A vrijeme ko vrijeme, juri, dan za danom, mjesec za mjesecom,godina za godinom.
Prođoše dvije, a kao juče da je bilo. Jutro okupano suncem, baš kao i ovo jutros. Grad živahan, ushićen, maturanti polako kreću ka dogovorenom mjestu. Kreću svi, trebao je i on, stigli su svi, ali njega nema. U iščekivanju, niko tada nije slutio da on u stvari nikad doći neće, i nije došao. Nije došao, jer je na bolje mjesto otišao.
Emir Jugo bio je na početku svog životnog puta, dječak za primjer, uzoran građanin, odličan učenik, sportista, i još mnogo toga. Puno toga pred njim je bilo, planovi, budućnost, život. Sve to ugasilo se 18. maja 2016. kada se iznenada ugasio Emirov život. U nevjerici, ostali smo tada svi, grad, država, region. Najteže je bilo porodici, bilo je teško i nama. Teško je bilo prihvatiti, da na ulicama Prnjavora nećemo više vidjeti taj iskreni Emirov osmjeh. Kada smo shvatili da to nećemo vidjeti, shvatili smo i da će on uvijek biti tu negdje, sa nama, među nama, na neki drugi način. I tu je, živi naš Emir u svom Prnjavoru, sa svojim Prnjavorčanima.
“Kada nam odlazi neko drag, ne boli samo bol, boli sve drugo. Boli što zauvijek nestaje i što ga više nigdje neće biti. Boli saznanje da nikada više neće moći da se raduje, da se smije, mašta, trči, plače, voli. Boli sve ono što je mogao da uradi, a nije. Boli sve ono što je tek trebao da prođe, a nije. Boli proleće, boli sunce, boli more, boli nebo, boli kiša. Boli sve ono što živi bez njega, boli čitav svijet. Vole te Mama, Baba, Stara, Alma, Elma…”, riječi su porodice Jugo.
Prošla je godina, prošle su dvije, prolaziće godine, prazninu ništa i niko popuniti ne može, ali kroz sjećanja, a sjećanja su vječnost koja se prenose sa koljena na koljeno, vječno će da živi Emir Jugo u svom Prnjavoru, sa svojim Prnjavorčanima ….
Prnjavor.info / Z. A. /
Be the first to comment