Počeo sam pišući izvještaje sa sportskih utakmica u Prnjavoru na listovima školskih svezaka koje sam poštom slao tadašnjem uredniku Limunu Papiću, a on ih je prekucavao i objavljivao na stranicama našeg najstarijeg dnevnog lista. Od tada je prošlo pet decenija, a “Glasovo” Zlatno pero za najboljeg sportskog novinara moj je Pulicer.
Tim riječima Brane Radulović iz Prnjavora počinje priču o novinarskim počecima daleke 1971. godine, kada se kao petnaestogodišnjak okitio titulom najmlađeg dopisnika najstarijeg dnevnog lista u Srpskoj i BiH. Iako već neko vrijeme nije dopisnik redakcije u kojoj je osvanuo njegov prvi tekst, “Glas” je, kako kaže, bio i ostao njegova prva ljubav.
A ljubav se rodila još u osnovnoj školi, priča Radulović. Počeo je da čita “Male novine”, “Veselu svesku”, a potom “Glas” i tadašnje “Oslobođenje”.
– Bio sam najsrećniji na svijetu kada je 30. avgusta prije 50 godina objavljen moj prvi tekst o Opštinskoj ligi Prnjavora. Ukućani su bili ponosni, ali me nisu mnogo hvalili da se ne pohasim – sa osmijehom se prisjeća Radulović.
Kao što to u životu obično biva, majčino srce je prepoznalo njegovu ljubav prema pisanju, a vidjevši da rečenice niže olovkom na istrgnutom listu sveske, majka mu je kupila prvu pisaću mašinu, popularnu “bugojanku”. Nije dugo prošlo, još jednu je dobio i od tadašnje djevojke Gospe, sa kojom je kasnije svio gnijezdo.
– Poklonila mi je mašinu, ali mi je uzela osam godina momačkog staža. Uplovili smo u bračne vode. Iako nismo stekli potomstvo, zadovoljni smo životom – priča Radulović koji je najveći dio radnog vijeka proveo u Radio Prnjavoru, gdje je dočekao i rješenje o penzionisanju. Posebno pamti olimpijsku 1984. godinu, kada je i otvorena lokalna radio-stanica. Nije mu bilo teško da pomaže i u fizičkim poslovima, nosi dasku i sve što je trebalo dok je pripremano otvaranje stanice.
– Zahvalan sam osnivaču Radio Prnjavora Nedeljku Sančaninu koji mi je mnogo pomogao. Nije bilo lako postati radijski novinar. Potrebno je pravilno sjediti i disati da bi slušaoci mogli da razumiju ono što govorimo. Nisam znao pravilno da dišem. I u vrijeme rata ostao sam na radiju i tada sam imenovan za glavnog i odgovornog urednika – prisjetio se Radulović.
Iz dana u dan potvrđivao je ljubav prema novinarstvu i sve do danas traje neraskidiva veza između nekada najmlađeg dopisnika i redakcije u kojoj je osvanuo njegov prvi tekst.
– Dan započinjem kafom i stranicama “Glasa”. Volim kafanu, tu je susret s ljudima i izvor informacija, ali ne pijem alkohol. Zato kafu i sok od jabuke mogu na litre – šaljivim glasom priča Radulović. Za mlađe kolege uvijek ima dobronamjeran savjet i spreman je da im pomogne da pronađu sebe u novinarstvu, da pišu iz ljubavi, da na vrijeme odbiju suvišne stvari i da uvijek budu u službi istine.
Poredeći novinarstvo u vrijeme njegovih početaka i ovo danas, kaže da su promjene velike. Ono na šta nikako nije mogao da se navikne jeste nova tehnologija. Za njega su papir i olovka zakon. I honorari su bili veći nego danas. Najteže je bilo izvještavati sa ratišta, a osim što je bio hroničar sportskih dešavanja u njegovoj opštini, ispratio je sve važne događaje, a jedan od onih kojih se rado prisjeća jeste i posjeta blaženopočivšeg patrijarha Pavla manastiru Stuplje.
