Ne treba ju soliti
Živan Gatarić
Išao je stari Vujadin, kao i obično, smrznutom cestom kaseoskoj trgovini. U crnom kaputu, krajem makadamskog puta, u starim vojničkim cokulama. Na glavi – nagorjela šubara. Već s druma vidjeli su se dugi, požutjeli brkovi koje bi, nehotice, pržio cigaretom što mu je uvijek visila iz usta.
Išao je stari Vujadin, smrznutom cestom ka seoskoj trgovini. Noge su mu se upijale u led, ali nije osetio hladnoću. Jedva da je išta osetio otkad je sina položio u zemlju bez glave.
Ovog puta išao je da kupi džak stočne soli. Da „osoli stoku“, kako je govorio.
Imao je tri krave i jednog konja — vranca.
Otkad mu je poginuo jedinac, sin Momčilo, Vujadin se povukao u samoću, a žena Milica naglo se razboljela i zavila u crninu, „Milica je nosila crninu kao kožu. Nije je skidala ni da spava.“ kao sudbinu koja prati srpske žene i majke krozvjekove.
Sa jedne strane kuće živio je komšija Svetislav, sa druge — Ibro.
Kad je počelo „spremanje“ za ovaj nesrećni rat, mobilisani sui Svetislav i Momčilo. Ali, poslije tri mjeseca čulo se da je Svetislav sa linije Ozrena i Vozuće osvanuo u Sent Galenu. Nije se pojavio u selu sve do 1997.
Momčilo je poginuo junački, u julu ’95, braneći narod naVozući. Ono što je ostalo od junaka, kasnije su razmijenili. Vujadin je išao na prepoznavanje. Glave nije bilo…
Sve je to Vujadin izdržao, a da Milici nije ništa rekao.
Zemlju koju je imao, obrađivao je Ibro. Njegov traktor bio je zaplijenjen za potrebe jedinice. Za to je dobio četiri puta višenovca nego što je Vujadin dobio za sinovljevu pogibiju. Ibroje otišao 1993. godine u Švajcarsku — na „radnu obavezu“. Vratio se dvije godine prije Svetislava.
Jednog jutra došao je Ibro, plačući. Rekao je da mu je za oduzeti traktor dodijeljeno previše novca, da ga se stidi i ne smije ga uzeti. „Ibro nije govorio o pravdi. Samo je radio. Njegove ruke su znale za dug pre nego što ga je Vujadin i izrekao. Tad je Vujadin krenuo s njim da sredi stvar. Od tadamu je Ibro stalno bio pri ruci.
Svetislav je imao običaj da, kad god dođe iz Švajcarske, cijelidan sjedi u seoskoj trgovini. Častio bi prolaznike pićem, nakitljen u smoking-odijelu, s ogromnim zlatnim krstom, velikim kao dlan.
Uvijek je držao glavnu riječ. Tako je bilo i ovog puta.
Vidjevši kroz zamagljen izlog Vujadina kako dolazi, počeo je da zbija šale na njegov račun: kakav je, kako izgleda, kako gaje život zgužvao. Svi koji su bili počašćeni pićem smijali su se podanički.
Čim je Vujadin ušao, Svetislav nastavi: kako je on davaosvaki mjesec po sto franaka, dok su, ovdje, neke budalehodale po šumama. Naruči turu pića, u to ime.
Vujadin je samo ćutao, paleći cigaretu za cigaretom.
Njegove vlažne oči samo su na trenutak zasjevnule. Zatražidžak soli, plati, i krenu kući.
Svetislav, pijan, nastavi da viče kako će tražiti da mu opštinavrati novce — „sve do jedne pare“. Kako će tužiti, kako se raspitao kod advokata „vani“. „Ko je tjerao budale da ratuju?“— pljunu pa doda, poslije gutljaja piva — „i oni su mogli da budu gospoda.“
Vujadin je već bio odmakao desetak koraka.
Zbaci vreću soli. Ona puče. So se rasu po smrznutoj zemlji.
Lagano se vrati do vrata, i tihim, mirnim glasom reče:
– Šta veliš, kume Svetislave? Dao si ti, prije. A koliko si ti to para dao, života ti? Mora da je mnogo… Četiri ratne godinebio si u Švajcarskoj.
Svetislav zjevnu na prazno. Osta bez glasa. I ostali zaćutaše.
Vujadin priđe.
Svetislav je i dalje sjedio za šankom, držeći flašu piva.
