Re: Kolumne prnjavor.info
Posted: 29.07.2012. 07:59
Нова колумна!
Колективна мудрост нашег народа
"Mi smo veseo narod koji istovremeno ceni pesimizam, jer ga smatra otmenim i oslobađa od odgovornosti. Ako već unapred sumnjate u svoj uspeh, neuspeh će vam lakše pasti, jer ste ga mudro predvideli."
Ovu neobičnu, ali surovo tačnu dijagnozu, svom je narodu ustanovio veliki srpski političar i filozof, možda i najveći kojeg je moderna Srbija imala. O čemu se ovdje radi?
U našem okruženju, manje ili više svakodnevno možemo čuti rečenice poput: "Neću položiti, profesor (nastavnik) me mrzi.", "Uzalud pokušavaš, nećeš uspjeti.", "Izgubićemo, jači su od nas.", "Džaba se trudiš, postoji (tamo negdje) neko moćniji." i tako dalje. Pitam se, a mogu samo da zamislim, koliko bismo uspješniji i efikasniji bili da svu tu silnu energiju i vrijeme koje koristimo na proricanje i pravdanje eventualnog neuspjeha, preusmjerimo i iskoristimo da bismo uspješno ostvarili zadani cilj. Odakle nam uopšte sav taj pesimizam?
Jedan engleski putopisac je, još za vrijeme turske vladavine na ovim prostorima, opisivao hrišćanskog podanika unutar Osmanskog Carstva i pritom je naveo da je to čovjek koji radije pjeva, nego što priča, pleše, nego što normalno hoda, te da je sklon pesimizmu, sanjarenju i maštanju, više nego rješavanju problema racionalnim promišljanjem. Dvorište tog kmeta je bilo neuredno, veći dio njegove njive neobrađen, a alat i oruđe kojim se služio, današnjim žargonom rečeno, polufunkcionalno. Upitavši ga zašto tako živi, zašto ne preuzme odgovornost i prestane da sanjari, hrišćanski podanik bi mu kratko odgovorio-sudbina. Posebna mudrost nam nije potrebna da bismo shvatili poentu ove kratke priče, zbog čega je ustvari, taj jadni i napaćeni seljak stvari najčešće prepuštao sudbini. Naime, ta ista sudbina bi mu već sutradan mogla dovesti nekakvog spahiju, gospodara života i smrti na tom prostoru, koji bi mu u trenutku, jednim potezom (ili naređenjem) mogao obezvrijediti i uzaludnim učiniti sav njegov trud koji bi uložio u obrađivanje njive ili uređivanje svog dvorišta.
Napravivši ovu malu digresiju, zapitao sam se, da li je to kolektivno nasljeđe u nama još uvijek, ne samo prisutno, već i do te mjere snažno, da i dan-danas, kada imamo priliku da svoj i svijet oko sebe uredimo na nama odgovarajući način, to uređivanje ipak olako prepuštamo nekom drugom. Zapravo, pod smokvinim listom praznih priča, u kojima tu našu pasivnost i inertnost pokušavamo maskirati nekakvom (najčešće) imaginarnom inferiornošću, mi ustvari prikrivamo nezainteresovanost, te manjak hrabrosti i samopouzdanja koji nam nedostaju kako bismo preuzeli odgovornost i uhvatili se u koštac sa problemima koji nas okružuju. Nasuprot tome, spremni smo da satima, danima, pa i mjesecima po raznoraznim birtijama ili lokalnim internet forumima, mudrujemo o nekom problemu, umjesto da se konstruktivno uključimo u njegovo rješavanje.