Dobio je brojne nagrade i priznanja, kako od lokalnih institucija u Prnjavoru tako i od brojnih strukovnih sportskih saveza u Republici Srpskoj i BiH.
Radulovića u Prnjavoru cijene i poštuju kao novinara kome je objektivna i pravovremena informacija na prvom mjestu. Sa rješenjem o penziji u ruci, ali vedrog duha, poručuje da će i kao penzioner nastaviti da piše.
Vatreni navijač “Želje”
Brane Radulović priča da, iako je vatreni navijač “Želje”, u sjećanju mu je ostao i vječiti derbi Crvena zvezda – Partizan koji je gledao u Beogradu među 100.000 gledalaca. Zahvaljujući sportskom novinarstvu upoznao je neke od vrhunskih fudbalera “Želje” koji je 1972. godine bio prvak bivše Jugoslavije. Među onima koji su u dresu Željezničara nizali golove, a kojih se rado sjeća, su Rade Paprica, Blagoje Bratić, Brane Jelušić, te golman Slobodan Janjuš.
Glas Srpske
Хајде де, нека ти буде…
Моја маленкост није професионални новинар али има убојитије перо од јунака ове приче. По годинама сам мало више старији и све ово, што описује, ми је познато, као да је дио и мог личног живота и аматерског новинарства.
Углавном све подржавам што прича ова “стара рабатија”!
Дакле, имамо сличности али и разлике у ставовима, што је безначајни проблем; када се сретнемо, да “распалимо паљбу” по свему и свачему, углавном у шаљивом тону.
Елем, и ја сам волио и читао “Мале новине”. У њима сам објављивао цртеже и писане радове и од главног уредника сам добио легитимацију “новинара” у којој је писало да “се моле власт, да новинару изађу у сусрет” с потписом Алекса Микић, колико се сјећам!
Поред Малих новина објављивао сам радове у “Граничару”, “Фронту”, “Експрес Политици”, “Политици”, листу “Аргументи”, пројним порталима а највише у некадашњим новинама “Пресу” и Прњавор.Инфу! Хонорар сам добио једино од Граничара, а од Фронта књигу “Колона и видици” од Драгише Вешовића.
Оно с чим се не слажем са мојим другаром је став око Пулицерове награде и листа “Глас Српске”. И једно и друго су безначајни, по моме суду. Пулицер награђује само одабрани круг аутора, нпр. Михајла Пупина, за књигу “Од пашњака до научењака”, или тако нешто. Ни књига ни Пупин нису за славодобитну награду, али шта да се ради. Ето, нека ме Радуловић, као новинар, демантује! Биће ми задовољство да му одговорим.
Друго, с чим се с њим не слажем је истицање Гласа Српске као неке узорите новине. Ради се о сасвим просјечном новинском листу, као што је сарајевско Ослобођење, и сл. Ондашњо Ослобођење сам узимао због великог формата па сам могао да правим капу од папира. Политика је појам новинарства, коју сам читао док је Бог “ходао по земљи”, све до појаве Мире Марковић и касније Вучића. Новинари попут Милојевића и Радојчића су били стуб Политике, класици новинарства.
Са Радуловићем се слажем јер смо навијали за исти тим, сарајевски “Жељезничар”. И мени су остали у драгој успомени Паприца, Братић, Јелушић и Јањуш али ја сам навијао за Жељу, генерално – јер је био стабилан, квалитетан тим и с тога што сам по струци био жељезничар, у организацији превоза. Међутим, превагнула је појава и бравуре једног Василија Радовића, голмана и великог фудбалског “Штрауса”, Осима. Од њих су можда једино били бољи Владимир Беара и Драгослав Шекуларац, тако да сам симпатисао и Звезду.
Овај опширни коментар пишем из два разлога: први, да “продрмам” своје мождане пензионерске вијуге и да се (при)сјетим неких заједничких успомена са нашим јунаком, и – други, да нашем Брани Радуловић пожелим сретне пензионерске дане, да пензију што дуже ужива, да га ведар дух и даље “писаније” послужи у добром здрављу и још бољем расположењу.
Остај ми уздрављу, Рабатијо стара!