Heroji po šiframa: “Pogledaj dom svoj anđele”

Na njegov dom gledaju anđeli. Sveti Nikola mu je zaštitnik i vodilja. Svakog maja raduje se najvećoj životnoj snazi. On je Dragan, čovjek u kasnim četrdesetim godinama, mjereno vremenom ljudi. Suštinski, rođen je 20. jula 2010. ljeta Gospodnjeg.
U bolu, pokrenut nadom i vjerom u neko novo, bolje sutra. Da bi poslije autogola zadao i jedan gol protivniku. Ovog ljeta je proslavio šesti rođendan. Vozi bicikl, fotografiše, izrađuje kalendare. Rijeka i priroda mu pune „emotivne baterije“, koje mu pomažu da prebrodi poneku besanu noć i rane koje bole na sve promjene. I dalje sanja i vjeruje u anđele, Sv. Nikolu i jedan čarobni maj.
Životu se raduje onoliko koliko mu je bola zadao i smatra da sve što proživimo, ako ne odmah, onda u nekim budućim danima dođe na naplatu. Kako loše, tako i dobro. Sve u svoje vrijeme. O sebi ne priča mnogo, ali njegov osmjeh govori puno.
„Teško je pričati o sebi, inače to prepustim drugima da pričaju o meni, ovako ispada da ću se nešto hvaliti. Završio sam srednju školu za elektro mehaničara u Derventi, kasnije kao i svakog zdravog muškarca zadesila me vojska, pa poslije toga sam počeo raditi u trgovini i onda se desio rat. Bio sam sve vrijeme na ratištu. Imao sam sreću da nisam ranjavan, ali sam  zaradio nešto što će tek kasnije doći na naplatu. Poslije rata mi je bilo teško da se prilagodim, čitavu godinu dana sam samo sjedio kući i bio sa svojima. Zaposlio sam se i činilo se da se stvari vraćaju u normalu, sa puno bogatog porodičnog i društvenog života i osjećanja.“
Tri zvijezde vodilje, tri bisera Draganovog života u svakom trenutku bile su njegova najveća pokretačka snaga, Anđela, Nikolina i Maja. Svakodnevnica i brige koje život sa sobom nosi, zasigurno ostavljaju ožiljke na svakom od nas. Bez pitanja „zašto ja“, bez prebacivanja krivice na ljude ili Boga, tražeći uzroke na jedinom mjestu gdje i mogu biti, Dragan i danas o izvoru svoje bolesti govori kao o nečemu što je tinjalo unutar njega.
„Pokušavao sam na razne načine zaraditi za porodicu ali kako je vrijeme prolazilo, sve više sam zaostajao, bar mi se tako činilo. Počeo sam dosta da se nerviram oko toga, radio sam ujutro od 6 sati i naveče do 22 sata, dva različita posla, ali nikako nisam mogao postići „učinak“ koji sam zamišljao. Poslije, kada sam razmišljao o toj fazi života punoj depresije, shvatio sam u stvari da sam zapeo u nekakav ćorsokak i da se nisam mogao iščupati. Sjećam se razmišljanja o „nekoj“ svojoj bolesti u budućnosti i kako će porodica modi bez mene. Mislim da je to upravo bio okidač za bolest koja je nastala 2-3 mjeseca kasnije.“
Hronični umor od poslova koje je radio bio je samo još jedna u nizu stvari sa kojima je živio svakog dana. Čini mi se da je jedan od glavnih uzroka prekasnog otkrivanja bolesti upravo naše negiranje, samoobmana i sakrivanje u sigurnu zonu „ako ne znaš ne dešava se“. Nažalost, dešava se, uz naše neznanje se dešava i brže nego obično.
„U martu 2010. godine, tek što sam napunio 40 godina života obolio sam od Akutne mijelocitne leukemije (AML-M4). Kasnije, razmišljajući, shvatam u stvari da je to i logičan slijed događaja nakon turbulentnog perioda mog života punog depresije i nezadovoljstva. Bolest je brzo napredovala, završio sam na infektivnoj klinici u BL, pa na Hematološkoj klinici kod Dr. Kezić, da bih poslije 15 dana hitno, zbog lošeg stanja, bio prebačen na VMA u Beogradu. Tek u Beogradu su mi saopštili da sam obolio od leukemije i da će oni pokušati sve.“
Bolest je nešto što se dešava u knjigama, filmovima, nekim tamo nesretnim ljudima, čak i onima koje poznajemo, ali nikako nama. Prvi šok, faza nevjerice pa tek onda prihvatanje mogu da potraju i danima, mjesecima, dok čovjek ne shvati da je boriti se jedina opcija koju ima. Za neke je taj izbor puno lakši, te mirenje sa situacijom i spremnost na odricanja i patnju dolaze kao prirodna posljedica stanja u kome se nalaze. Bez zavaravanja, i dalje je teško.