Obično to jalovo, maratonsko mudrovanje završava najmudriji, i to poznatom (našem narodu omiljenom) kafanskom doskočicom - "Svi su oni lopovi". Možemo li se onda s pravom nazvati mazohistima, ako smo u stanju da takvim ljudima, u najmanju ruku, sumnjivog morala, neodgovorno prepustimo sudbinu nas, a danas, sutra i naše djece? Šta se to dešava sa nama u ovom „moru slobode“ u kome smo se odjednom našli? Da li nas je ružičasta televizija, na čijem programu svakodnevno defiluju pijane i drogirane, umno bolesne nakaze, prikazujući nam iskrivljenu sliku stvarnosti, ubijedila da je odgovoran život u kome se poštuju tradicionalne ljudske vrijednosti prevaziđen? Da je danas došlo vrijeme hedonizma, moralne izopačenosti i lake zabave i da ne trebamo uzalud trošiti vrijeme na građanski aktivizam u cilju postizanja nekih zajedničkih ciljeva, kada dragocjeno vrijeme potrošeno na to, možemo provesti racionalnije. Naprimjer, slušajući najnovije hitove Jelene Karleuše ili njoj sličnih (ako uopšte postoji neko nalik na onakvu nakazu), trgovaca ljudskom nesrećom, kojima je jedini cilj veličanje gluposti, bez obzira na posljedice po društvo i okolinu (svaka sličnost sa maksimom kapitalizma je slučajna, ili ipak ne).
Dakle, ne dozvolimo televiziji da nam kreira svijest, već iskoristimo tu slobodu, kojom nam stalno mašu pred očima. Sloboda, sama po sebi, pretpostavlja odgovornost, stoga je preuzmimo kako bi ovaj naš grad koliko sutra bio bolje mjesto za život svih nas. Moramo prestati da se ponašamo kao posmatrači u sopstvenoj utakmici, pa da onda za poraz, koji zbog naše nezainteresovanosti neminovno slijedi, po pravilu krivimo roditelje, profesore, političare, masone, Marsovce ili jednostavno, samo zlu sudbinu, koja se tobože na nas, ni krive ni dužne okomila. Prnjavor je zbir svih nas koji u njemu živimo, tako da ne može on da se promjeni, a svi mi da ostanemo isti. Što prije postanemo svjesni toga da nismo tako nemoćni, kakvim se ponekad sami sebi činimo, prije ćemo moći da djelujemo. Shvatimo da naš ukupan uspjeh zavisi od naše želje da popravimo ono čime nismo zadovoljni, volje da se dogovorimo o prioritetima, te od sposobnosti da svu raspoloživu zajedničku energiju koncentrišemo i usmjerimo na ostvarenje dogovorenog cilja. Prema tome, do nas je.
Saša Aulić 28.07.2012.
Да чујемо коментаре!
Колективна мудрост нашег народа
"Mi smo veseo narod koji istovremeno ceni pesimizam, jer ga smatra otmenim i oslobađa od odgovornosti. Ako već unapred sumnjate u svoj uspeh, neuspeh će vam lakše pasti, jer ste ga mudro predvideli."
Ovu neobičnu, ali surovo tačnu dijagnozu, svom je narodu ustanovio veliki srpski političar i filozof, možda i najveći kojeg je moderna Srbija imala. O čemu se ovdje radi?
U našem okruženju, manje ili više svakodnevno možemo čuti rečenice poput: "Neću položiti, profesor (nastavnik) me mrzi.", "Uzalud pokušavaš, nećeš uspjeti.", "Izgubićemo, jači su od nas.", "Džaba se trudiš, postoji (tamo negdje) neko moćniji." i tako dalje. Pitam se, a mogu samo da zamislim, koliko bismo uspješniji i efikasniji bili da svu tu silnu energiju i vrijeme koje koristimo na proricanje i pravdanje eventualnog neuspjeha, preusmjerimo i iskoristimo da bismo uspješno ostvarili zadani cilj. Odakle nam uopšte sav taj pesimizam?
Jedan engleski putopisac je, još za vrijeme turske vladavine na ovim prostorima, opisivao hrišćanskog podanika unutar Osmanskog Carstva i pritom je naveo da je to čovjek koji radije pjeva, nego što priča, pleše, nego što normalno hoda, te da je sklon pesimizmu, sanjarenju i maštanju, više nego rješavanju problema racionalnim promišljanjem. Dvorište tog kmeta je bilo neuredno, veći dio njegove njive neobrađen, a alat i oruđe kojim se služio, današnjim žargonom rečeno, polufunkcionalno. Upitavši ga zašto tako živi, zašto ne preuzme odgovornost i prestane da sanjari, hrišćanski podanik bi mu kratko odgovorio-sudbina. Posebna mudrost nam nije potrebna da bismo shvatili poentu ove kratke priče, zbog čega je ustvari, taj jadni i napaćeni seljak stvari najčešće prepuštao sudbini. Naime, ta ista sudbina bi mu već sutradan mogla dovesti nekakvog spahiju, gospodara života i smrti na tom prostoru, koji bi mu u trenutku, jednim potezom (ili naređenjem) mogao obezvrijediti i uzaludnim učiniti sav njegov trud koji bi uložio u obrađivanje njive ili uređivanje svog dvorišta.