– Koliko smo to, kume, dužni?
– Pa… oko dvadeset hiljada. Bilo je tu i druge pomoći – rečeSvetislav zadovoljno, kao da je već u opštinskoj kancelariji.
Vujadin se ispravi u trenu. Sinu mu ruka ispod kaputa, a u njoj— pištolj. Vješto ubaci metak u cijev, prisloni ga Svetislavupod bradu.
Svetislav jauknu:
– Nemoj, kume Vujadine! Sinovljevog ti groba!
– Ne mrdaj! – komanduje Vujadin. Onda trgovcu:
– Deder mi izvadi telefon iz džepa kaputa. Nađi Ibru!
Trgovac bespogovorno izvrši naredbu i stavi telefon naVujadinovo uho.
– De, dobri Ibro, dođi u trgovinu i ponesi dvadeset hiljada. Znam da imaš. Vratiću ti.
Ibro dotrča za dvadeset minuta, dade kesu s novcem i odmahiziđe.
– Veliš: dvadeset hiljada? – ponovi Vujadin, uzevši s police sjekiru, držeći sve vrijeme Svetislava na nišanu. – Daj rukuovamo. Stavi je na šank!
Svetislav je plakao, kumio, molio… Morao je pružiti ruku.
Sjekira sjevnu.
Odleti mali prst lijeve ruke.
Jauk, šik krvi.
Ljudi se zaglaviše na izlaznim vratima. Neki zajaukaše.
Vujadin miran i crn, samo mu oči igraju.
– Na! – reče. – Evo ti pomoć.
Stavi kesu s novcem pored odsječenog prsta.
– Namiri se, kume Svetislave. Namirio Bog i meni i tebi. Akoje malo, još ću uzajmiti.
I lagano izađe. Povijenih leđa, okrenu se ka kući. Svetislavaodvezoše u bolnicu – s prstom u kesi.
Počeo je da pada prvi snijeg.
Stari Vujadin još je živ, a živa je i Milica. „Prvi sneg je pao nazemlju koju Vujadin više nije solio. Nije trebalo. So je većbila u njoj — u svakom zrnu, u svakom jadu, u svakom prstušto je odleteo.“
Prodao je i konja, i krave. Ustvari, pretjerao ih je Ibru – da namiri onih dvadeset hiljada. Dao mu je i najbolji komadzemlje. Sve je pošteno vratio, sve ovjerio – za života.
On i Milica žive od penzije, koja nije velika.
Kad je došla policija, Vujadin je dao pištolj – onaj što mu je s posvetom poklonio general za heroja sina. Kažu, navlaku je skinuo jer je na njoj posveta, ali je ostale dijelove i municijupredao.
Čeka se sud.
Svetislav ne dolazi iz Švajcarske. Prst su mu prišili, ali je nakapiji imanja okačio tablu: „Prodaje se“.
Priča se da je Ibro već dao kaparu. Lijepo imanje. Zemljaplodna.
Ne treba ju soliti. Ali ko to znade dok ne proba?
Živan Gatarić
Živan Gatarić je borac prve kategorije Vojske Republike Srpske. Živi u Prnjavoru (Trg srpskih boraca, 78430, Republika Srpska, BiH).
Sa pričom „Ne treba ju soliti“ ušao je u najuži izbor za dodjelu regionalne književne nagrade „MiodragBorisavljević“ za 2025. godinu. Njegova priča je uvrštena u Zbornik kratkih priča koji izdaje Opštinski kulturni centar Apatin, a u kojem se nalaze najbolja ostvarenja sa konkursa za 2025. godinu od 120 pristiglih književnih ostvarenja.
Poezija Živana Gatarića zastupljena je i u Zborniku duhovnihi patriotskih pjesama u okviru konkursa „Pod uspjeskimsvodom“ koji organizuje Srpska pravoslavna crkvena opštinaToplice – Banja Luka, a čiji je urednik Igor Mijatović.
Pjesma „U radost Hristovu“ predstavlja snažno pjesničkoostvarenje duhovne i patriotske lirike, koje povezujehrišćansku vjeru sa kolektivnim sjećanjem i ljubavlju premaotadžbini. Stihovi nose dvostruku poruku: molitvenupredanost Bogu i poštovanje istorijskog nasljeđa srpskognaroda. Ova pjesma napisana je u duhu srpske duhovne i patriotske tradicije, što vjerno oslikava sav Gatarićev književni rad.
Be the first to comment