Hrono ishrana

Kutak za sve one koji brinu o sebi i svom tijelu.

Moderator: aquarius

Post Reply
User avatar
aquarius
Posts: 5707
Joined: 19.02.2007. 21:45
Location: DEEP BLUE SEA

Hrono ishrana

Post by aquarius »

Image
U poslednje vrijeme sve više mojih poznanika, prijatelja i rodbine razglabaju o zdravom životu
ispravnim namirnicama, organskoj proizvodnji...
Za hrono ishranu sam prvi put čuo od ljudi koji imaju problema sa štitnom žlijezdom.
Rezultati su odlični.

Opšte o ovom načinu ishrane :
http://sr.wikipedia.org/wiki/Hrono_ishrana

Blog sa receptima :
http://www.hronoishrana.com/

FB grupa :
https://www.facebook.com/HronoIshrana1
„Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast“ - George Bernard Shaw

grlica
Posts: 1867
Joined: 12.01.2012. 23:54

Re: Hrono ishrana

Post by grlica »

ovo je dobra tema , još bolji recepti akva :wink:
Bitan je med , pčelinji proizvodi , mnogo bilja i svaki dar prirode unositi u organizam. Ja upravo posmatram proces na mojoj djeci kako ih liječi propolis, med , čajevi od raznih trava : kantarion , iva, menta , kamilica... Razbijeni nos je upola saniran za manje od dva dana. Kada propolis tako brzo djeluje spolja -- kakav je efekat tek iznutra :)
imam moćno pero - jezik srpski

User avatar
aquarius
Posts: 5707
Joined: 19.02.2007. 21:45
Location: DEEP BLUE SEA

Re: Hrono ishrana

Post by aquarius »

Ne može da škodi ni u kom slučaju.
„Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast“ - George Bernard Shaw

User avatar
ZMIJA
Posts: 7701
Joined: 09.01.2008. 18:23
Contact:

Re: Hrono ishrana

Post by ZMIJA »

...
Last edited by ZMIJA on 12.02.2015. 11:36, edited 1 time in total.
Samo budalu, dva puta ujede zmija iz iste rupe !

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Hrono ishrana

Post by vrsta8472 »

Има ли ту прагњетине?
Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
aquarius
Posts: 5707
Joined: 19.02.2007. 21:45
Location: DEEP BLUE SEA

Re: Hrono ishrana

Post by aquarius »

Zamisli, ima i to dosta. Kako sam skontao izbacuju se ugljiko-hidrati i jedeš više puta po manje. Doručak je obavezan i najvažniji obrok u toku dana. Ručak solida, a večera lagana i najkasnije dva sata prije spavanja.
„Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast“ - George Bernard Shaw

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Hrono ishrana

Post by vrsta8472 »

И за колико могу изгубити неких 10 Кг?
Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
KAMIKAZA
Posts: 15318
Joined: 20.05.2005. 05:50
Location: USA

Re: Hrono ishrana

Post by KAMIKAZA »

Za 5 minuta ako mi das ostru motorku. :D
Svi smo mi Kamikaze !!!
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !

User avatar
regeman
Posts: 8267
Joined: 19.05.2003. 22:24
Location: kingston

Re: Hrono ishrana

Post by regeman »

sve to jedem i pijem..al bez zajebancije..i efekta nema...bar onog koji bi ja htjeo :D
That same year, Strummer reportedly cried when he learned that "Rock the Casbah" had been adopted as a slogan by US bomber pilots in the Gulf War.

grlica
Posts: 1867
Joined: 12.01.2012. 23:54

Re: Hrono ishrana

Post by grlica »

Od kada znam za sebe, imao sam kilograme viška. Kako mi u familiji niko nije debeo, kako nikada nisam imao hormonalne poremećaje, a još uvek nisam bio u drugom stanju, razlog je samo i isključivo hrana. Volim da jedem. Ono, baš volim. Volim slatko: sve čokolade, nutelu, eurokrem, torte, kolače, čokoladni mus u poslastičarnici "DJ" i čokoladne napolitanke. Volim slano: pomfrit, roštilj (leskovački, treš iz Meka), picu, rebrasti čips, smoki, kinesku hranu i burek kod "Trpkovića". Alkohol ne konzumiram, ali mislim da bi bilo zdravije da su cisterne koka-kole koje sam popio, zapravo bile pivo. Kada imate takve afinitete, niste debeli samo ako (se) lažete.




