„Ja ne putujem po zemlji sa namerom da govorim ni da poučavam, nego gledam, slušam, učim i ponešto zabeležim“ – Ivo Andrić. Ove reči su me inspirisale da se radujem polasku, da u torbu spakujem neophodne stvari i jednu veliku znatiželju.
Neverovatno putovanje je iza nas. Na nekim od ovih mesta sam već bila, ali sada je doživljaj potpuno drugačiji. Mesta su žive tvorevine, menjaju se, menjaju ih ljudi, priroda, ja. Maturska ekskurzija nije bila samo broj mesta koje sam posetila, već energija koju smo joj dali moji drugovi i ja.
Niš, prva stanica našeg putovanja. „Kapija“ istoka i zapada? Da! Grad u kome su isprepletane razne kulture i uticaji. Niška tvrđava; Čegar-spomenik u znak bitke i herojske pogibije vojvode Stevana Sinđelića i njegovih tri hiljade saboraca protiv deset hiljada Turaka; Ćele kula – spomenik koji su sagradili Turci posle bitke na Čegru od lobanja srpskih heroja; Spomenik oslobođenja – simbol borbe za slobodu kroz razne vekove. Sve ovo svedoči o „Kapiji“ istoka i zapada i njenoj herojskoj i krvavoj istoriji.
Solun, Grčka. Država – istorija! Na svakom koraku stare civilizacije: Aristotelov trg, Bela kula, Crkva svetog Dimitrija. Ruku pod ruku sa prošlošću ide sadašnjost: Solunska luka, tržni centri, restorani, taverne, nasmejani turisti, razni jezici…
Meteori! U prevodu „ni na nebu, ni na zemlji“. To je manastirska oblast sačinjena od više pravoslavnih manastira u blizini grada Kalambake. Nekada ih je bilo dvadeset šest , a do danas je sačuvano njih šest, četiri muška i dva ženska. Najveći je manastir Veliki Meteori. U Tesalijskoj ravnici kao da je neko postavio stene visoke petsto metara. Potpuno nestvaran prizor! Na vrhu tih stena su manastiri do kojih se nekada dolazilo u korpama ili lestvama od užadi. Meteori su dokaz da priroda i čovek, u savezništvu, mogu da stvore čuda. Tamo sam imala osećaj da dodirujem nebo, ipak čvrsto stojeći na zemlji.
Termopilski klanac – mesto na kome se odigrala bitka između Grka i Persijanaca. Čovek se oseća ponosno nalazeći se na mestu takvih istorijskih događaja.
Atina! Grad istorije! Na sve strane istorija! Akropolj, Hram Atine i Nike, Karijatide, Dionisovo pozorište, Zevsov hram, Olimpijski stadion. Plaka – stari deo Atine sa mnogim tavernama, kafanicama, trgovima i crkvama.
Ma koliko mislili da je svet nepregledno mesto, nije tako. Hodaš ulicama Atine, stranac si koji upija najbolje od te zemlje. Pitaš nekoga „Can you take a picture of us?“, a on ti kaže „Može, može pikčr na srpskom“. Koliko je lepo čuti svoj jezik, videti da nas ima na svim stranama, da smo u tuđini jedno, da se držimo i čuvamo jedni drugima leđa. Divno je kad na trgu čuješ uličnog pevača i reči „Kao tempera, kiša nebo oboji, takve je boje srce moje, od kad me ne voliš.“ Ponos kada svi u horu zapevamo „Tad, kad sam bio mlad“. Tek tad, kad si daleko od svog kućnog praga, shvatiš pravo značenje moje, naše.
Korintski kanal – veza između Jonskog i Egejskog mora. Epidarijus u kome je arheološki muzej, Eskulapov hram i svetilište boga medicine Asklepija, kome je posvećeno najakustičnije mesto, pozorište, na zemlji. Nafplio – prvi glavni grad moderne Grčke. Mikena – najvažniji centar grčke civilizacije i kulture. Kiklopske zidine, Lavlja vrata, Mikenski akropolis i Kraljevski krug bogova. Delfi! Apolonov hram, stadion, amfiteatar, Arhajske i Atinske riznice.
I manastiri i crkve, kao i ljudi, imaju različite sudbine, u zavisnosti ko ih je sagradio i gde se nalaze. Za razliku od Meteora koji su postali svetska atrakcija i polako gube suštinski cilj svog postojanja, u dolini Tembi smeštena je usamljena crkva svete Petke. Šćućurila se u klancu. Šuma, sunce, reka, predivna priroda sljubili su se uz njene zidine. Mir, spokoj, pomirenje sa samim sobom, to je osećaj koji pruža ova usamljena lepotica.
Život bi bio dosadan kada bismo živeli samo u prošlosti, zato smo posetili Paraliju, turističko mesto, koje nema istorijskih sadržaja. Ona pruža odmor za dušu i telo. Duge plaže, miris mora i plava pučina bili su dovoljni za kupanje, i pored toga što je bilo hladno .
I na kraju, ne slučajno, Zejtinlik, srpsko vojno groblje. Na njemu su sahranjeni srpski heroji iz Prvog svetskog rata. Krug je zatvoren. Počeli smo sa istorijom srpskog naroda, tako i završavamo. Život sam po sebi i jeste krug, početak i kraj znamo, a između ispunjavamo mi
Putovanje nas uči toleranciji, da poštijemo i upoznajemo tuđe tradicije i običaje. Daje nam mogućnost da sagledamo gde smo u odnosu na druge. Uči nas da prihvatamo bolje i odbacujemo loše. Razvija nam um, širi vidike i oplemenjuje dušu.
„Tek kad čovek prestane da putuje i kad samo može da prati odlaske i dolaske drugih, i kad nauči da pažljivo sluša njihove priče, tek tada, njemu se, slušajići i gledajući druge, otkriva pravo značenje puta i putovanja.“ – Ivo Andrić.
I za kraj, biram da sakupljam doživljaje i priče, a ne stvari, jer na kraju krajeva, to je ono što nam je u srcu i što traje zauvek.
Katarina Marjanović IV2
NOVINARSKA SEKCIJA
Gimnazija Prnjavor
Be the first to comment