima veselu i radoznalu decu, više dobrih nego loših ljudi i aleje kestena po kojima je i dobio ime.

Tako je svojevremeno naš sugrađanin Željko Smolić Smola u romanu “Bal nemirne reke” opisao Prnjavor. Složićete se. mana je više od jedne, ali zasigurno ulice sa drvoredima kestenja su prepoznatljiv znak našeg grada. Glavna ulica ili Svetosavska na koju se nastavlja Beogradska kojom idući od kafane “Kod pet lampi” i prolazeći kraj Stanice policije, zgrade Suda, Doma kulture, Pravoslavne crkve Sveti Georgije stižemo do Osnovne škole “Branko Ćopić”. Mješovite srednje škole i Gimnazije.

Zimi kada pada snijeg, u proljeće kada drveće olista, ljeti zbog debele hladovine ili u jesen kada opada lišće, bez obzira na sve, aleja je uvijek omiljena maršruta svakog Prnjavorčanina.

Da li ste znali da je ona starija i od najstarijeg stanovnika našeg grada? Živi još od vremena vladavine Austroutara na ovim prostorima. Godine 1882. austrougarski general Jelzon pokreće projekat sadnje gradskih aleja u Banjaluci i drugim mjestima Bosanske Krajine. Do 1885. godine zasađeno je ukupno 4.714 stabala na 17 km dužine. Dakle, stabla su stara više od 130 godina i zasađena su u isto vrijeme kada i stabla aleje u ulici Mladena Stojanovića u Banjaluci.

U prilog latinskoj poslovici koja kaže da je priroda i u najmanjim stvarima veoma velika evo i nekoliko riječi o karakteristikama “kestengradskog” kestena.

Divlji kesten u narodu poznat i kao gorki kesten, divlji kostanj, bijeli kesten ili konjski kostanj je endem južnog dijela Balkanskog poluostrva.

Prirodno je rasprostranjen samo u Makedoniji i to u slivu rijeke Drim i na području oko izvorišta rijeke Treske, zatim Bugarskoj. Tesaliji, Epiru i Albaniji. U naše krajeve je unesen zbog svojih izvanrednih dekorativnih osobina te se koristi kao ukrasna vrsta u parkovima i drvoredima. Danas postoje i brojni hortikulturni oblici divljeg kestena.

Divlji kesten je listopadno drvo čija visina dostiže i do 25 metara. Poredeći ga sa ljudskim vijekom kesten živi dugo i može da doživi starost i preko 200 godina. Toploljubiva je vrsta, ali zahvaljujući dobro razvijenom korjenovom sistemu, dobro podnosi i hladnoću i sušu. Ima veliku i gusto lisnatu krošnju. Kora mu je ispucana i smeđa.

U aprilu’ i maju, iz pupova koji su od zimske hladnoće bili zaštićeni smolastim ljuskama, razvijaju se listovi i cvjetovi. Listovi su na dutačkim peteljkama sastavljeni od sedam liski nalik prstima na ruci.

Liske su klinaste i kao pila dvostruko nazubljene. Cvjetanje nastupa odmah poslije listanja. Cvjetovi grade velike uspravne piramidalne cvasti. Oni su lijepi, simetrični, bijelo. žuto i ljubičasto pjegavi i iz tog razloga privlačni za insekte te ih oni i oprašuju. Plod je bodljikavi tobolac koji nakon sazrijevanja puca i iz njega se oslobađaju jedna do tri sjemenke. Sjeme je krupno, okruglasto i nešto spljošteno.

Površina mu je pokrivena čvrstom, smeđom i sjajnom lupinom, neprijatnog je ukusa i vrlo gorko. Ipak ga rado jedu životinje kao što su ovce i svinje.

Još u doba turske madavine sjeme divljeg kestena je korišteno kao lijek za konje od čega je i potekao njegov latinski naziv Aesculus hippocastanum.

Zahvaljujući njegovom hemijskom sastavu (glikozd eskulin, tanin, saponin, skrob, mast. smola. gorke materije) kesten se i danas koristi u fitoterapiji.

Pupovi i cvjetovi se skupljaju u proljeće i od njih se spravljaju preparati koji se koriste protiv reumatskih bolova, gihta i neuralgija. U jesen se skupljaju sjemenke – kesteni, a pomažu u liječenju šuljeva i povećane prostate, otečene mošnice, proširenih vena, groznice od prehlade i proljeva.

Bez obzira na težnje savremenog čovjeka da se odvoji od prirode, on se od prirode ne može odvojiti, jer joj pripada i od nje zavisi. Zato poštujmo i volimo svoje okruženje i duboku vezu čovjeka i prirode. A priroda je i u najmanjim stvarima veoma velika, nije to suvišno ponoviti. A velik je bio i naš Smola, čiji će rođendan početkom narednog mjeseca obilježiti njegova rodbina, poznanici i prijatelji, naravno i njegove nekadašnje kolege iz Radio Prnjavora.

Nismo, naravno, baveći se makar i na ovako skroman način, prnjavorskim drvoredima, zaboravili ni na lipu, ali o ovoj, očaravajuće mirisnoj vrsti, nekom narednom prilikom.

Naš zavičaj – Aleksandra VUKAJLOVIĆ