Uprkos obožavanju svih ovih kalorijskih, hidrogenskih bombi, veći deo svog života imao sam tek nekih 10-20 kg viška. Međutim, kada ste tinejdžer koji ište ženski dodir više nego da sa vlasti ode Sloba, svaka vrsta gojaznosti dramatično utiče na samopouzdanje.

Nije bilo druge nego da krenem na dijetu. Jednu, pa drugu, pa sto drugu. Trčao sam po kraju, preko leta sam pokušavao da pijem samo pola litra koka-kole dnevno, nisam jeo uveče, svakog dana sam se merio po pet puta... I rezultati su bili traljavi. Ja sam hteo odmah i sad i sve. A kilogrami k'o kilogrami. Odu, pa se vrate. Kada se vaga zakuca na istom broju 3 dana, to sam doživljavao kao tragediju. I najčešće to je bio kraj dijete.

Taj momenat kada odustajem je verovatno najteži. Niko drugi sem mene ne zna kada i kako se tačno desilo. A ja znam tačnu gramažu čokolade i boju sira koji se slivao sa čizburgera dok sam odustajao u jedan sat posle ponoći. I svaki put kada odustanem, u meni se nešto slomi. Onda se nagojim još više nego pre dijete. Onda se pojave pantalone, šortsevi, košulje i majice koje ne mogu više da nosim. I onda sam tužan. I onda slušam samo American Music Club danima.

Kada smo kod muzike, odeće i prejedanja, sećam se da sam za 18. rođendan dobio unikatnu majicu Dinosaur Jr koju mi je napravio jedan prijatelj, slikar. Napred je bio naslikan omot jednog njihovog EP izdanja, a na leđima sam mu rekao da napiše stihove iz pesme The Wagonkoji glase Baby, why don't we? Stihovi su naravno bili upućeni svim onim cicama koje nisu htele. A nijedna nije htela kada sa 19 godina više nisam mogao da uđem u tu majicu.




Na sreću, ta veza između viška kilograma i mog emotivnog života prestala je da pravi problem već krajem tinejdžerskog doba. Ne zato što sam smršao, već zbog toga što u ranim dvadesetim konačno počinje da bude važno još nešto sem fizičkog izgleda. To je bio razlog da malo odahnem i da olabavim svoje bezuspešne dijete.

50kg

Između ranih dvadesetih i srednjih tridesetih, našao sam prvi posao (koji naravno nije podrazmevao fizičko kretanje), počeo sam da živim sa devojkom (što znači da mi je kauč bio crkva, HBO serije oltar, a koka kola i rebrasti čips vino i hleb) i gotovo da sam prestao da obraćam pažnju na fizički izgled.

Kada sam ostao bez posla, umesto da se bacim na dijetu, zakucao sam se ispred TV-a. Poseban fetiš sam razvio prema SOS kanalu. Iako sport gotovo da ne pratim, bio sam opčinjen treš estetikom "jedine srpske sportske televizije". To koliko smo svi jadni, potkupljivi, nevaspitani i zatucani, bilo je evidentno ako svaki dan provedete bar pola sata na ovom kanalu. A ja sam provodio dane i noći uz Total soccer, Soska, Tegija i Topalovića. Posebno sam se vezao za fudbalske emisije Aleksandra Loknera Lokija.

