Ono što je najavljivano, danas je i realizovano. Na gradskom groblju u Prnjavoru podignut je skroman ali dostojanstven spomenik dr Ljubomiru Opačiću, potomku čuvene prnjavorske svešteničke porodice Opačić. Sin prote Luke, unuk prote Jakova i praunuk arhimandrita Melentija Opačića osnivača Prnjavorske parohije.
Rođen je 1894. godine u Prnjavoru. Osnovnu školu je završio u Prnjavoru, gimnaziju u Sarajevu, a pravne nauke u Zagrebu, gdje je promovisan za doktora prava 1924. godine.
Službeničku karijeru je započeo 1922. godine pri Okružnom sudu u Banjaluci. Kao sudija službovao je u Bosanskoj Gradišci, Prnjavoru i Sarajevu. Od 1945. godine bio je službenik Ministarstva pravosuđa NRBiH, a zatim Sekretarijata za zakonodavstvo Izvršnog vijeća NRBiH do kraja 1953. godine, kada je izabran za sudiju Okružnog suda u Sarajevu. Početkom 1954. godine izabran je za sudiju Vrhovnog suda BiH, na kojem položaju se nalazio do odlaska u penziju 1963. godine.
Poput mnogih Srbi u Bosni i Hercegovini u toku Prvog svjetskog rata, i Ljubomir Opačić je kao mlad čovjek bio mobilisan u austrougarsku vojsku. Zarobljen je kao pripadnik austrougarske Druge pješadijske brigade, i u julu 1916. godine kao zarobljenik boravi u gradu Milaco na Siciliji (Italija).
Nakon izbora Glavnog odbora SPKD „Prosvjeta“ u Sarajevu avgusta 1934. godine, dobio je visoku funkciju u ovom društvu. Krajem decembra 1939. godine zajedno sa dr Vojislavom Besarovićem, zastupao je „Prosvjetu“ na jednom saboru u Doboju koji je sazvan kako bi razmotrio određena pitanja nastala formiranjem Banovine Hrvatske. Na ovom skupu učestvovao je i istoričar Vladimir Ćorović.
Autor je knjige „Prnjavor i njegovo područje (u opštoj slici, povesti i hronici)“ koja je ostala u rukopisu koji će u narednom periodu biti priređen za štampu i javnu objavu u izdanju Zavičajnog muzeja u Prnjavoru.
Preminuo je u Beogradu 1991. godine i sahranjen u prnjavorskom gradskom groblju. Veliko mi je zadovoljstvo što sam lično, a takođe i Zavičajni muzej u Prnjavoru, uzeo simbolično učešće u aktivnosti podizanja ovog spomenika.
(Šteta za malu grešku kamenoresca, ali biće ispravljena).
Dario Topić, profesor istorije
Zavičajni muzej Prnjavor
Podigli spomenik Austrougarskom vojniku u Prnjavoru.Svaka cast.
Neki ce reci na silu regrutovan.Mozda i jeste ali je ipak neprijateljski i okupatorski vojnik koji je pucao na Srbe iz Srbije.
Kod nas postoji jedna izreka:”Nema vece budale od skolovane budale”Lp.
Nek mu je, postavljeno spomen obiljezje, po mome misljenju to treba za svakog gradjanina da se napravi. Mene zanima samo po cemu je taj pokojnik zasluzio da ga se velica po “Prnjavor info”, covjek koji je samo odrastao u Prnjavoru, i 70-ak godina zivjeo izvan njega, cime je taj covjek pomogao svojim sugradjanima, ili sta je napravio za mjesto gdje je rodjen da bi dobio svoje mjesto na “Prnjavor info”. Mene samo to zanima. Ima jos zivih ljudi koje treba pominjati, a pokojnike koji nisu nigdje pomenuti, u “Prnjavor info” da i ne pominjem.
Mene samo to zanima??? Da posle ne ispadne kao neko ko se spominje u Istoriji, a da nista nije uradio, nego je autor zelio da se taj covjek spominje, tako izgleda nastaje istorija.
Obicnog covjeka seljaka u ovakvim slucajevima zanima par stvari?
Da li taj covek nije imao svoje potomke koji bi mu podigli spomenik?
Ako nije imao i to je razumljivo ali se onda postavlja drugo pitanje. Ko je njega sahranio u Prnjavoru? Vjerovatno je tu sahranjen po svojoj zadnjoj zelji??
E sad dolazi glavno pitanje:
Cak i ako taj covek nije imao nigdje nikog zar nije bio u stanju podignuti spomenik samom sebi za zivota odnosno napraviti grobnicu. S obzirom na funkcije koje je obavljao logicno je da imao materijalna sredstva za to.
Koliko je ljudi nepismenih po prnjavorskim selima podiglo spomenik samom sebi sa tim famoznim potpisom Podize spomenik za zivog sebe???
Poznati su slucajevi gdje su ljudi sve organizovali inza sahranu te su ih drugi samo spustili u zemlju.
Nije to sad pljuvanje i blacenje tog coveka nego jednostavno upit kako je doslo do tako jadnog kraja tako cuvene porodice da mu se bukvalno nije znalo za grob