Posted: 17.07.2008. 11:17
Šta me navelo da se danas "bavim" ovom temom? Konkretni primjeri iz naše okoline.
Kao prvo moram vam reći da je nasilje u porodici dosta raširenija pojava nego što se u stvari misli ili želi priznati. Stvrane žrtve nasilja ne žele govoriti o tome jer se stide i boje osude okoline a istovremeno ih je i sramota. Najžalosniji su primjeri gdje su djeca direktne ili indirektne žrtve nasilja. Iz iskustva svoje prijateljice, takođe socijalne radnice, koja se u svom radu sreće i sa slučajevima nasilja i radi sa žrtvama ali i nasilnicima, izvukla sam zaključak da je, nažalost skladna porodica postala izuzetak a ne pravilo i da, što je još tragičnije, obrazovani ljudi dopuštaju sebi luksuz da se spuste na nivo pećinskog čovjeka i nesporazume i nesuglasice rješavaju pesnicama i galamom a ne dogovorom i razumom.
Takođe je alarmantno da u takvim situacijama roditelji (obrazovani i dobro situirani) nažalost ne vode računa o posledicama koje će nastupiti po njihovu djecu i nastoje svim silama da "razvlačeći" dijete između sebe što više "napakoste" jedno drugom a u stvari to čine samo i jedino vlastitom djetetu.
Nasilnici su pored siromašnih i bogati, pored neobrazovanih i obrazovani i to: ljekari, advokati, sudije, službenici na višim i nižim položajima, "novopečene" gazde, i sl.
Nasilnici mogu biti i žene ali izuzetno i rijetko. Žene su uglavnom sklonije da vrše psihičko nasilje i u tome su spretnije od muškaraca.
Na kraju stvarno mislim da bismo svi trebali više pažnje i prostora da posvete rješavanju ovih i ovakvih problema i da pruže svesrdnu pomoć žrtvama i ohrabre ih da prijavljuju nasilje nadležnim službama. Žrtve treba upoznati da prijavljivanjem nasilja ne iznose vlastitu sramotu pred oči javnosti već jednostavno podstiču društvo da riješi problem nasilnika jer problem, već pojavom nasilja, evidentno postoji. Pri tom ne treba zanemariti činjenicu da nasilnici mogu biti osobe sa psihičkim poremećajima ali da isto tako mogu biti i asocijalne osobe i osobe sklone nasilnom ponašanju.
Da bih vas malo više zainteresovala za ovo pitanje i time inicirala vašu akciju u ovom segmentu navešću vam nekoliko konkretnih primjera iz naše sredine. Aktere ćete skoro svi prepoznati a od vas se očekuje da ih na neki način podstaknete da mijenjaju svoje neprimjereno ponašanje. Pogledajte ih značajno u prolazu, nagovijestite da znate...Makar im dajte do znanja da znate jer će se sledeći put kad pođu da dignu ruku na žrtvu ili povise ton u neprimjerenoj granici bar na čas zapitati da li možda ovog časa osluškujete zvukove iz njegovog stana spremni da priteknete žrtvi u pomoć ili pozovete nadležne službe. A taj čas, vjerujte, može biti presudan i spasiti nekome život....
Obratite pažnju na svoje komšije, prijatelje, kumove, rodbinu.
Evo konkretnog primjera iz naše okoline: čovjek i žena žive sami u dvosobnom stanu. On je iskompleksirana budala kome niko nije prav, sklon je ekscesnim ponašanjima i napadanju svih i svakoga. Što je najžalosnije i svoje žene. Kad ju vidite kako ide gradom povijene glave lako ćete skontati da u sebi nosi neki nerješiv problem. Vjerovatno joj je sama činjenica da nikad ne zna kad će on i koga napasti dovoljno psihičko opterećenje a još kad se tome doda i to da nikad ne zna kad će ruka "poletjeti" njoj, previše je. Njega ćete prepoznati po tamno crvenim kolima, stranih registarskih oznaka, visok, plav.... Dosta sam rekla... Sad je na vama.
Takođe, ako ovo čita neko od osoba sklonih nasilnom ponašanju, treba da znaju (ili ih upozorite) da u procesu sadašnjih reformi centri za socijalni rad imaju veoma široka ovlašćenja po pitanju nasilja u porodici a posebno ako su žrtve nasilja djeca (djeca se smatraju žrtvama i kad samo prisustvuju nasilju), kao i da su već uvedeni tzv. reonski policajci (ne zovu se tako ali ne znam kako da ih drugačije nazovem) koji su zaduženi za određeni reon grada ili sela i koji, radom u određenom reonu, vremenom stiču dosta saznanja o svakom stanovniku tog reona. Saznanja o nasilničkim ponašanjima i osobama sklonim takvim ponašanjima mogu se iskoristiti u svim procesima pred sudovima.