U svojoj emisiji "SOS bubamara", on izveštava sa seoskih terena oko kojih su kukuruzi, a akciju ispred gola često ne vidimo u celosti jer se ispred kamermana isprečila bandera. Za Lokija su svi ti fudbaleri sa rupama na dresovima "legende koje igraju u stilu Mesija", a rukovodioci klubova "snalažljiviji od Ramona Mendoze i Silvija Berluskonija". Jasno je koliko njegovi hvalospevi imaju veze sa realnošću, ali to je samo zato što će nakon afirmativne "sportske priče" sa akterima meča, Loki od gazde kluba dobiti pečenje u njegovom restoranu , a potom verovatno i neku lovu "za srećan put". Bez obzira što je Loki paradigma srpskog, neobjektivnog, old-skul-jagnjeća-brigada-sreće-sportskog-kladioničara novinara, ja ga volim svim srcem. I kad god je na TV-u, meni se nešto jede.

Ne znam kakva je to psihološka veza, ali kako čujem Lokijev glas ruka sama kreće ka frižideru. Ručak/večeru sam tempirao po njegovim emisijama. Dešavalo se da sam toliko gladan, da ne mogu sačekati Lokija i za ručak pojedem pola frižidera. Kada za sat vremena počne njegova "bubamara", kao hipnotisan se vraćam frižideru i jedem ono što je ostalo u njemu dok gledam "brazilske finte popularnog Bidže Butragenja iz Jagnjila" ili "golmanske bravure Ivkare znanog kao Šilton iz Sopota".

Njegova vaga je rekla da sam težak 140,5 kilograma. To bi bila moja idealna težina da sam visok 255 centimetara, ali kako imam metar i 85, rečeno mi je da sam teži nekih 55 kila od proseka za tu visinu.

Svi ti alavi rituali i nezdrav stil života, doveli su do toga da sam 2010. zaista izgledo kao trokrilni orman. Vezivanje pertli je postao problem, nijednu košulju nisam mogao da zakopčam, a znojio sam se i kad vidim sunce na dečjem crtežu. Nisam se merio godinama, prijatelji su mislili da imam 120 kilograma, mada sam znao da imam više. Iako sam bio svestan da ugrožavam svoje zdravlje, nikako mi se nije dešavao onaj prelomni trenutak. Godine su prolazile, poslednje sezone Sopranosa i Six Feet Under odavno su bile emitovane, Lokijeva emisija je dobila sponzora, a ja sam se i dalje tovio.

Bio sam svestan da je sve otišlo dođavola. Estetika mi odavno nije bila važna. Znao sam da krupnim koracima gazim ka srčanom udaru ne budem li nešto preduzeo. Međutim, to kao da mi nije bio dovoljan motiv. Mrzeo sam ovu zemlju i sve u njoj i kapirao sam da je srčka ovde manje zlo od nemogućnosti da zapališ.

A onda se sve istumbalo kada sam sticajem okolnosti počeo da radim posao koji sam jako voleo. Čak sam počeo i da dobijam platu za njega. Da, ovde u Srbiji. Ne samo da sam za novac pisao o najlepšoj muzici na svetu, nego sam imao najave da ću biti unapređen, da ću pisati još više i za još veću lovu. Za mene, to je bio posao iz snova. Kombinacija te velike poslovne šanse, kao i straha da me ne strefi srčka taman kada mi je krenulo, dovela je do toga da jedne letnje noći najzad prelomim.

Prostor između veš mašine i tuš kabine u mom kupatilu je prilično mali. Tih godina sam morao da uvučem stomak da bih ušao u kabinu. Jedne noći, stomak je iz nekog razloga previše štrčao i sa veš mašine sam oborio gomilu nekih bočica parfema, dezedoransa i šampona. Gledam na pod pun stakla, gledam u svoj stomak. I u jednom momentu kažem naglas samom sebi "Dosta je bilo debeli!"

