Rat za srpski jezik i naciju

[grlica]

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

Nada je svodilja smrti, opasniji ubojica nego mržnja.

Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

Pa u tome i jeste sve- vraćati se. S jedne točke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te točke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje- nego lutanje.

[ZMIJA]

Čovjek kao i životinja,rađa se kao čovjek, a nekad postaje od životinje gori.
Urođene i stečene, i vrline i mane,manifestuje na različite načine,nekad kao životinja ,a nekad kao zvijer.
Ima potrebu isto kao i životinja da omeđi svoje stanište,samo to ne radi životinjski već u glavnom na jedan zvjerski način/neljudski/ujesto urinom on svoje granice ne rijetko to obilježava s krvlju.
Nostalgija postoji kod čovjeka,nisam sigurna koliko je taj osjećaj razvijen kod životinja i da li se životinje rado vraćaju na mjesto okota, kao čovjek na mjesto rođenja.
I čovjek i životinja u početku svog života su bezazlena i umiljata stvorenja,vremenom čovjek postaje razuman,a životinja ide svojim životinjskim nagonom,dok čovjek ulazi u opasnu zonu razuma, koja poprima veliki spektar mogućnosti njegovog preobražavanja.
Životinja se bori za opstanka i ubija do granice punog stomaka .a onda i nije više životinja kao takva,i postaje ne rijetko umiljata i miroljubiva i samo na trenutke podsjeća na najgoru varijantu koja podsjeća na čovjeka ubicu,ljudsku osobinu s kojom se čovjek ne rađa već ju stječe u svom razvoju.
Zašto je to tako niko nezna,da li je ljudski mozak eksplozivna materija koja se može koristiti u različite svrhe i namjene,samo je za pronalazak eksploziva ,koji se takođe može koristiti u različite namjene i svrhe,pokojni Nobel ustoličijo Nobelovu nagradu ,koja bi čovjeka motivisala da sve svoje pronaslaske koristi samo korist, a ne protiv čovječanstva.
Ko je pronašao ljudski mozak analogno pitanje, i da li će čovjek pronaći božiju česticu, i da li će biti ustoličena Čovjekova nagrada kao što je ustoličena Nobelova.
Možda je Bog u čovjeku,a u životinji čovjek nije dokazano.

[grlica]

[grlica]

vaša starica

[grlica]

evo jedne pričice -laku noć djeco!

[grlica]

PREKO MJERE!

[grlica]

SETIH SE I DRUGE STROFE
samo tren


TI SI ČUDo U BOŽIJOJ BAŠTI
KOJE VOLI NEČIJE SRCE DA PATI
A JA KO LUD
ĆUTIM I GLEDAM, A SAMO TI KAŽEM
NIKOM TE NE DAM


( sjetila se sočinica , uvjerite se braćo psihijatri .... mozak je čudo... )

[grlica]

a sad ko pravi srbovi ostaje vam samo da se od cijele priče zakačite za nož i četnike

[aquarius]

a sad ko pravi srbovi ostaje vam samo da se od cijele priče zakačite za nož i četnike

Evo ja ću se zakačiti za jezik citirajući jednog od najnagrađivanijih modernih srpskih književnika.

