Dripac wrote:Z kao ”Zastava”
Zastava je svetinja u svakoj iole ozbiljnoj ”formaciji”, a prnjavorski izvidjaci su bili ozbiljni, krajnje ozbiljni, u svojoj namjeri da se druze i ludo zabavljaju.
Izvidjacka zastava je zato uvjek cuvana sa najvecom paznjom. Na logorovanjma, u julu, zastava je svakog jutra svecano podizana na jarbol koji je parao nebo u centru logora, dok su postrojene planinke i izvidjaci glasno pjevali izvidjacku himnu. U toku dana svi su budno pratili da nikakav ”uljez” ne udje u kanapom ogradjeni logor, a zastava se gordo viorila iznad ”malog grada” od sivomaslinastih satora. Uvece je zastava, uz sve pocasti spustana sa jarbola, pazljivo motana i do sledeceg jutra pohranjivana u sator, na sigurno mjesto.
Imati cast da, budes u tandemu koji toga dana podize zastavu – nije bila mala stvar! To je znacilo da si dan ranije zaista napravio neki izvidjacki ”podvig”: ili da si se posebno istakao u poznavanju orijentacije na karti, ili polozio neko novo ”vjestarstvo”; ili si jednostavno ogulio najvise krompira za paprikas koji su neponovljivi kazan-majstori Boja i Rocky tog dana pripremali!
Jos uvjek pamtim kako su mi ruke podrhtavale kada mi je ukazana cast da podignem zastavu – zajedno s njom, nekrunisanom kraljicom logora... zaboravih joj ime…
”Samo da ne zabrljam sad, pred cijelim strojem” motalo mi se kroz glavu, ”i da zastava slucajno ne dodirne zemlju kad je razmotam”. A ona … kako li se samo zvala… Ona je imala, kao i uvjek, u svemu sto je radila, potpunu kontrolu nad situacijom: krupnim ocima boje kestena ispratila je zastavu na svom putu u visine, bez da je trepnula. Moj strah je vec sledeceg casa ustupio mjesto ponosu koji se sirio u grudima, dok se zastava sirila na vjetru…Vrijeme mira!
Zastava je uvjek bila cista, ispeglana i mirisala je na lipov cvijet... Planinke bi svake veceri, krisom, prije povecerja, umotale saku lipovog i latice svjezeg poljskog cvijeca u zastavu, a miris lipe nosen vjetrom bi se narednog dana sirio svud iznad logora…
Nasa zastava je prosla kroz stotine ruku, ali nije nikad, ali pazi – NIKAD! ni na tren, dodirnula zemlju i blato... Potvrdice vam to, uostalom svi prnjavorski dripci tog vremena, moji drugovi...
S proljeca, kad lipa zamirise mirisom izvidjacke zastave, cesto pomislim i budan sanjam: da ona zastava jos uvjek negdje viori, visoko na nekom jarbolu, mirisna, nedohvatljiva i neukrotiva...ili da su je prnjavorske planinke u svojim njedrima sakrile i od zla sacuvale, sve ove godine...
Ilustracija 