„Najviše me tada nerviralo što će to dugo da traje. Odmah počinju velike doze hemoterapije (24 sata/7 dana) , upoznavanje sa ostalim oboljelim na klinici, šišanje i brijanje da se ne gleda muka kada sve to počne da pada. Ali brzo sam prihvatio te stvari i čekao da vidim kako će se sve razvijati, čekao sam samo dan kada ću otići kući i vidjeti svoje. Na početku liječenja sam bio jako slab, bolest i hemoterapije su učinile svoje i imunitet mi je bio na nuli. Više od godinu dana nisam poljubio nikoga, niti su mene ljubili. Nošenje maske u javnosti je bila uobičajena stvar. Većinom sam mirovao prvih mjeseci, uz kompjuter, tv i lagane šetnje. Većina mojih aktivnosti i navika su sada bile na čekanju, da prođe ova faza pa da se vratim na stare stvari.“
Neka drugarstva su posebna, pogotovo ona iz rata, jednog neobičnog i najtežeg, kada nam je neprijatelj sopstveno tijelo. Tada neki stranci, sasvim različiti ljudi, drugačijih godina, mišljenja, stavova i želja postanu naši prijatelji, gotovo srodnici, najbliži, po bolu. Ipak, smijeh je ono što nas povezuje i tada kada nam život ovisi o toj čudesnoj kapi ljekovitog otrova.
„Sjećam se perioda kada smo svakodnevno izvodili neke zezancije i do suza se smijali. Kada nam dođu u posjetu ne mogu da shvate koliko smo se smijali i koliko je u nama u stvari bilo života. Smijali smo se dugo i često. Pa pokušaj nas trojice da igramo domine na klizavom stolu sa drhtavim rukama. Taman kad prineseš dominu da je staviš na odgovarajuće mjesto, čitav red bi se pobrkao. Sada kad se sjetim svega toga, vidim koliko smo bili slabi (neki su nažalost i otišli), ali vidim takođe i koliku smo snagu i volju imali za kojekve ludorije.“
Kada pogledamo unazad, živeći u onom što sada zovemo normalnim, sjećamo se najviše onih koji su bili uz nas i onih koji su trebali a nisu. Polako slažemo kockice piramide odanosti i shvatamo da kada jedan član porodice ima rak, onda ga imaju svi. Fizički ne, ali emocionalno da, čak i više od oboljelog. U tim danima djeca postaju nekoliko godina starija, tinejdžeri odrastaju a odrasli preko noći stare. Kao i mi sami. Svako zlo za neko dobro – svi postajemo za jednu bol ozbiljniji, za jednu spoznaju prolaznosti bogatiji. Ipak, sam vrh naše piramide je uvijek samo jedna zvijezda podrške, samo jedna uz koju nemani straha utihnu.
„Mnogi su me podržavali, zvali telefonom, dolazili u posjete. Porodica, djeca. Ne mogu da pokažem na jednu osobu koja mi je bila najveća podrška. Nekako od svih njih sam crpio energiju koja mi je trebala da prebrodim to mučno razdoblje. Ali među svima njima sam imao najveće uporište, moju najmlađu ćerku Maju, koja je kad sam obolio imala 4 godine (ostale dvije: Nikolina 12 i Anđela 17 godina). Poslije, kada sam se oporavljao od transplantacije, ona je išla sa mnom u šetnje, igrali smo se i kad mi nije bilo baš do toga ona me uspjela nagovoriti na svašta.“
20.07.2010. godine – Leukemija:Dragan 1:1. Skor ne baš najbolji za one koji se ne takmiče, ali za njega, ovo je bila čista pobjeda. Bolest je dala jedan gol na početku. On je izjednačio. Za novu šansu. Za produžetak života. Za radovanje malim stvarima i uživanje u sitnim radostima.
„Ćelije za transplantaciju sam dobio od mog 15 godina starijeg brata koji je bio 100% podudaran. Taj period od 37 dana u sterilnom bloku za mene je bio mukotrpan. Bio sam sam, i uplašen. Naravno poslije toga sam mislio da je sve gotovo, ali sam i poslije imao neke komplikacije i bio u dva navrata u bolnici. Kasnije kad je i to polako prošlo pitao sam profesorku šta ona mislli sada, koliko ću ja ovako moći još da guram. Rekla je da mi može reći da du živjeti još 20 godina a kad izađem dole na ulicu da me zgazi autobus. Time mi je sve rekla. Tada sam shvatio relativnost svega.“
Doktori koji liječe maligna oboljenja su, uz poneke negativne izuzetke, bića sa drugih planeta. Planeta na kojima vlada ljubav i nesebičnost. Svi smo se sreli sa njima koji nam se daju svakog dana mnogo više od osam sati. Za njih ne postoji prosjek, jer je izvrsnost jedina opcija koja pacijentu spašava život. Njima ne govorimo da ne možemo ili ne smijemo, jer znamo da oni sve mogu i smiju. Oni rade i nedeljom. Oni nas zovu u dane praznika. Oni nam daju prilike i stvaraju nam duple rođendane. Mi smo tu da vjerujemo, da se predamo, njima i vjeri velikoj kao čudo života. I da igramo utakmice: na produžetke, na juriš i iz inata.

Dajana T.

2 Comments

  1. Ovakvih clanaka treba biti vise na prnjavor.info umesto prica o traljavim i takozvanim politicarima. Primjera istrajalosti, borbe za zivot, za decu, za ljudske vrednosti…da nije sve izgubljeno iako je tako izgledalo

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*