SVETISLAV BASARA


DVA VEKA VUKA


Pometnja u koju je zapao srpski narod ima u svom korenu jednu stratesku gresku koja nije identifikovana kao greska i koja uporno, branjena sa neshvatljivom tvrdoglavoscu, opstaje shvacena sasvim suprotno, kao velika prednost. Krucijalni, ali skriveni, uzrok nasih aktuelnih nesreca i nesporazuma sa istorijom vidim u domenu lingvistike; preciznije - u Vukovoj reformi jezika i pisma. Reformisati veoma cesto znaci deformisati. Jezik je taj koji odredjuje stvarnost jednog naroda i njegove istorijske domete; strogo uzev, on je jedino cime raspolazemo. Ako jezik nije u stanju da svojom izrazajnoscu i suptilnoscu gramatickih oblika artikulise stvarnost, ako nije u stanju da bude precizan, kako u konkretnim stvarima tako u vrhunskim apstrakcijama, ako vrvi od tudjica, onda je narod koji njime govori osudjen da tavori na marginama istorije kao duhovna kolonija koja nekriticki prihvata provincijalne doktrine nastale na rubnim prostorima evropske misli. Mi smo, zahvaljujuci amaterskom i pretencioznom eksperimentu jednog neobrazovanog avanturiste kakav je Vuk Karadzic nesumnjivo bio, dospeli na taj nivo sa tendencijom da padnemo jos nize.
Nema sumnje da je jezicka situacija medju Srbima Vukovog vremena bila krajnje fluidna i konfuzna, ali isto tako se ne treba zanositi da je danas, toliko decenija posle, mnogo bolja. Odsustvo integralnog recnika, ceste promene pravopisa sve su samo ne stanje lingvisticke stabilnosti. Brzopletost, koja je postala nacionalno obelezje, ucinila je da se poslu kodifikacije srpskog jezika pridje neozbiljno, da se taj posao poveri jednom nekompetentnom coveku zeljnom slave. Ako pogledamo sta je Vuk doista ucinio, za sada samo u ravni pisma, videcemo da se njegova genijalnost niposto ne ogleda u konstrukciji, vec u ODUZIMANJU, ODSECANJU, IZBACIVANJU. On jednostavno izbacuje slova azbuke koja mu se cine suvisnim, koja ne odgovaraju njegovom primitivnom osecanju za jezik, osecanju tako razvijenom da je tek mnogo kasnije, cuvsi da se u drugim krajevima, u odredjenim recima, H izgovara ispred R, uneo izmene u recnik. Samo za sebe to dovoljno govori o Vukovom poznavanju srpskog narodnog jezika kao celine. Na srecu, bio je rodom iz kraja u kome je elementarna jezicka kultura ocuvana; da je nekim slucajem bio iz okoline Vranja, bilo bi veliko pitanje koliko bi srpski jezik danas imao padeza. Slucaj je hteo drugacije, inace ne treba ni malo sumnjati da bi danas nacionalna "inteligencija" zucno branila knjizevni jezik od neka tri padeza. Vukove inovacije svode se na stapanje mekog znaka sa N i L cime smo dobili NJ i LJ, kao i unosenje znakova DZ, DJ i C (meko c) pozajmljenih iz semitskih pisama. Slicne poduhvate svakodnevno preduzima mnostvo devojcica u pubertetu izmisljajuci tajna pisma, ali im ne pada na pamet da to univerzalizuju kao nacionalnu azbuku.