Kao prvo moram vam reći da je nasilje u porodici dosta raširenija pojava nego što se u stvari misli ili želi priznati. Stvrane žrtve nasilja ne žele govoriti o tome jer se stide i boje osude okoline a istovremeno ih je i sramota. Najžalosniji su primjeri gdje su djeca direktne ili indirektne žrtve nasilja. Iz iskustva svoje prijateljice, takođe socijalne radnice, koja se u svom radu sreće i sa slučajevima nasilja i radi sa žrtvama ali i nasilnicima, izvukla sam zaključak da je, nažalost skladna porodica postala izuzetak a ne pravilo i da, što je još tragičnije, obrazovani ljudi dopuštaju sebi luksuz da se spuste na nivo pećinskog čovjeka i nesporazume i nesuglasice rješavaju pesnicama i galamom a ne dogovorom i razumom.
Takođe je alarmantno da u takvim situacijama roditelji (obrazovani i dobro situirani) nažalost ne vode računa o posledicama koje će nastupiti po njihovu djecu i nastoje svim silama da "razvlačeći" dijete između sebe što više "napakoste" jedno drugom a u stvari to čine samo i jedino vlastitom djetetu.
Nasilnici su pored siromašnih i bogati, pored neobrazovanih i obrazovani i to: ljekari, advokati, sudije, službenici na višim i nižim položajima, "novopečene" gazde, i sl.
Nasilnici mogu biti i žene ali izuzetno i rijetko. Žene su uglavnom sklonije da vrše psihičko nasilje i u tome su spretnije od muškaraca.
Na kraju stvarno mislim da bismo svi trebali više pažnje i prostora da posvete rješavanju ovih i ovakvih problema i da pruže svesrdnu pomoć žrtvama i ohrabre ih da prijavljuju nasilje nadležnim službama. Žrtve treba upoznati da prijavljivanjem nasilja ne iznose vlastitu sramotu pred oči javnosti već jednostavno podstiču društvo da riješi problem nasilnika jer problem, već pojavom nasilja, evidentno postoji. Pri tom ne treba zanemariti činjenicu da nasilnici mogu biti osobe sa psihičkim poremećajima ali da isto tako mogu biti i asocijalne osobe i osobe sklone nasilnom ponašanju.
Da bih vas malo više zainteresovala za ovo pitanje i time inicirala vašu akciju u ovom segmentu navešću vam nekoliko konkretnih primjera iz naše sredine. Aktere ćete skoro svi prepoznati a od vas se očekuje da ih na neki način podstaknete da mijenjaju svoje neprimjereno ponašanje. Pogledajte ih značajno u prolazu, nagovijestite da znate...Makar im dajte do znanja da znate jer će se sledeći put kad pođu da dignu ruku na žrtvu ili povise ton u neprimjerenoj granici bar na čas zapitati da li možda ovog časa osluškujete zvukove iz njegovog stana spremni da priteknete žrtvi u pomoć ili pozovete nadležne službe. A taj čas, vjerujte, može biti presudan i spasiti nekome život....
Obratite pažnju na svoje komšije, prijatelje, kumove, rodbinu.
Evo konkretnog primjera iz naše okoline: čovjek i žena žive sami u dvosobnom stanu. On je iskompleksirana budala kome niko nije prav, sklon je ekscesnim ponašanjima i napadanju svih i svakoga. Što je najžalosnije i svoje žene. Kad ju vidite kako ide gradom povijene glave lako ćete skontati da u sebi nosi neki nerješiv problem. Vjerovatno joj je sama činjenica da nikad ne zna kad će on i koga napasti dovoljno psihičko opterećenje a još kad se tome doda i to da nikad ne zna kad će ruka "poletjeti" njoj, previše je. Njega ćete prepoznati po tamno crvenim kolima, stranih registarskih oznaka, visok, plav.... Dosta sam rekla... Sad je na vama.
Takođe, ako ovo čita neko od osoba sklonih nasilnom ponašanju, treba da znaju (ili ih upozorite) da u procesu sadašnjih reformi centri za socijalni rad imaju veoma široka ovlašćenja po pitanju nasilja u porodici a posebno ako su žrtve nasilja djeca (djeca se smatraju žrtvama i kad samo prisustvuju nasilju), kao i da su već uvedeni tzv. reonski policajci (ne zovu se tako ali ne znam kako da ih drugačije nazovem) koji su zaduženi za određeni reon grada ili sela i koji, radom u određenom reonu, vremenom stiču dosta saznanja o svakom stanovniku tog reona. Saznanja o nasilničkim ponašanjima i osobama sklonim takvim ponašanjima mogu se iskoristiti u svim procesima pred sudovima.
i sve to da bi se osjecala sretno... 
Mislim...... 
....samo to ne!!!!