ranko wrote:OVA ĆE TEMA DEFINITIVNO OSTATI NEISPISANA!
…Kao što sjećanje na Smolu neće, niti može izblijediti. Mnogo je razloga što ovo tvrdim…
Sasvim sigurno - nema riječi, misli ili sjećanja da opišu život i ono što je on radio u Prnjavoru ili van njega za svog, nažalost kratkog života.
Od kada znam za sebe, poznavao sam SMOLU. Isprepleteni kumstvom, Gložićem kojeg je neizmjerno volio, poslom, društvom, srećom i nesrećom, mislim da sam ipak samo malo poznavao tog velikog čovjeka.
Prije rata bilo je jedno lijepo društvo, dobrih - miroljubivih ljudi, uvijek spremnih za zabavu, piće i beskonačno druženje. Kasnije sam shvatio da sam imao veliku sreću i privilegiju, da budem dio te družine , predvođenih Smolom. To društvo se okupljalo u Klubu (Domu kulture) kod legendarne teta Rose. O koliko tih dobrih ljudi, koji poznavaše SMOLU, a i on njih više nije u Prnjavoru... (ne želim nabrajati, jer ću sigurno nekoga izostaviti, a i ako neko od njih “zaluta” na ovaj forum sigurno će se prepoznati u ovom tekstu)
Kada bi nam dosadio Klub, okupljali smo se (mislim da je to bilo svakog četvrtka) kod Bekrije u njegovoj predratnoj kafani u Lužanima. Sa ove vremenske distance, kada posmatram to vrijeme i sjećam se tih ljudi, posebno Smole, moram reći da je to najljepše razdoblje mog života. A da - bila su tu i redovna okupljanja u staroj Milićevoj kući, kada bi si pripremali večere, degustirali vina, plesali ...
Znam da možda zvučim pomalo patetično – nostalgičan, ali ta brojna druženja, mnogo su se razlikovala od vremena današnjeg. Bilo je tako mnogo tolerancije, kreativnosti i mjerila vrjednosti koja su sada zamjenjena nečin sasvim drugim. Benigna zajedljivost, prepucavanje, dobacivanje, nadmudrivanje, podrška, razumjevanje, pijanstva i osjećaj sreće koji si mogao doživjeti kada pred zoru dođeš kući, prožima te cijeli dan. Ukoliko malo bolje premotaš film, ili pročitaš fabulu u svojoj glavi, shvatiš da je Smola bio “glavna rola” svih tih proživljenih priča.
Tako smo se ponosili našim Prnjavorom. Ne zato što smo svi bili rođeni u našem gradu, te osjećali zavidnu dozu lokalpatriotizma ili ne daj bože zavičajnosti, nego zato što je stvarana klima u kojoj želiš biti autentičan, a ne povodljivi prototip “urbanog” banjalučanina, sarajlije ili beograđanina. Tako je vjerovatno nastala i pjesma “Kod pet lampi”. Imam sreću da taj snimak mogu poslušati i danas,te osjetiti sjetu za vremenom u kome je normalno bilo uobičajeno, kreativno poželjno, različito - uljepšavalo i drugačije (po fizičkom principu -negativnog i potizivnog pola) privlačilo.
Dođe rat! Pad svih moralnih vrijednosti! Ljudi se jedan za drugim gube… SMOLA je ostao ovdje. Imao sam sreću, ne samo se često družiti s njim, nego i raditi. SMOLA je bio kreativna bomba! Doduše, nepredvidiva – ali definitnivno bomba koja u kratkim vremenskim intervalima eksplodira sa morem ideja. Neke ideje ne možeš razumjeti, neke niti realizovati, a samo jedan manji dio iskoristiš. Jer SMOLU je bilo teško pratiti… Imao sam sreću da ga godinama pratim i u poslu. Sreću koja je prekinuta, odmah nakon rata! Nepravedno! Nerazumljivo! I zaista - zašto se tako nešto uopšte događa? To jednostavno nije fer!