Knjizevni jezik jednog naroda ipak se ne moze praviti na osnovu elementarne strukture, makar ona bila dobro ocuvana. Uz duzno postovanje za svakoga, narecje koje izrazava duhovni horizont jednog kraja, zaostalog i neprosvecenog, nigde osim u Srbiji ne moze postati jezik brojnih narastaja koji su, sticajem istorijskih okolnosti, prinudjeni da zive na geopoliticki izuzetno osetljivom mestu; na mestu u kome je precizno misljenje prece od pusaka, a pronicljivost zasnovana na neprestanom pracenju vodecih filozofsko-politickih doktrina u Evropi i svetu (koje trasiraju istorijske pravce) vaznije od topova. Osakacenost jezika, na duge staze za nas se pokazala katastrofalnom; jedini nas relevantan filozof, Branislav Petronijevic, primera radi, pisao je na nemackom. Savremeni srpski knjizevni jezik jednostavno nije struktuiran kao jezik pogodan za filozofiju; riznica autenticnog jezickog fonda, onog upotrebljivog za metafizicki diskurs, ostala je nedostupna zahvaljujuci averziji jednog nedoucenog samouka prema prefinjenosti i nijansama govora, koji istina nije bio unifikovan, ali koji nije imao sansu da se unifikuje i razvija kao zivi govor. U tom govoru, a to ce potvrditi svi koji znaju, postojale su slovenske reci za vecinu pojmova koje sada, u oskudici, zamenjujemo latinskim ili nemackim recima. Da li treba pominjati zastrasujuci simplifikaciju glagolskih oblika i vremena koja su, u praksi, svedena na perfekt, prezent i futur.
Podrucje jezika, njegovi dometi i njegove granice odredjuju sudbinu jednog naroda u mnogo vecoj meri nego sto to savremeni pragmatizam hoce da prizna. Opredeljenje za simplifikacije, koje je kasnije postalo nacionalna osobina, olake pobede koje se posle izvesnog vremena pretvaraju u poraze kojima se ne zna pravi uzrok, sve su to posledica apsolutne neodgovornosti, nekompetentnosti, improvizacije koje je Vuk etablirao. Krajnje je vreme da se najsiroj javnosti obznani da srpska azbuka nije najsavrsenija na svetu, da srpski svetu, da srpski jezik ima mnogo vise glasova nego sto pismo ima slova i da je znamenita parola PISI KAO STO GOVORIS, GOVORI KAO STO PISES potpuno apsurdna. Mora se reci da je Vukov projekat lisio ovaj jezik neizmernog gramatickog i leksickog bogatstva i da bi nasa materijalna i duhovna istorija bila u svakom pogledu bogatija da je u odsudnom sukobu pobedila suprotna struja.
Pri tom treba napomenuti da NARODNJACKA DIMENZIJA ima svoje mesto u svakoj kulturi i da je njen doprinos opismenjavanju najsirih slojeva i njihovom prosvecivanju veoma znacajna. Ali inauguracija narodnjastva kao pseudoelite, kao vrhunskog dometa kulture jednog naroda, znaci okupaciju jezika i lingvisticki terorizam. Takav poduhvat neizbezno dovodi do glorifikacije prosecnosti, utilitarizma i pragmatizma. Omiljena floskula naci-pseudointeligencije kako SRBI DOBIJAJU U RATU, A GUBE U MIRU dijagnostikuje pravo stanje stvari: kada oruzje zacuti, misljenje stupa na scenu, a srpsko misljenje je, prirodom svog jezika, istorijski ograniceno beznadeznim provincijalizmom; ono jednostavno nije u stanju da realno sagleda i formulise opste nacionalne interese, zato sto ne nastaje u realnom svetu, u istoriji kompatibilnoj sa istorijom sveta, vec u pseudomitoloskom miljeu, u simulaciji povesti u kojoj su likovi i situacije iz usmene narodne fikcije istorijski fakti prvog reda.
