Dugogodišnja atletska karijera, mnogobrojne osvojene medalje, nastup na Olimpijskim igrama u Sidneju, kao i plodonosan trenerski rad, krase biografiju Prnjavorčanina Željka Petrovića, koji se u razgovoru za “Nezavisne novine” prisjetio svojih sportskih početaka.
Osnivač je Atletskog kluba “Prnjavor”, koji ove godine obilježava 30 godina postojanja.
“Rekreativno sam se počeo baviti trčanjem kada sam bio peti razred osnovne škole, u rodnim Kulašima. Sjećam se prvog nastupa, padala je kiša, staza je bila blatnjava, i dok sam trčao, spala mi je patika, vraćao sam se da je nađem, ali je u blatu nisam našao, te sam nastavio trku, drugari su bili daleko ispred mene, ali sam ih stigao i uspio da pobijedim. U blatu sam ostao bez patike, ali je ta trka bila vodilja do prvog velikog atletskog rezultata na trci ‘Oslobođenje grada Banjaluka’. U izuzetno jakoj konkurenciji reprezentativaca bivše Jugoslavije, osvojio sam drugo mjesto, u juniorskoj konkurenciji, iako sam po uzrastu bio stariji pionir i taj nastup mi je otvorio vrata profesionalne atletike”, prisjeća se s osmijehom Petrović.
Treneri i kolege atletičari bili su u šoku zbog saznanja da Petrović samostalno trenira na selu, a iza sebe ostavlja profesionalce.
Dobio je poziv od Mladena Pavljaka, saveznog trenera i selektora reprezentacije Jugoslavije, da se školuje i počne aktivno da trenira u Kladivaru iz Celja, na šta je i pristao nakon razgovora sa roditeljima i poslije završene osnovne škole u Kulašima.
“U Celju sam atletiku trenirao pet godina i u vrlo kratkom periodu, od početka profesionalnog treninga, za nepunih šest mjeseci, postao sam juniorski prvak u krosu i samim tim i reprezentativac Jugoslavije. Uspon je bio konstantan, a nakon završetka školovanja i odsluženja vojnog roka, počela su ratna previranja, i ja sam se vratio u Prnjavor. Nastupao sam za Banjalučki Borac nepune dvije godine uz povremene treninge, a 1993. godine sam osnovao Atletski klub Prnjavor”, kazao je Petrović.
Olimpijada je san svih sportista, a Petrović je taj san i ostvario 2000. godine nastupom na maratonu u Sidneju.
“Moj rezultat (2.17.13) i dalje je jedan od tri najbolja u BiH, i među top 10 u bivšoj Jugoslaviji. Normu sam ostvario 1999. na maratonu u Celju, ali sam imao i normu za Olimpijske igre u Atlanti, 1996. godine, na koje, nažalost, nisam otišao, jer nije postojao zajednički tim Bosne i Hercegovine. Dvojno državljanstvo Savezne Republike Jugoslavije nije bilo u sportskom smislu važeće i zbog toga nisam nastupao u Atlanti. Srećom, ostvario sam normu za Sidnej i teško je opisati osjećaj koji sportisti imaju kada završe maratonsku trku, prođu kroz cilj i dobiju gromoglasan aplauz od stotinu hiljada duša u publici. Nastup na Olimpijadi se ne može kupiti, on se zasluži, istrči se rezultat i norma, a ja se nadam da će Jelena Gajić, članica Atletskog kluba Prnjavor, koja je posljednjih pet godina najbolja seniorka Republike Srpske i BiH, uspjeti da ostvari normu za Olimpijske igre u Parizu. To bi bila velika čast, ne samo za naš klub, već i za naš grad i državu”, ističe Petrović.
Nastup na Olimpijadi nije prošao bez problema za jedinog prnjavorskog olimpijca, koji je maraton istrčao pod gripom i sa visokom temperaturom.
