Tog 07. maja 2021. godine ljeta gospodnjega zakazano je okupljanje članova Alpinističkog odsjeka Novi Sad (AONS) na Kablaru. Još od objave termina okupljanja počeše dlanovi da bride, noge nekako same u mjestu da penju, glava okreće ka gore tražeći sljedeći hvat i tako sve u krug. ,,Obrtaji“ idu u crveno, čeka se samo 07. maj i polazak za Kablar, uvijek rado viđeno mjesto i rado penjanje smijeri. Kako reče nekad neko ,,Ko nauči penjati na Kablaru, ostalo će lakše ići“.
Šarena je to skupina veselih drugara gdje je dobra atmosfera i zdrava šala ,,do kraja“ zagarantovana, a nije ni čudo kad se okupljaju sa svih strana. Negdje predveče dođoše svi. Svakom je da na vrijeme dođe stalo, jer treba se malo družiti, zgode prepričavati, pozdraviti, smjestiti, veseliti i za penjanje sutrašnje spremiti. Neki nisu mogli doći iz opravdanih razloga, a da su tu, bilo bi svega i svačega duplo, jer kad su svi na okupu to je kao iz onih romana obavezne lektire iz osnovne škole. Normalno, nakon smještaja, obavezan ,,brifing“ ko šta radi, ko s kim penje, a nekao sve u poluzezi, tako da se ništa ne zaključi osim da se zaključi da će se sutra zaključiti sve i zaključi se da treba ići po još logistike do soba .Tu se ,,naveza“ brzo formira i ode u dva navedena smijera, a logistika podrazumijeva dodatke od najbolje leđne slaninice tzv. ,,sapunjare“ do ovsene kaše i one zrnaste ptičije hrane. Mali šum vjetra, zvjezdano nebo, tišina noći, pjev ptica ne da tako rano na počinak poći. Ima se šta pričati i prepričavati i planirati još za dva ovakva ,,kružoka“, ali valja malo odmoriti, što od puta, a i zbog sutrašnjeg plesa sa stijenama.
Vrijeme sutradan ujutro nije baš obećavalo, tako da se ono iskoristi za mali dogovor koji je propušten sinoć oko naveza i ko s kim i gdje prvo penje. Naveze se nekako same i složiše, tako da svakome bi komotno i drago i svi biše srećni i zadovoljni. Ne predstaviti naveze i njihove osobenosti bio bi grijeh prema, u najmanju ruku njima samima, a kamoli prema ,,dobrom duhu“ planine koji nas sve zajedno čuva.
Prvu navezu, koja će i nešto novo da proba i da pomjeri malo granice, vodi, ako bi ga predstavljali u maniru čuvenih boks mečeva, Zoraaaaaaaaaan Zokiiiiiii Markoviiiiiiiiiiiiiiiiiić. Dovoljno je malo izguglati to ime i vidjeti o kome se i o čemu tu radi. Uvijek spreman svakome pomoći, svakome svoje znanje i iskustvo prenijeti i uvijek i svugdje naći se pri ruci kad i gdje treba. Što se kaže ,,da ga nema trebalo bi ga dvaput izmisliti“ i još toliko klonirati. U toj navezi penje naš omiljeni Rus sa dalekog istoka Rusije, uvijek temeljit u pripremi i ozbiljan u namjeri, odlučan u stijeni, a siguran u granice, naš Dmitri Baranov. U navezi je još i ,,mali veseljak“ Dušan Vejnović. Toliko se veseli penjanju i druženju da i svoj posao lako ostavi uz opasku da isti nije zec pa da će pobjeći.
Drugu navezu prvi ,,štikla“ Dragan Pavlović, predvodnik mladih snaga AONS-a, spreman i uperan, ozbiljan smrtno kad god je bitno. Džentlmenski, druga u navezi je Ljiljana Spasojević, mali ,,cvijetak“ odsjeka, na prvu krhka, ali iz očiju vatra sijeva. Na njih oboje iz ,,pozadine“ pazi Miloš Kajtez, mlađano momče koje malo otrči par kilometara dok se na penjanje ne pođe, čisto onako da ne zahrđa.