Istorijsku dimenziju stete koju je nacinilo prihvatanje Vukove reforme tesko je sagledati jer je, takoreci prekonoc, stekla mitoloski status, a njen znacaj je neobjasnjivo dobio kosmicke razmere kao da je, u najmanju ruku, sve do XIX veka i pojave Vuka Karadzica, srpski narod opstajao u tami apsolutne nepismenosti. Ona je potpuno potisnula napore sv. Cirila i Metodija, kasnije svetog Save, a oponenti su, ako ih je i bilo, veoma brzo zacutali i dugi niz godina Vukovu rabotu niko nije smeo da dovede u pitanje. Medjutim, iz perspektive kraja milenijuma i kraha svih VELIKIH PRICA, sa gorkim i istorijskim iskustvom za sobom, konacno uvidjamo da je Vukova ujdurma, u svojoj biti, antitradicijska i antisakralna; ona je izraz pobune protiv autoriteta, protiv principa hijerarhijskog poretka. Sada, kada je Vuk, mnogo vise ideoloski nego jezicki autoritet, kada su generacije i generacije stasavale unutar lingvistickog poretka u kome je Vukov lik aksiom, u kome se nicim ne dokazuju njegove vrline, dok se njegovim protivnicima crtaju rogovi i vampirski zubi, sada je tesko suprotstaviti mu alternativu pretvorenu u mrtvi jezik. Bolje receno: ubijeni jezik. VASPOSTAVLJAJUCI IMPROVIZACIJU KAO LINGVSTICKI KANON (I DAN DANAS SE PROVUKOVSKI LINGVISTI GLOZE MEDJU SOBOM), FORSIRAJUCI JEDAN SIROMASAN IDIOM, VUK NE SAMO DA JE UPROPASTIO JEZIK NEGO JE BUDUCE NARASTAJE LISIO ISTORIJSKOG KONTINUITETA. SVE ONO STO SE PISALO DO VUKA, STROGO UZEV, DEO JE JEDNE NASILNO ZAVRSENE ISTORIJE SA KOJOM MI, USLED JEZICKE PROVALIJE, GOTOVO DA NEMAMO NISTA. U POSLEDNJOJ ANALIZI, NASA STVARNA ISTORIJA NEMA VISE OD 150 GODINA. IZA TOG VREMENA JE PROSTOR JEDNOG DRUGOG JEZIKA, JEZIKA KOJI NAM JE STRAN KAO RUSKI ILI CESKI, SVEJEDNO. JER SE KONTINUITET ISTORIJSKOG SMISLA JEDNOG NARODA NE PRENOSI KRVLJU, NEGO JEZIKOM.
Tako nastala ontoloska praznina popunjavana je romanticarskim popunjavana je romanticarskim fantazijama, tvorevinama razobrucene a siromasne maste. Nasi nesporazumi sa istorijom otuda ne poticu od mrznje i nerazumevanja sveta prema Srbima, nego od tragicnog nerazumevanja nas samih, od dobrovoljnog udaljavanja sa puta kojim smo krocili u civilizaciju. Vukova avantura nije bila istorijska nuznost, kako nasi ugledni lingvisti tvrde; takvo stanoviste je vulgarni determinizam, klonulost duha koji ne ume da se nosi sa izazovima zbilje i zato je interpretira kao niz unapred odredjenih dogadjaja. Kodifikacija jezika je bez sumnje bila neophodna, ali ne i kanonizacija licnog jezickog osecanja jednog polutalentovanog, a slavoljubivog coveka. Coveka koji je imao samo rudimentarna ili nikakva saznanja o teologiji i filozofiji. Tako je sistem slova (kome sad pribliziti bogatstvo znacenja koje rec SLOVO sadrzi) pretvoren u sistem znakova ciji je odnos prema jezickoj proslosti takav da je potpuno irelevantno da li se zapisuju osakacenom cirilicom, latinicom, ili Morzeovom azbukom. Svima njima je zajednicko to da nemaju nikakve veze sa strukturom slovenskog jezickog bica. Oni, istina, zapisuju povrsinski sloj jezika, ali ne propustaju unutrasnje emanacije jezickog iskustva koje uvek, kroz neprekinuti kontinuitet, dopiru iz proslosti, a koje istorijske grafije uspesno pohranjuju od korozivnih uticaja zaborava.