Sledećeg dana sam kupio poslednju koka kolu, iskapio je u slast i praznu flašu stavio na vidno mesto u stanu. Tog dana sam otišao kod nutricioniste. Njegova vaga je rekla da sam težak 140,5 kilograma. To bi bila moja idealna težina da sam visok 255 centimetara, ali kako imam 185 centimetara, rečeno mi je da sam teži nekih 55 kila od proseka za tu visinu. Nakon kratkog razgovora, prepisao mi je prvu dijetu koja se sastojala od mesa, povrća i voća, a obroci i užine su bili pravilno raspoređeni tokom dana. Bez slatkiša, naravno.

Da se razumemo, nemam baš neko preterano dobro mišljenje o nutricionistima. Mislim da njihova profesija cveta isključivo zbog načina života savremenog čoveka. Pri tom, sve ono što će nam reći nutricionista, možemo da pronađemo na netu, u knjigama, a veći deo toga i sami znamo. Međutim, kakao sam bio na početku krunjenja planine teške 140 kila, bio mi je potreban reality check, osoba koja će mi zadati domaći zadatak i redovno me proveravati. Tako je i bilo dva i po meseca, za vreme kojih sam išao kod nutricioniste na svake dve nedelje. I svaki put mu ostavljao 2,000 dinara.

Nutricionista je bio simpatičan dekica u penziji koji je radio privatno. Njegov sistem je bio old skul. Svaki put kad dođem samo mi je merio težinu i krvni pritisak. Nikakve analize krve, nikakvi fensi aparati za merenje ovoga i onoga. Nakon razgovora u kome sam mu govorio šta mi baš fali od klope, on je svake dve nedelje modifikovao dijetu prema mojim sklonostima. U jednom momentu sam čak smeo da jedem sladoled dnevno i parče pice za večeru. Rekao mi je da sam još uvek pretežak da bih se bavio sportom i da ću gubiti 6-8 kila mesečno ako se budem pridržavao njegove dijete. Kako mi je rekao, mršavljenje preko 8 kila mesečno je nezdravo za organzam.

Posle prvog meseca sam skinuo šest kila, posle drugog isto toliko. Kada je prošlo dva i po meseca, bio sam 15 kilograma lakši. U međuvremenu, dekica je poput taksiste počeo da me vozi sporednim ulicama, pa mi je uz merenje težine i pritiska korigovao samo jednu namirnicu sa spiska i uredno nastavio da uzima 2,000 din. Uostalom, ako se ložite na kreativnost, sumnjam da ćete izabrati nutricionizam kao poziv. Skapirao sam da mi dekica više nije potreban i da dalje mogu sam.

Foto via Flickr, user Cantoni

Kada sam spao na 120 kila, počeo sam da šetam. Skroz sam odstranio GSP iz života. Išao sam od Braće Jerkovića do Novog Beograda peške. Sa 115 kila sam počeo da trčim i idem na plivanje. Prvi put sam na bazenu preplivao 500 metara za 50 minuta. Vremenom sam povećavao deonicu. Prvo na 700, pa na 1000 metara, a posle nekoliko meseci na 1500 metara (koliko i danas plivam) – i sve to za istih onih 50 minuta.

Što se trčanja tiče, deonica koju sam izabrao u mom kraju je dugačka 3,5 kilometara. Kada sam počeo da trčim, odmarao sam šest puta. Sukcesivno sam ih smanjivao sve dok se konačno nisu sveli na samo jednu pauzu, posle velike uzbrdice. I danas trčim istu deonicu, i danas odmaram posle iste uzbrdice.