Napravivši ovu malu digresiju, zapitao sam se, da li je to kolektivno nasljeđe u nama još uvijek, ne samo prisutno, već i do te mjere snažno, da i dan-danas, kada imamo priliku da svoj i svijet oko sebe uredimo na nama odgovarajući način, to uređivanje ipak olako prepuštamo nekom drugom. Zapravo, pod smokvinim listom praznih priča, u kojima tu našu pasivnost i inertnost pokušavamo maskirati nekakvom (najčešće) imaginarnom inferiornošću, mi ustvari prikrivamo nezainteresovanost, te manjak hrabrosti i samopouzdanja koji nam nedostaju kako bismo preuzeli odgovornost i uhvatili se u koštac sa problemima koji nas okružuju. Nasuprot tome, spremni smo da satima, danima, pa i mjesecima po raznoraznim birtijama ili lokalnim internet forumima, mudrujemo o nekom problemu, umjesto da se konstruktivno uključimo u njegovo rješavanje.
Obično to jalovo, maratonsko mudrovanje završava najmudriji, i to poznatom (našem narodu omiljenom) kafanskom doskočicom - "Svi su oni lopovi". Možemo li se onda s pravom nazvati mazohistima, ako smo u stanju da takvim ljudima, u najmanju ruku, sumnjivog morala, neodgovorno prepustimo sudbinu nas, a danas, sutra i naše djece? Šta se to dešava sa nama u ovom „moru slobode“ u kome smo se odjednom našli? Da li nas je ružičasta televizija, na čijem programu svakodnevno defiluju pijane i drogirane, umno bolesne nakaze, prikazujući nam iskrivljenu sliku stvarnosti, ubijedila da je odgovoran život u kome se poštuju tradicionalne ljudske vrijednosti prevaziđen? Da je danas došlo vrijeme hedonizma, moralne izopačenosti i lake zabave i da ne trebamo uzalud trošiti vrijeme na građanski aktivizam u cilju postizanja nekih zajedničkih ciljeva, kada dragocjeno vrijeme potrošeno na to, možemo provesti racionalnije. Naprimjer, slušajući najnovije hitove Jelene Karleuše ili njoj sličnih (ako uopšte postoji neko nalik na onakvu nakazu), trgovaca ljudskom nesrećom, kojima je jedini cilj veličanje gluposti, bez obzira na posljedice po društvo i okolinu (svaka sličnost sa maksimom kapitalizma je slučajna, ili ipak ne).
Dakle, ne dozvolimo televiziji da nam kreira svijest, već iskoristimo tu slobodu, kojom nam stalno mašu pred očima. Sloboda, sama po sebi, pretpostavlja odgovornost, stoga je preuzmimo kako bi ovaj naš grad koliko sutra bio bolje mjesto za život svih nas. Moramo prestati da se ponašamo kao posmatrači u sopstvenoj utakmici, pa da onda za poraz, koji zbog naše nezainteresovanosti neminovno slijedi, po pravilu krivimo roditelje, profesore, političare, masone, Marsovce ili jednostavno, samo zlu sudbinu, koja se tobože na nas, ni krive ni dužne okomila. Prnjavor je zbir svih nas koji u njemu živimo, tako da ne može on da se promjeni, a svi mi da ostanemo isti. Što prije postanemo svjesni toga da nismo tako nemoćni, kakvim se ponekad sami sebi činimo, prije ćemo moći da djelujemo. Shvatimo da naš ukupan uspjeh zavisi od naše želje da popravimo ono čime nismo zadovoljni, volje da se dogovorimo o prioritetima, te od sposobnosti da svu raspoloživu zajedničku energiju koncentrišemo i usmjerimo na ostvarenje dogovorenog cilja. Prema tome, do nas je.
Saša Aulić 28.07.2012.
Да чујемо коментаре!