Takvo profanisanje jezika i pisma nije moglo proci bez teskih lomova iz prostog razloga sto profanisani jezik profanise stvarnost onih koji njime govore. Profanisana stvarnost, pak, nema unutrasnje stabilnosti, pa je podlozna uticaju sila disolucije uoblicenih u prevratnicke, simplifikatorske doktrine pobunjene mase koje u praksi vrse dodatnu profanaciju. U takvim zajednicama, a nasa je takva, jedina stabilnost je inercija, a jedini autoritet skup opsteprihvacenih predrasuda koje imaju snagu bozijih zakona. Te mentalne barijere, ta idolopoklonicka ogranicenja, uspostavljaju se kao tampon zona izmedju ljudi i stvarnosti. Istorija se ne sagledava realno. Daleko od toga. O njoj pocinju da misle oni koji su zapanjeni cinjenicom da uopste misle, pa to mesaju sa misljenjem, onim sto se predvukovski kaze sozercanjem. Tu vec pocinje sunovrat kojeg samo cudo moze zaustaviti. Kada stvorenja cetvrtastih glava pocnu da razmisljaju o istorijskoj sudbini, onda to ne znaci da su se uzdigla do poimanja istorije, nego da su istoriju nasilno svukla na svoju njivu, pred svoju kucu, u svoju partiju, da opste mesaju sa pojedinacnim i pojedinacno sa opstim. Temelje takom shvatanju istorije, a da mu to i nije bila namera, postavio je Vuk Karadzic time sto je jezik simplifikovao do te mere da ga je nacinio nepodesnim, pretesnim za izazove koje je pred Srbe postavljalo vreme, a aktuelni vukovski haos i pravopisni promiskuitet ne obecava nista dobro na tom planu. Ni na ostalim planovima nece biti nista bolje ako se na vreme ne trgnemo i ne shvatimo (jer za sada vise ne mozemo) subverzivni karakter Vukovog avanturizma u svoj njegovoj ozbiljnosti. Sasvim je blizu pameti da jedna zajednica koja se sa tolikim nemarom odnosi prema jeziku, ciji dar nas razlucuje od sveta zivotinja, dakle prema onom najdragocenijem, sigurno nece pokazivati mnogo skrupula ni prema ostalom. I to smo vec videli na delu.
Sablazni, pak, sto se tice, Vukovi sledbenici i vernici treba da znaju da je suprotno misljenje isto tako u opticaju kao i njihovo, da ono nikada nije zamiralo, i da elementarna kultura, na koju se oni toliko pozivaju, obavezuje na tolerantnost i na uvazavanje suprotnog stava. Kako jos nisu kodifikovali pravopis niti sastavili recnik sa lingvistickom, niti inaugurisali jezicku reformu kao drzavno jezikoslovlje na pravnoj strani, nisu ni u kakvoj prednosti i nemaju nikakva prava da se ponasaju nasilnicki i s visoka. Ako bas hoce da se sablaznjavaju, podseticemo ih da su mnogi savremeni vukopoklonici, njihov krem, u srpsku knjizevnost i kulturu alacuci ujahali na popovima, preko zgarista crkava i bratskih leseva, da bi svojim "reformama" dotukli ostatke vizantijske civilizovanosti koja nas je, svojevremeno, uvela u krug kulturnih naroda. Mogli bi da se, takodje, sablazne nad jucerasnjim porazom Srba i Srbije; nad raspadanjem nacionalnog korpusa na virtualne narode; nad rastucim mortalitetom i opadajucim natalitetom; nad moralnom i materijalnom bedom u koje smo zapali sledeci strategiju kratkoumlja cije su temelje postavili Vuk i njegovi istomisljenici.