“Oko 200 država nastupalo je na Olimpijskim igrama u Sidneju, a mi smo bili jedna od pet država čiji sportisti nisu primili vakcinu protiv australijske gripe, jer je koštala oko 300 dolara. Pošto je maraton posljednja disciplina na igrama, bio sam u Sidneju oko mjesec dana i razbolio sam se. Dva dana prije nastupa na igrama, doktor u Olimpijskom selu me pregledao i rekao da pod temperaturom od 39,6 ne smijem da trčim. Insistirao sam da potpišem da nastupam na ličnu odgovornost, a doktor mi je poručio da nisam normalan i da niko u mom stanju ne bi pomislio da trči 100 metara, a kamoli maraton. Da nisam potpisao saglasnost, ne bih prežalio, jer ne bih bio olimpijac. Nisam došao da gledam Olimpijske igre, došao sam da učestvujem, i tako je i bilo. Prvih tridesetak kilometara imao sam problema, ali kada su mi se pluća malo navikla, zadnjih desetak kilometara sam istrčao izuzetno dobro i plasirao se na 76. mjesto od 120 takmičara iz čitavog svijeta”, prisjetio se Petrović i napomenuo da je ostvareni rezultat 2.38.39 ipak bio lošiji za 20 minuta od njegovog ličnog rezultata.
I pored odličnih rezultata, medalja i trenerskih ostvarenja, surova realnost je da se od atletike, nažalost, ne može živjeti, smatra naš sagovornik.
“U BiH samo jedan sportista živi od atletike, a to je Amel Tuka, ali on i ne živi ovdje, već trenira i boravi u Italiji. Ostali se snalaze, a moram istaći da smo mi jedini klub u cijeloj Republici Srpskoj koji od svog postojanja, već 30 godina, ne naplaćuje članarinu, upis, kao ni odlaske na takmičenja. Mi smo uspjeli u jednoj maloj sredini da okupimo veliki broj plodonosnih takmičara. Sveukupno, kada se uzmu svi klubovi u BiH, Atletski klub Prnjavor je na drugom mjestu”, kazao je Petrović.
Petrović sa timom iz kluba organizuje “Međunarodnu uličnu trku Prnjavor”, koja je u ovoj kalendarskoj godini doživjela svoje 24. izdanje. Međunarodna ulična trka u Prnjavoru je, pored uvrštenja u atletske kalendare Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, uvrštena u kalendar Evropske atletske asocijacije (EAA) i najviše rangirana sa maksimalnih pet zlatnih zvjezdica.
“Ove godine je u glavnim trkama seniora i seniorki nastupilo više od 125 takmičara iz devet zemalja, prvi put došli su atletičari iz SAD i Bjelorusije. Kvalitet je podignut na najviši nivo, imali smo jednu od najjačih trka na Balkanu na 5.000 metara, a to je diktirao i rast nagradnog fonda. Ove godine vidjeli smo u Prnjavoru plejadu svjetskih trkača”, naglasio je Petrović, koji je ljubav prema sportu prenio i na svoje sinove.
Nikola i Dražen Petrović krenuli su očevim stopama i ostvarili zavidne rezultate.
“Nikola zbog zdravstvenih problema u posljednje tri-četiri godine više se posvetio nauci, četvrta je godina na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci, ali klubu pomaže kao trener mladih, dok i ekipno nastupa kada je klubu potrebno. Mlađi sin Dražen počeo je trenirati atletiku od devete godine, paralelno je trenirao i tenis, ali se kasnije opredijelio za tenis, jer je bilo nemoguće trenirati dva sporta profesionalno. Ostvario je odlične rezultate u tenisu, a zadnje dvije godine završio je kao najbolji senior na rang-listi tenisera BiH”, objašnjava ponosni otac.
Mladima poručuje da se bave sportom, posebno kraljicom sporta – atletikom.
“Cijeli život posvetio sam atletici, ali sam izuzetno zadovoljan kada vidim mlade ljude koji se posvete bilo kom sportu, makar i rekreativno. Najvažnije je mlade udaljiti od ulice, udaljiti ih od računara, mobilnih telefona. Potrebno je da se aktiviraju, jer nije bezvezna izreka: U zdravom tijelu zdrav duh”, poručio je Petrović.