U međuvremenu, ispostavilo se da moj posao nema baš mnogo veze sa snovima. O unapređenju više niko nije pričao, a na "osnovnom" poslu plata je počela da kasni. Međutim, te male lične pobede, povećavanje deonice u bazenu, smanjivanje broja pauza na trčanju, strelica na vagi koja je konstantno išla dole, toliko su me ispunjavale i činile srećnim, da sam sve udarce primao mnogo lakše. Neke čak i neosetno. Navukao sam se na sport i ništa me nije moglo sprečiti. Za razliku od problema na poslu, ovde sam se samo ja pitao. Kiša, led, vetar i sneg, nisu me sprečavali da budem fizički aktivan. Ako je na primer pao sneg, naravno da nisam trčao, ali sam mogao da šetam.

Sećam se da sam tokom te zime zabundan sa četiri sloja odeće šetao po mećavi, sneg do kolena, duva vetar, bilo je oko -10. U ušima slušalice, iz njih se čuje tada novi album Leonarda Koena Old Ideas,penjem se lagano uz Darvinovu ulicu. Oko mene nigde žive duše, napolju je bio samo onaj ko mora. Kamiondžija na raskrsnici otvara vrata i pita me gde se nalazi Maksi. Ja mu objasnim, a on će meni: "Hajde upadaj da te povezem ako već ideš u tom pravcu". Ja mu kažem: "Ma jok, peške ću". On će meni: "Jesi lud bre, vidiš kakvo je vreme", dok mu uz osmeh odmahujem nastavljajući dalje, odgovarajući u svojoj glavi "Da, lud sam."

Mentalno sam bio novi čovek. Gledao sam onu praznu flaše koka kole i povremeno sam joj namigivao. Kada vidim Lokija na SOS-u osmeh mi nije silazio s lica, ali ruka nije tražila frižider. Čak su ga jednom usnimili na "trećem poluvremenu" kako u nekoj kafani sa "agilnim direktorom" nekog kluba iz 14. lige ždernja roštilj - a ja ništa. Samo pijem vodu sa dve kocke leda.

Foto via Flickr, user Bark

Posle sedam meseci, spao sam ispod sto kila. Toliko nisam imao još od srednje škole. Naravno, sve što sam imao u ormanu je postalo veliko. Kada sam kupovao nove stvari, bilo je očigledno da nisam svestan sopstvene tranformacije. Prodavačica mi dâ šorts u veličini za koju misli da mi odgovara, ja ga uzmem u ruku i kažem joj: "Ali mali mi je, sigurno", na šta će ona: "Probajte prvo, imamo i veće". U kabini, provalim da šorts ne samo da nije mali, nego mi je za pola broja veći. Bukvalno sam se štipao za obraze.

Rekord sam postigao posle devet meseci kada je vaga rekla 90 kila. Mislim da je SFRJ još uvek postojala kada sam poslednji put imao toliko. Prvi put nakon tinejdžerskog doba sam mogao ponovo da obučem Dinosaur Jr majicu. Kako je napravljena od kvalitetnog materijala i kako sam je malo nosio, bila je u savršenom stanju i stajala mi je kao salivena.

Tog proleća sam prvi put bio u Barseloni, prvi put sam uživo gledao The Afghan Whigs, prvi put u svom životu mogao sam da kažem da nisam debeo. Osećao sam se kao kralj sveta.

35 kilograma

U međuvremenu, onaj posao koji sam mnogo voleo, postao je pravi pakao. Platu nisam primao više od godinu dana. Nadređeni su konstantno lagali "da pare samo što nisu". Sa vlasti su sišli džeparoši u Pal Zileri odelima, na vlast su došli džeparoši koji se kupaju samo nedeljom. Moj nutricionista je umro u februaru 2014. A ja sam ponovo bio debeo.

Taj "jo-jo" efekat nije ništa novo kod nas koji se vazda borimo sa težinom. Ipak, bio sam siguran da mi se to ne može desiti posle sveg onog truda. Ali desilo se i to samo zato što sam bio previše samouveren. Kada sam imao 90 kila, malo sam proredio trčanje i otišao na sto. Govorio sam sebi, kada si skinuo 50, možeš i 10-15. Kako plata nije stizala, trista dinara nedeljno za bazen mi je postao luksuz. Nisam se prežderavao kao nekad, dani sa Lokijem ispred TV-a se nisu vratili, ali nedostatak fizičkih aktivnosti i večere koje su bile sve kasnije, uzimali su danak. Godinu dana nakon što sam imao 90, vaga je pokazala 130.

