Pismo naše sugrađanke: Kad se srce dijeli na dva mjesta

Danas sam ispratila neke drage ljude na sezonski rad u Austriju.

Četiri puna autobusa koja su krenula sa stare oronule autobuske stanice u Prnjavoru, odvešće ljude na novi posao i privremeni dom na par mjeseci.
Nije robija, nije zatvor, nije tragedija.
Ali je porazno. Tužno. Jadno.

Knedla u grlu stoji kao jabuka.
Koferi prepuni stvari i tek poneka nebitna sitnica da nas sjeti na dom.
Plaču, grle se, drže za ruke.. Poručuju: „Javi se kad prijeđeš granicu“. Tješe jedni druge: „Sad će to proći, eto proljeća.“

Stranci – kako nas ovdje sa podsmijehom i netrpeljivošću nazivaju. Stranci tamo gdje smo vaistinu stranci. Ispade – ne pripadaš više nigdje.

Znaš da moraš da ideš. „Prebaciš“ nekako u glavi da ideš, da ćeš da se vratiš pa opet ideš i tako u krug. Nekad stigneš na poneku svadbu, veselje, krštenje i na one manje lijepe događaje. Nekad propustiš sve što se moglo propustiti.

Kažu: „Vratite se, ne tjera vas niko. I ovdje se živi,nismo gladni.“
Ne tjera ali postoje i razlog i uzrok svakog odlaska. Ne osuđujte tek tako. Nismo mi ni glupi, ni smotani, ni prokleti što smo otišli. I teško je biti tamo a ne pomisliti na svoju kuću, drage ljude, ljubimce.. Požaliti se da se srce zaželjelo svega.

Naučiš i tamo da živiš, uživaš, smiješ se. Da stvaraš nove uspomene i upoznaš neke nove ljude vrijedne pomena. „Naše“ kako se zovemo bez obzira iz kojeg dijela Balkana dolazimo. Život je svugdje ako ga imaš u sebi.

Ali nije nimalo lako. Ni ostati ni otići.

Na predizbornom plakatu pročitah: „Pobijediće Srpska“. U čemu? Odlivu radne snage, mladosti? Ne podržavam niti kudim niti jednu partiju. Meni odavno ništa ne znače i razumijem da i to mora neko.
Ali pade mi na pamet to jutros kad sam gledala tu masu svog naroda koji ode. Iako privremeno ali ode. Na pobjedu me sigurno nije asociralo.

I takoo, što bi Radašin rekao, sve ti to na kraju uđe pod kožu. Odeš pa se vratiš i kao da živiš između dva svijeta.

U svojoj zemlji ostaviš dio sebe i kad zatvaraš ta vrata uvijek pomalo boli, ostavljaš i ljude i dio života. A onda te put povede dalje i znaš da te čeka neka nova prilika , novi početak.

I koliko god puta otišla, znam da postoji mjesto kojem se mogu vratiti; nekad mi se čini najtoplije na svijetu. Moje malo selo, crkvica na brdu, najljepše šumske staze i naudobniji krevet na koji sam ikad legla. Moje životinjice sa najmekšim njuškicama i veselim očima.

Moje je i dalje sve kako god da me imenovali kad dođem.

Srećno svima, dragi moji. I ko ide i ko ostaje.

Manuela