Nedostatak političkog dijaloga preslikao se na građane, etiketiranje je prešlo u naviku i to je najveća opasnost koja nam visi nad glavom, poručuje Jelena Demonjić, voditeljka i urednica emisije “Potez” na televiziji K3.
Prema njenim riječima, kad god je pomislila da se pravi dijalog napokon pomalja, politički akteri su je demantovali svojim ponašanjem.
“Kod nas se dijalog sveo da budete što glasniji, vrtite istu priču do iznemoglosti i nakon toga – ništa”, ističe ona.
Potrebno je, dodaje Demonjićeva, promijeniti svijest i odnos prema dijalogu, naučiti da postoji bitna razlika između politike i političarenja, etiketiranja i isključivosti.
“Bojim se da ćemo još dugo čekati na pravi dijalog”, poručuje Demonjićeva u intervjuu za “Nezavisne novine”.
NN: Smatrate li da u našem javnom prostoru ima dovoljno dijaloga, prije svega između suprotstavljenih političkih aktera?
DEMONJIĆ: Kad god sam pomislila da se pravi dijalog napokon pomalja, politički akteri su me demantovali svojim ponašanjem. U našem javnom prostoru postoji privid dijaloga u koji se ulazi sa čvrsto zauzetim stavom “ja sam u pravu i niko drugi” i završi uvredama, prepucavanjem i onim “e, nek sam mu rek’o”. Gotovo uvijek isključivost, skoro nikada kompromis. Dakle, dijaloga nekakvog ima, ali on nije pravi dijalog kakav nama treba. Kod nas se dijalog sveo da budete što glasniji, vrtite istu priču do iznemoglosti i nakon toga ništa…
NN: Kakve opasnosti donosi to što, čini mi se, umjesto dijaloga često imamo etiketiranje, bez želje da se čuje druga strana?
DEMONJIĆ: Pa to i jeste najveći problem i prepreka dijalogu. Mislim da mnogi ne razumiju zapravo šta znači politički dijalog. U našem javnom prostoru, nažalost, etiketiranje mnogo bolje prolazi nego kulturan razgovor. Recimo, pogledajte koje vijesti na sajtovima, društvenim mrežama ili teme u emisijama imaju najveći broj pregleda, lajkova, komentara… Nedostatak političkog dijaloga preslikao se na građane, etiketiranje je prešlo u naviku i to je najveća opasnost koja nam visi nad glavom, jer nikako da shvatimo da ni njima, ni nama nije sve dozvoljeno.
NN: Da li ste kroz Vaš rad imali situacije da neki, na primjer, političar kojeg pozovete da bude gost u Vašoj emisiji pita ko su ostali gosti i kako tada reagujete?
DEMONJIĆ: Gotovo svakodnevno. Rijetki su koji me prvo ne pitaju ko još dolazi. E sad, s jedne strane, to je donekle normalno pitanje, informacije radi, s druge strane, nije, ako nakon toga slijedi “vaganje” hoće li se neko pojaviti kao gost u studiju ili ne, jer dolazi onaj ko mu ne paše. Kako reagujem – ne odustajem.
NN: Je li teško uopšte obezbijediti sagovornike za jednu dijalošku emisiju kakva je Vaša?
DEMONJIĆ: Kako kad. Zavisi šta je tema. Nekada pristaju svi na sve. Nekada ne. Često su u znak protesta prema onima koji ne dođu ostavljane prazne stolice u studiju, sa jasnim objašnjenjem ko je pozvan i zašto nije došao. Govorim o političarima, predstavnicima institucija, nosiocima javnih funkcija. To mnogo govori o njima. Ne treba biti isključiv, s vremena na vrijeme razlog možda i bude opravdan, recimo bolest ili neka vanredna situacija, ali naučite da prepoznate i provjerite ko laže, a ko je iskren. Pričam opet o političarima i političkim temama. Kad su društvene teme u pitanju, situacija je već drugačija, ljudi koji se njima bave žele da im se čuje glas.
NN: Kolika je odgovornost medija za kreiranje kulture dijaloga u BiH?
DEMONJIĆ: Nije da nema odgovornosti medija, možda i više nego što želimo priznati, ali ona nije ni blizu odgovornosti političara. Teška srca priznajem da su i sami mediji učestvovali u degradiranju svoje uloge i zagađenju javnog prostora. Umjesto insistiranja na dijalogu, birali su stranu. Stvari nisu crno-bijele, ima tu mnogo nijansi. Ako se medij, ko god on bio, postavi tako da je jedna strana u pravu, a druga nije, onda ne možete ni očekivati kulturu dijaloga. A ona nam treba.
NN: Kako posmatrate to što su, recimo, pred izbore u BiH TV dueli između kandidata gotovo potpuno iščezli?
DEMONJIĆ: Zavisi šta ko podrazumijeva pod TV duelom. Nikad mi nije bilo jasno zašto političari neće u TV duel, kad je to najbolji način da biračima kažu šta imaju. Ako dobro utvrdite pravila TV duela, njegovi učesnici imaju podjednako vrijeme i prostor da kažu šta imaju. Ako TV duel neko zamišlja kao dreku na sva zvona, onda tu negdje i leži odgovor zašto je iščezao, jer se učesnici ili boje protivnika ili su nesigurni u sebe. Na TV-u svi žele da budu lijepi i pametni, obavezno zaborave vježbati za javni nastup. I mislim da je odgovor na ovo pitanje na tragu toga.
NN: Šta je potrebno uraditi kako bi se dijalog, kao pozitivna vrijednost, vratio u naše društvo?
DEMONJIĆ: Promijeniti svijest i odnos prema dijalogu, naučiti da postoji bitna razlika između politike i političarenja, etiketiranja i isključivosti… Bojim se da ćemo još dugo čekati na pravi dijalog.
Nezavisne novine – Dragan Sladojević
Be the first to comment