Ja sam mala žaba iz životinjskog carstva. Molim malu kornjaču da se pokrije ušima po glavi. Ahh da kornjača nema uši.
Vidim da je kornjača nervozna. Kornjačo mala dabogda vi imali 100 puta više ali nemojte kukati. Svi znamo da nije bilo Čabrila svi znamo da ne bi istrčao olimpijsku “normu”. Znaš zašto sam je stavila pod navodnike. Pa naravno da znaš.
Sve u redu Kornjačo samo nemoj kukati. Sve će to narod pozlatiti.
Dođi ovde da budeš u svom svetu žabetino! Ovde je tebi mesto.
Ne znam kako je sada ali Željko je nekada dobro udarao. Ne znam zašto država pomaže sportiste a nas sirotinje mnogo što u glavu što materijalno i niko nas ne ebe. Poželeću a mrzim iz dna duše da se vrati Titov socijalizam.Više ne volim ono što sam volela nekada a to je da se što pre sruši Jugoslavija jer svi sad vidimo da smo ispušili.
Zašto ja nisam kornjača,zašto nisam ništa dobio,zašto nisam bio neko da dobijem nešto,zašto sam unakažen? Ako neko zna pravi odgovor neka mi piše u inbox. Zašto nisam imao štampariju ili neki drugi posao? Hvala
Zato sto si zec… A zna se kako se zeko ponasa… bezi cim nesto susne … Tako da se iduci put suocis sa istinom stanes i vidis sta ima za tebe a ne da stalno begas i posle kukas….
i da puši lulu zajedno sa ostatkom našeg lepog životinjskog carstva.(op.a)
Još nešto,nije kornjača jer mu moam nije videla drugu rudu osim zekine.Nije sve u tome da je zec zato što nije kornjača,izvinite me uvek sam pijana pa lupetam. Moglo bi se reći da je kornjača jer nije ja,nije magla,nije voz,nije sunce,nije auto,nije trava…
Ovaj čovjek je poznat pod nadimkom Kornjača, što dovoljno govori o njemu. Njegove kolege koje su bile u atletskom timu BiH u Sidneju ne mogu zanemariti činjenicu koliko je novca ukrao od dnevnica. Kao što se može vidjeti iz njegovog nadimka, Kornjača je spor i oprezan u svom pristupu, ali i lukav kada se radi o zaradi.
Nije dovoljno što mu je Biljana Plavšić nekada pomogla u gradnji kuće, već je tražio pomoć gdje god je mogao.
Međutim, to nije sve što se može reći o Kornjači. On je takođe poznat po svom odnosu prema sopstvenim radnicima u štampariji. Kao šef, Kornjača je notoran po svom bahatom i pohlepnom stavu. Oborio je sve rekorde u davanju minimalnih plata uz istovremeno maksimalno iskorištavanje radnika.
Bas je tako druze Zec. U Prnjavoru oni koji su stvarno iznijeli grdna vremena na svojim ledjima malte ne nista dobili nisu. A nisu dobili zato sto obraza imaju i ni od koga nista ne traze smatrajuci da im je to bila obaveza. Medjutim ima i onih koji svaki svoj metar debelo kasirase.
Moji zečevi,tako to ide.Neko ratuje,neko mora da radi,neko da brani a neko i da kasira.Bilo je dosta koji su bili tada Vlast i nekoliko vojnih činovnika koji su razvijali ekonomiju sa Alijom koja je bila na štetu ljudskih života,boraca ali je tadašnjoj Vlasti itekako bila uspješna.Ko je nama kriv što nismo znali dobro trčati? Nismo sportisti?! Ko nam je kriv za to što smo obični radnici,zemljoradnici itd? Zašto nismo bili profesori,naučnici,predsjednici raznih država itd? Nije obavezno da se branimo ali smo htjeli da sebe i svoje porodice zaštitimo ili da budemo poklani.Izabrali smo da se zaštitimo jer smo se bojali a ekonomisti se ničega nisu bojali.
Stvarno si dosadan, al baš!
Zelja dosadio si i bogu i narudu,a budzet te zakucio….bar cuti !