[Ševa]

[grlica]

svadbe i običaji sarajevsko-romanijskog platoa.

[grlica]

[regeman]

[grlica]

Dodik: EU otima Kosovo a Srbija sa njima pregovara

Sr

[grlica]

Vi Srbi Kažete : tamo gdje mi je grob tu mi je zemlja , a mi Albanci ----tamo gdje mi je kuća tu mi je zemlja!


(

[grlica]

slika govori više od riječi...

[grlica]

[grlica]

[ZMIJA]

Neznam šta je autor ove emisije,želio postuići sa svojim gostima, s obzirom da je tema emisije u najmanju ruku epska, odnosno da se traga za istinom o Bosni kao dražavi i ljudima koji u njoj žive.
Prvo šta mi je palo u oči, je to da sa aspekta gostiju na zadanu temu ,postoji ogroman debalans dva Hrvata +jedan Musliman i -0 Srba, i za ovu i ovakvu emisiju gdje se od više istina treba iskovati ona prava, ili bar istinu koju će prihvatiti svatri naroda,tako da je emisija još jedan pucan u prazno u pravcu srpskih položaja.
U meritum teme neću dugogo ulaziti ,naravno ne umišljajući da nadoknadim treću nogu na tronošcu, koji se nakrivio odnosno po zakonima fizika, taj tronožac apsolutno ne može uspravno stajati, i kao takav vječito je naheren kako je naherena i Bosna naša nasušna.
Nešto ću reći o voditelju i gostima emisije ,naime voditelju koji je s obzirom na važnost zadane teme ,veoma tešeke teme, u emisiju ušao vrlo nespreman i još nespremnije iz nje izašao.
Slavo Kukić ko Slavo Kukić umišljeni profesor i svileni tumač naše bliže i dalje prošlosti ,čovjek koji živi u svom svijetu, da li svjesne ili nesvjesne izolovanosti od stvarne istine, i stvarne stvarnosti ,sa dozom patološke mržnje prema jednoj nozi na bosanskom tronošcu a to je srpski narod.
Kakvu profesor Slavo priziva revoluciju u slučaju bosanskog tronošca,pa profesore ,zaboravite bilo kakvu revoluciju za tevsiju punog bureka ,a koja treba da stoji na tronošcu sa dvije noge,jer da bi se to izvelo mora štokrla stajati na tri oslonca, u ime oca i sina i svetog duha Amin.
Sjajan glumac i umjetnik koga neobično cijenim, Josip Pekaović lebdi između jave i sna,ali čovjek reče da nije nezavisan intelektualac i pola mu se prašata i na njegove političke nedoslednosti kad spominje Aliju Izetbegovića sa kojim se ne slaže ,i u prenesenom značenju proziva onog jednog iz Banjalike koga priželjkuje ali mu ne smije ime spomenuti.
Na kraju licemjerno je od strane gostiju u emisiji na zadanu temu ne spomenuti bivšu JUGOSALAVIJU Bosnu u velikom ,pa makar Bosna imala sve ove nabrojane rijeke i potoke atribute ovoga svijeta i sve stilske figure kojima Pejaković opisuje samo Bosnu,a ne spominje Jugoslaviju, jer bez Jugoslavije nema ni Bosne ,jUGOSLAVIJE u malom, koja se raspala u krvavaom građanskom ratu/koji mnogi ne priznaju kao definiciju/ sa dalekosežnim traumama po njene narode i narodnosti,dakle ima više istina ,najmanje tri, a nikako samo dvije, kao što je bilo u emisiji ovog poznatog banjalaučkog voditela srpskog porijekla.

[grlica]

Molitvu Vuka Draškovića ispred Saborne crkve....

[grlica]

sori previdjeh samu sebe ------------ ja sam pripadnik Crnih ovaca ... i imam lijepo uvrnute rogove ... ko moje stado iz djetinjstva!

[ZMIJA]