Treću navezu predvodi Denis Ivanović, roker na stijeni, roker u duši, roker u životu, a opet nekako narodni. Voli penjati, voli i sve što vole mladi, ali opet u stijeni dobro ,,orkestrira“ i pazi da ,,bend“ dobro funkioniše i ,,koncert“ na stijeni privede kraju kako dolikuje pravim izvođačima i znalcima scene. Kod Jovane iza, šarm nastupa ko i mnogo puta, penje kao mačka i ide tu tačka. U tom ,,bendu“ svi sviraju sve instrumente, pa kad treba zamijene se malo da budu uštimani svi za sve. Tako i to tanano djevojče, zamijeni se i postade vođa u smijeru, a ostali imaše u nju puno povjerenje.
„Osu“ ljutu vodila je smjelo,
bend je dobar, tako se htjelo.
Što nekima teško, njoj bi lako,
penje dobro, samo tako.
Za kompletan umjetnički dojam zadužen je Miroslav Zajić, napretka željan i znanja gladan, penjanja žedan i za družbu valjan.
Četvrta naveza, uf riječi manjka,
taj dvojac mjeri sve iz prikrajka.
Stijenu vole, planina ih uvijek iznova rađa,
duh im traži neka nova beznađa.
Tijelo im gori, izazovu kliče,
kad se penje nema tu mnogo priče.
Mile Ivanović i Borislav Avramović. Jednostavno, kad je Mile tu, tu nema problema. Misli, radi, on sa stijenom priča, nema šale popeće se ,,čiča“. Pipa, mjeri, čvrstinu joj traži, u svakom metru otkrije neke nove draži. Stijena ga hoće, pritisak taj voli, i ne da da Milu išta od nje zaboli. Za njim Boro ide zacrtanon rutom, kad je Mile trasira to je ko magistralnim putom. Mile i Boro, Boro i Mile, skoro mu dođe isto. Kad bi se moglo kući bi došli svake prestupne godine da vide jel sve onako kako treba, pa opet iznova i nanova.
Peta naveza je ipak pomalo posebna. Predvodi je prva dama odsjeka, načelnica Aleksandra Bunjevčev kojoj društvo pravi Aleksandar Garić, po zvanju najmlađi, pa mu dođe kao onaj iz Tijesne kože, ,,mlađi referent“, samo što neće biti to valjda do penzije. E njih dvoje gdje na stijenu stanu, obore joj ocjenu bar za jednu manju.
I tako to penjanje kreće, eto već sreće, opisati smijeri šala nije, poče trka ko će gdje prije.
Dal preko „Klasika“, „Stepenice“ peti
ili na „Prolećni“ i „Moravski“ prvo dospeti.
Da „Osa“ ne bode, „Kremisimo“ se hvata,
kad se popne otvore se nova vrata.
Ljepoti nema kraja,
vesela je raja,
blizu se druže,
razvlači se uže,
nategni, povuci,
tako se radi u ovoj slatkoj muci.
Mlađani Zoka, bistra oka, smijer vodi, na poletarce pazi, gdje noga da gazi, da se svako dobro snađe, u zgodi i nezgodi da se uvijek nađe. Dragan pišti, komanduje zvukom, od njih i zmije pobjegoše teškom mukom. Pištaljka se ori, po Kablaru gori, do Ovčara se čuje kako Pavel navezom rukuje. Denisu i njima Kremisimo je, ko Nutela sladak, bježe od sviju bar za lakat. Zeznuta naveza, zeznuta im fela, na Kablaru kod stijene proradila im neka štela.