Jer riječ je o dobrom čovjeku! On pjeva. Slika. Piše. Komponuje. Ilustruje. Zabavlja djecu. Preko medija i “široke narodne mase”. On voli. Njega vole. On je bio toliko širok, da si se morao dobro odmaknuti da vidiš krajnje gabarite njegove ljudskosti. I zašto nestade???…
- - -
Poistovjećivati SMOLU s čitavim gradom nije moguće niti želim, pa ću reći u svoje ime da ja sigurno nisam isti bez SMOLE!
Ostaje mi da živim u sjećanjima na njega. Ponekad je samo detalj dovoljan da izazove bujicu sjećanja na njega i brojne dogodovštine koje su ga pratile ili ih je on stvarao. Jedne ratne godine, išao je u Novi Sad i naravno krenuo stopom. Ujutro rano, bila je magla i on je digao ruku da ustopa neki kamion. Međutim, kroz one njegove legendarne naočale, nije vidio koliko mu je blizu kamion, koji je u punoj brzini udario njegovu ispruženu stopersku ruku – samo ruku. Otkazavši put, taj dan dolazi u jedan lokal sav zajapuren, zavrne rukav i kaže: vidi kako me odgulio! Ruka je bila sva modra, uz komentar: ajd’ što me nije povezao, nego što me odguli! (naravno sve ovo bez ljutnje, uz neku samo njemu svojstvenu dozu “samoprovokacije”, sav u hipu da nešto kaže ili saopšti što mu se dogodilo…)
Međutim, za one koji su ga poznavali sjećanje nije vrtić, ulica ili park. Ko je bolje SMOLU poznavao, mogao bi sa dobrom vjerovatnoćom da projektuje odgovor, na pitanje šta bi mislio o ideji da se nešto zove imenom njegovim.
Po mom skromnom mišljenju, sjećanja na SMOLU su univerzalne ljudske vrijednosti i vrline običnog čovjeka, koje je on kroz svoj život ili rad promovisao. Takvo sjećanje treba njegovati i afirmisati. To nije skup drveća u parku/gradu ili neki objekat. To je prolazno! To je “materija”, krajnje uopšteno - materijalna vrijednost, za koju on nikada nije mario…
Afirmisati te vrijednosti (njegove vrijednosti) možemo kroz prizmu njegovog rada. To su događaji (manifestacije), objavljivanje knjiga neafirmisanih autora, rad s djecom, očuvanje naše Ukrine, stvaranje uslova za bolji Prnjavor u svakom smislu. Činiti dobro i uz to se provoditi i još biti radostan.
Zamislite , kulturno, umjetničko, edukativno - ekološko itd druženje na Ukrini pod nazivom “BAL NEMIRNE REKE”. Oživjeti na trenutak “zmijugu Longu” I reći djeci kako joj je ružno u zamućenoj ili prljavoj Ukrini. “Longa” više ne želi plivati ispod vreća što vise na vrbama kraj Ukrine…
“Razvezivati pupak” od smjeha na nekom okupljanju “stand up” komičara, pisaca satire ili nekoga trećeg ko želi uveseliti svijet.
Možda učiniti neki “Zlatni rez” preko naše monotone stvarnosti…
Prirediti sreću da neko mlad i anoniman objavi svoje slovo. Sjećam se SMOLINE sreće, kada je iz štamparije donosio svoje knjige. Srce mu je bilo ko’ Amerika. On je zračio radost i ubjeđen sam da bi ga ta radost, kod nekog novog klinca isto tako veselila. Jer on kako je zračio, tako je i upijao, proživljavao sve loše ili dobro, što se nađe u našoj varoši.
Promovisanje vrijednog u svakom smislu, promoviše i ono zašto je i on živio. To bi bilo dobro sjećanje na našeg SMOLU!
Tako bi ga mogli upoznati ovi, što se rodiše malo kasnije. Možda ćemo tako vratiti i neke vrijednosti iz vremena sa početka ove priče. Ne da o njemu sude po izgledu parka, (ne)uređenoj ulici, nego da ga upoznaju kroz njegovo djelo, rad i vrijednosti do kojih je držao za svog života…
Naravno, mene se ne pita – ali hoću da kažem!
Zato valjda ovo i pišem… i ne zamjerite na dužini teksta.