Uroš, a kako ga od milja nazvašmo Mališa, nije bilo ko ili bilo šta. Dječak čarobnog osmijeha, vedra lica, pomalo nemirnog duha i nadasve širokog srca za sve. Takav je, a kao takvog nije ga teško zavoljeti i voliti.
Osmijehom je otvarao vrata, vedrim licem plijenio, nemirnim duhom vodio, a srce je davao svima. Stara škola što bi se reklo. “Dvorište doline” njemu je malo i nekako tijesno, a pogled na planine, vrhove i visine, prostranstva velikih masiva odazvaše ga sebi. Hodeći tako kojekuda, lutajući i skitajući sretnu se mnogi planinari. Njemu su uzor oni iskreni i pravi, ne samo po snazi, nego i dobroti. S njima je sklopio mnoga prijateljstva i prijateljstvovao, putovao, pohodio, uživao. Kad je došlo vrijeme da nije tu i ovde, Mališa je opet i tu i ovde.
Kad je okupio prijatelje, ljude koje voli i koje je volio, one s kojima je planinario i volio biti s njima, one s kojima je bio sretan i s kim se smijao, na Ljubiću, nije čuo ništa drugo osim “svi smo tu i opet smo zajedno”.
Zato to nije pomen-pominje se svaki dan, zato to nije memorijal – Skitnice su uvijek zajedno.
Danas ih je bilo puno, tako i treba kad Mališa zove. Danas je to bio Ljubić, a “sutra” negdje dalje jer iz daljine su i došle Skitnice. Skitnice, to nije samo ime nečega, nego i jedna ideja kojoj Mališa pripada:
“Kad osjetiš slobodu , koju ne daješ nikome i nikome je ne uzimaš.
Kad si oslobođen lažnih veličina i kvazimoralista.
Kad je zov daljine, izazov jači od zone komfora, kad ideš naprijed siguran u sebe,
tad postaješ SKITNICA, gdje je samo nebo granica.”
Eto tako. Dok nas noge nose skitaćemo ko jedan, a skitaćemo i srcem malo.
Be the first to comment