Mile i Boro stari su znalci, ako se ne radi dobro, onom drugom ,,jao si ga majci“. Idu oni brzo – polako, smijeri peglaju samo tako. Razmisli, stani, pa opet kreni lijepo je tako i tebi i meni. Pričaju oni tako, sa svakom stijenom, ljubazni s njom ko sa lijepom ženom. Poštuju smijeri , penjati vole, želja za gore jako ih drži, ne haju što stijena malo i prži.
A Sandra i Aco, takvo je sad stanje, kud prođu odmah je ocjena manje. Kategorija ,,teška“ , pazi se da se ne potkrade neka greška, da se penje sa puno smiješka. Ide se dobro, osiguranje se stavi, smijer je pravi, lijevo i desno ide se svjesno, odlično bi, niko nije tresno.
Dobro sve prođe, u bazu se dođe, zašto ne reći, kraja nema sreći. Sada ide drugi dio, svima dobro poznat, analiza rada uz ,,ozbiljno“ zezanje ili kako se negdje kaže ,,trpanje“. Sve nekako lagano, a opet ozbiljno, sa puno dosjetki , smijeha, doskočica i štošta još.
Onaj Mile semberac i Aco ,,mlađi referent“ udaraju jedan po drugom, sve dugim rafalima. Kad nestane municije, malo se preslože, napune oružja i oruđa pa opet oplet ožež jedan po drugome. Ide se do granica izdržljivosti, udara se u cjevanice,
borba je bespoštedna i epska. Kad se ,,udaraju“, udarani krepava od smijeha i sve tako u krug. Ko bi slušao sa strane, pomislio bi da ih treba razdvajati i rastavljati, ali jok. Mile Acu zove matori, i gotivi ga ali neće da prizna, a Aco Mileta zove ćaćom i isto ga gotivi ali neće da prizna.
Nizalo se tako, red priče, red planova za sutra, pa opet iznova, pa dogovori za dalje i planovi za ubuduće. Milina slušati, a da se pola toga i ostvari odlično bi bilo. Još samo da nas puste u taj EU da Evropo ne putuješ bez nas. Budući da je s nama bila i jedna predstavnica ,,sedme sile“ koja ne penje, ali zdušno voli da hoda i planinari, onako novinarski je obišla i lijevu i desnu obalu Morave sve do vrha i izvijestila nas o trenutnom stanju na terenu, šta se može da vidi u širokom krugu, šta treba obavezno obići i šta posjetiti, s kim malo popričati, gdje šta ima zanimljivo vidjeti. Vidi se da je Bilja od pera i struke, istrese informacije iz prve ruke bez po muke. Lijepo je imati i takvu ,,izvidnicu“ na terenu, koja sa pogledom odozgo upotpuni sve informacije. Nekako, kad je noć dobro poodmakla, vesela družina je sve više ličila na one junake iz Ćopićevih romana. Lijepo i dobro je.
Drugi penjački dan, dan Evrope, dan pobjede, drugi dan Markova dana, 09. maj, dan rotacije smijeri. Ko bi tamo sad je vamo, ko bi tu sad je tamo. Rotacija i kombinacija, ne manjka poslije žurke dobra inspiracija. Ide opet opreme cika, u druge smijeri valja se peti, nikom neće smijer da našteti. Odozgo i onaj voz što prođe i zvizne jako, lijep je i oni čamci što plove lijepi su i oni izletnici lijepi su i ona voda dole je lijepa i sve je lijepo. Samo to može da se vidi jednim pogledom odozgo, ta ljepota. Odozdo sve zajedno što je lijepo ne može da se vidi. Ipak da se vidi daleko i lijepo mora se malo popeti, a to nam ne bi teško već i nama bi lijepo.
Sve što je lijepo ima i nekakav kraj. Ne mora biti i nije ružan. Zbog budućeg druženja AONS-a, zajedničkog penjanja i svega ostalog što to nosi i ovaj privremeni rastanak je lijep.
Tako to bi nekako.
Tekst: Aleksandar Garić – PAK “Skitnice”
Be the first to comment