Foto via Flickr, user Pagedooley

U maju prošle godine dao sam otkaz na poslu. Bio sam besan, očajan i depresivan. Mrzeo sam poslodavce, i dalje sam mrzeo vlast, i dalje sam mrzeo ovu zemlju, a ponajviše sebe. Osećao sam se kao žrtva majskih poplava kojoj iznad vode viri samo nos. Motiva da ustajem iz kreveta svako jutro, da ne kažem podne, bilo je sve manje, a o skidanju kilograma nisam ni razmišljao.

A onda sam krajem jula bio na koncertu Nila Janga. To kroz šta sam prošao tokom ta dva sata, verovatno je jače od onoga kroz šta prolaze religiozni frikovi kada im se javi bog ili devica Marija. Taj koncert je potpuno pretumbao moj život, od dana iz vrtića, preko Slobinih devedesetih i ničijih dvehiljaditih, pa sve do danas. Jangova muzika je pokrenula u nešto meni. Ne, nije to autosugestija, jer me bilo kakva vrsta samoobmanjivanja sa višim ciljem nikada nije radila. Počeo sam od proste želje da je poenta života ponovo se naći na Nilovom koncertu, a ostali motivi su samo prirodno usledili.




U avgustu prošle godine sam opet krenuo kod nutricioniste. Ovoga puta, bila je to devojka mojih godina. Za razliku od onog dekice, ona je sve što zna nabubala i vrlo brzo mi je bilo jasno da nema nikakvog osećaja, ni šlifa. Za tih mesec dana koliko sam išao kod nje, ukupno sam pojeo ne mnogo više od 30 kalorija. Skinuo sam 12 kila i žešće se smorio.

- Zar to nije previše za mesec dana? pitao sam je.

- Ma to je odlično, samo tako nastavi, odgovorila je.

Kako se nisam ni sa kim kladio u soma evra da za tri meseca skinem 40 kila, kako sam želeo ishranu koju ću furati ceo život, a ne brzu dijetu i kako nisam želeo da tako loš nutricionista na meni zarađuje platu, posle mesec dana sam prestao da idem kod nje. Ponovo sam bio solo jahač.

Opet sam prvo krenuo sa šetnjama. Pa sa trčanjem. Pa sa plivanjem. Za razliku od prve dijete, ovog puta sam od samog starta pravio samo jednu pauzu na deonici od 3,5 kilometara, a plivao sam kao nekada, 1,500 metara za 50 minuta. Kada bolje razmislim, sve je bilo drugačije nego prvi put.

Kada sam bio na prvoj dijeti, nisam verovao da mogu da smršam i svaki put kada je vaga pokazivala manji broj, osećao sam ushićenje, radost i ponos. Ovoga puta, znao sam da ću smršati i bio sam besan i ljut na samog sebe što sam se uopšte doveo u tu poziciju da drugi put skidam veliku težinu. No, kako su kilogrami padali, tako je i moj bes jenjavao. Na kraju, kada sam pred Novu godinu opet postao dvocifren, bes je prerastao u osećanje blagog zadovoljstva.

Dok ovo pišem, vaga pokazuje 95. Iako si na kontrolnim iz matematike mogao da mi dobaciš puškicu sa zadatkom iz fizike, koju bih prepisao i predao ubeđen da je matematika, ipak znam da izračunam da sam prvi put smršao 50 kila, a drugi 35. Sada želim da odem još dalje i da vidim kako je to imati 85 kilograma, moju idealnu težinu, da osetim kako je težiti isto onoliko koliko sam smršao. Po mojoj proceni, to će se desiti za par meseci, kada dođe proleće u moj kraj.