Neznam Grlice šta tu ima nejasno,Bosna i Hercegovina je duboko raspolućeno društvo u kome se evo već 20 godina živi sa istim stereotipima ,živi se nazor i živi se teško.
Jedni hoće cjelovitu, a drugi hoće neku drugu i drugačiju državnu zajednicu u kojoj bi Srbi živjeli kao narod drugog reda, i ne samo to, već kao agresori i zločinci .
To što živimo teško, i što živimo predrevolucisko vrijeme ,objektvcno gledamao, ne znači da smo spremni vratiti točak istorije u nazad i sve zaboraviti, i po Slavi Kukiću ev. ići čak i u neku revoluciju za neku državu u kojoj bi se recimo zločin nad Srbima u Dobrovoljačkoj imao smatrati koletreralnom štetom,dok bi se veličao kult zločina nad Bošnjacima u Srebrenici ,sve to u emisiji nije rečeno ali između redova se čita.
Naravno vješti retoričari kao Slavo Kukić to pakuju u svoju retoriku, a duboko u sebi ne misli to što priča, jer jedan profesor njegovog kalbira nije toliko slijep da ne vidi gdje su danas Hrvati kao narod u toj državi kolokvijalnon naziva Bosna i Hercegovina.
Naracvno toga je svjestan i cjenjeni umjetnik Josip Pejaković ,koji sa suzama u očima proklinje ovu i ovakvu Bosnu, istina bez Hrcegovine,a nije svjestan da više nema one njegove Bosne ,ona je nestala u plamenu i ratnom vihoru, isto kako se rasapala i Bosna u velikom zvana Jugoslavija.
Čovjek naprosto ne može da spozna drugu i drugačiju istinu,i nameće na neki način svoju lažnu istinu o nečemu čega više nema.
Da bi narodi u Bosni i Hercegovini živjeli u nekavoj zajedničkoj državi moraju zajednički da se dogovore o karakteru rata ,i da tu zajedničku dekleraciju o ratu potpišu i ako žele državu zajedničku da zaborave samo svoju istinu o ratu i stradanju svoga naroda ,jer nisu samo u ovom ratu kome se još nezna definicija stradali samo jedni stradali su nažalost svi.
Dakle ova emisija ,,eminentnih''gostiju bila je na tragu utvrđivanja o trenutnom životu ljudi u Bosni i Hercegovini,o životu koji se zaista ne može nazvati nekim životom jedne ogromne večin njenih stanovnika.
Pita cjenjeni profesor Kukić,sam sebe i sve učesnike u emisiji pa i gledaoce ,šta bi to moga biti nacionalnii interes Amera u Bosni i Hercegovini, i da to pita neki tramvajski kondukter ili neki baklavar tu sa Baščaršije ni po muke, čovjek nezna pa pita, ali jedan Slavo Kukić skorašnji mandatar za predsjedavajućeg Vijeća ministra takozvane platfoprmaške politike, to nezna ,a ja evo pitam sad njega, kako bi on mogo biti na čelu jedne kako je oni od milja ipak zovu vladom Bosne i Hercegovine, a eto nezna šta su stvarni nacionalni interesi Amera u Bosni i Hercegovini.,pa i ako je od Slave Kukića previše je.
Grlice zamolio bi te da mjesto mog teksta pogledaš još jednom ovaj dijalog u studiju na zadanu temu, i pozornije obratiš o čemu cjenjeni gosti raspravljaju i način na koji voditelj vodi ovu emisiju, gdje je dozvolio kao voditelj da se suština prekrije formom, odnosno da budem preciznija,da se teškim stanjem u kome relno svi živimo u Bosni i Hercegovini prekrije ono suštinsko što je i dovelo do ovog stanja koje je došlo kao posledica nekog uzroka, dakle voditelj bi po meni morao biti usredsređen ili na jedno ili drugo ,može i na obadvoje, ali mu je za to emisija prekratka i fali mu gostiju,već sam rekla štokrla nema treću nogu, koja s zove predstavnik Srba,jedino ako voditelj nije umislio, da on to eto usput može da obavui.
Neznam jesam li ti uspjela pojasniti samu sebe i svoj predhodni post, ali samo da napomenem bila sam banovana,navodno zbog pisanja velikih slova i zaista mi nije jasno gdje ja to pišem velikim slovima ,sem na početku imenice i rečenice i parole naravno, gdje se velika slova pišu iz razloga naglašavanja nešta i nečega,te zamoljavam tebe kao profesora ovih stvari da mi pojasniš i meni i moderatoru,jer moje banovanje mi postaje simtomatično na temi politike i pod teme lokalni izbori ,neznam zaista neznam možda sam i sama zapala u neko stanje hipokrizije.

[grlica]

dali misliš na ovu emisiju, sad je nađoh, ovo nisam ni gledala ni objavila?Objavila sam emisiju sa Abdulahom Sidranom i Ognjenom Tadićem!

[ZMIJA]

Eto je to Grlice

[grlica]

slike iz prestonice BiH