U međuvremenu sam našao novi posao. Nije baš iz snova, ali ne prenosim gajbice i plata ne kasni. Srećan sam i što imam lovu da idem dva puta nedeljno na bazen, trčim pet puta nedeljno i više nemam pojma kada je termin Lokijeve emisije. A i kada bih znao, više nemam vremena da je gledam. Ono što me raduje više od svega, to je što sam sebi dokazao da iz čistog inata mogu da skinem 35 kila.

Posle ove dve velike dijete potpuno sam apsolvirao vezu između mog tela, vrste i količine hrane koju unosim u sebe, doba u koje jedem i tempo sporta kojim se bavim. Znam da ću jesti nutelu i pomfrit, ali u određenoj meri; da ću pored njih nastaviti da uživam u čaju od koprive i pomorandžama; da više nikada neću prestati da trčim i plivam, bar dok me zdravlje služi; da mogu da skinem više desetina kilograma ako hoću, ali da će to biti sve teže kako sam matoriji; da ne želim više nikada da budem u situaciji da to moram da radim.

85 kilograma

Toliko je toga oko nas što ne možemo promeniti. Iako se vlast (ulavnom) menja na svake 4 godine, opcija između fekalija u čvrstom i fekalija u tečnom stanju, ne može se baš nazvati nekim izborom. Čak i da su u ponudi manje dijarejični predlozi, vi sami tu ne možete ništa. Ako je taj miomirisni sistem razlog zbog koga nemate posao, ili vam je plata bedna, ili kasni mesecima – opet je malo toga što možete da uradite. Šanse da pronađeš šljaku u vremenu kada je potrebna debela veza za posao u trafici na kom kao pokvarena ploča svakom kupcu nudiš čokoladicu i upaljač, mršavije su od Kejt Mos. Neću ni da pominjem one mračne konstante kao što su bolest ili smrt nekog koga volimo.





Da se razumemo, oduvek mi se bacala pegla od onog new age/lifecoach razmišljanja "misli pozitivno, vratiće ti se pozitivno". To možda funkcioniše u onoj zemlji u kojoj ono dvoje nacrtanih klinaca umaču, ali ne u ovom svetu. To ne znači da ne podržavam pozitivno razmišljanje, ali samo kada ga ne prate nekakva očekivanja.

Ono što sam hteo reći ovom pričom jeste da je moć volje beskrajna. Posle skinutih 85 kila, jasno mi je da ne mogu biti nevidljiv i da ne mogu leteti (bar ne kada sam strejt), a da je sve drugo moguće. Ja se pitam za ove stvari. Ne Sloba, ne Vučić, ne šef na poslu, ne vremenske prilike, ne žena na šalteru u banci. Ja i niko drugi. Složićete se da takva moć u ovoj epohi nemoći, nije baš za potcenjivanje.

Svet u kome živimo je odvratan, i u Njujorku i u Beogradu. I kako vreme ide, sve će biti gori. Nekada, da ne kažem češće nego ređe, ni ove lične pobede neće biti dovoljne da se oporavimo od udaraca koje nam život nanosi. Ali ako ništa drugo, daćemo mu do znanja da ne idemo dole bez borbe. Većina nas će biti pobeđena, a retki će čak uspeti i taj odvratni predatorski sistem da pobede. Vredi truda, a i ne boli mnogo. Ionako, znam da nemate baš mnogo toga da izgubite ako pokušate.

Samo fizička aktivnost djeluje na učinkovito gubljenje težine :wink:
imam moćno pero - jezik srpski

User avatar
aquarius
Posts: 5707
Joined: 19.02.2007. 21:45
Location: DEEP BLUE SEA

Re: Hrono ishrana

Post by aquarius »

Image
„Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast“ - George Bernard Shaw

Post Reply