Intelektualka - BLOG

[Anonymous]

Narode, napravljen je novi blog na www.blog.ba o nama i našim sugrađanima a sve mi se čini i političarima. Super je svratite na intelektualku.P.s. nisam ja autor. Slučajno nam se poklopio nick.

[vrsta8472]

http://www.blog.ba/index.php?st=blog&IDgroup=21 mislis na ovo? Nema nista o Prnjavoru.

[Anonymous]

da ali ima blog intelektualka. potrazi ga.Ja mislim da sam neke prepoynala. Mozda grijesim ali...

[Anonymous]

ma htjela sam da kazem post intelektualka ili kako se vec to zove.Niam bas informaticar

[vrsta8472]

Mislis na ovaj?

http://intelektualka.blog.ba/

poziv na promjene
Poštovani sugrađani Prnjavorčani,
pišem Vam ja Vaša sugrađanka. Pripadnica sam generacije, hajdemo reći, srednjih godina. Mogu razgovarati sa svima i imam želju da mi se javi Vas što više da razmjenimo iskustva i mišljenja o našem gradu i ljudima koji vladaju njime.
Molila bih vas da se javite i iskreno kažete sve što imate a ja ću na osnovu Vaših mišljanja napraviti analizu stanja u našem gradu i kao takvu ju predati relevantnim institucijama radi poduzimanja određenih aktivnosti.
Ako ste zainteresovani za poboljšanje stanja u našem mjestu, iskreno pišite čime ste zadovoljni, šta je po Vama pozitivno u našem gradu i koji su ljudi pozitivno uticali na razvoj našeg mjesta, čime ste nezadovoljni, šta biste mjenjali, koga smjenili....
Pišite i vjerujte, ovo bi pomoglo da se u budućnosti poprave neke stvari, poboljša kvalitet života u njemu i pomogne svima nama u kreiranju što boljih životnih uslova za sve nas.
31.Maj.2007. 15:19 :: intelektualka
Dodaj komentar (2) - Ispis - #

joj al volim kad ostavim prvi komentar ))))), navrati ako mozhesh i usput sretno ti s bloggom, pOzZ....
(DEVIL 31.Maj.2007. 15:33)

hey!cool blogich!swrati do mne...citamo se...kiss
(_Mi@_ 31.Maj.2007. 16:46)

[vrsta8472]

Ovu temu sam iz Svastare prebacio ovdje. Znam da mnogi nece citati ovaj blog pa cu zato sve sto je do sada napisano postaviti ovdje. Da malo izadjem u susret ovoj dami, koja je odlucila da pise, a sta joj vrijedi da pise ako niko ne cita!

[Anonymous]

ma da šta vrijedi. Kod nas čini se ništa ne vrijedi. Ja bih joj čestitala na ideji da piše o nama i našim sugrađanima ali ja sam izlegleda u manjini.U svakom slučaju svaka čast njoj i na ideji i na pisanju

[vrsta8472]

poziv na promjene

Poštovani sugrađani Prnjavorčani,
pišem Vam ja Vaša sugrađanka. Pripadnica sam generacije, hajdemo reći, srednjih godina. Mogu razgovarati sa svima i imam želju da mi se javi Vas što više da razmjenimo iskustva i mišljenja o našem gradu i ljudima koji vladaju njime.
Molila bih vas da se javite i iskreno kažete sve što imate a ja ću na osnovu Vaših mišljanja napraviti analizu stanja u našem gradu i kao takvu ju predati relevantnim institucijama radi poduzimanja određenih aktivnosti.
Ako ste zainteresovani za poboljšanje stanja u našem mjestu, iskreno pišite čime ste zadovoljni, šta je po Vama pozitivno u našem gradu i koji su ljudi pozitivno uticali na razvoj našeg mjesta, čime ste nezadovoljni, šta biste mjenjali, koga smjenili....
Pišite i vjerujte, ovo bi pomoglo da se u budućnosti poprave neke stvari, poboljša kvalitet života u njemu i pomogne svima nama u kreiranju što boljih životnih uslova za sve nas.

31.Maj.2007. 15:19 :: intelektualka

O nama

Pa dragi sugrađani, bivši, sadašnji i budući,

Šta da Vam kažem osim da sam razočarana. Ne reagujete, ne dajete mišljenja, ne tražite bolje, ne hvalite što je dobro...
Znate li kako se takvi ljudi zovu? Ja mislim da postoje dva naziva za takve ljude a to su: apatični i kataleptični. Apatični smo svi jer kao da više nemamo emocija, kao da smo oguglali na sve i dobro i loše. A kataleptični jer kao da su nam oduzeti svi mišići i ne možemo da se pomjerimo.
Ne razmijem, zašto?
S kim god od Vas na ulici da pričam svi kažete da samo treba bježati iz našeg mjesta! Objašnjavate to da smo se svi poseljačili, da gledamo u tuđe šerpe i čistimo tuđe dvorište a pred našom kućom se gomila smeće.
I opet ne razumjem, svi dajete skoro istovjetne odgovore a svi radite isto.
I ja zajdeno s Vama. Ne izdvajam se ni malo. Postala sam i apatična i kateleptična i tračara. Ne volim to kod sebe ali šta da radim. Ni sa kim s kim se srećem ne mogu razgovarati ako ne znam najnovije tračeve. Njima se ili branim tj. onome ko me napadne spucam u lice istinu o njemu samom, ili nastojim da se zadržim s bilo kim u razgovoru bilo kakvom.
Žalosno je da su nam glavne teme ko koga i zašto. Ko s kim spava, ko vara muža ili ženu i s kim...
Žalosno ali šta da se radi. Ja bih lično bar povremeno voljela s nekim sjesti i popričati o sebi i tom nekom s kim razgovaram ali to je postalo jednostavno nemoguće jer čim se sastajemo razgovor počinjemo: „A jesi li čuo ili čula najnovije šeme?“
Ja sam Vaša sugrađanka ali me to stvarno živcira.
Šta nas briga šta se kuha u tuđoj kući, valjda bismo trebali voditi računa da mi u svojoj imamo prijatan i ukusan ručak.
A znate li ko su najveće tračare?
Valjda oni što nemaju nikakav ručak pa ni povremeno. Znam neke takve likove (i muške i ženske) koji dugim jezikom nadoknađuju nedostatak hrane za tijelo i um. Valjda mlaćenjem tim jezikom daju privid i zavaravaju želudac pa naprazno luči. Samo mi nije jasno kako su onda iz dana u dan deblji i masniji.
Ili možda tračarenjem doživljavaju orgazam jer ga na drugi način ne mogu doživjeti?
Prazna srca, prazni kreveti, sredstva za samozadovoljavanje skupa a tijelo traži svoje.
Ako je to razlog njihovog stalnog i sočnog tračarenja onda im sve opraštam. Nek se ljudi bar na neki način zadovolje, mada bi bolje i za njih i za sve nas bilo da otvore srca i puste nekoga u prazan krevet.
P.S. Slijedi nastavak o nekim zanimljivim likovima iz našeg mjesta.
Svi ćete ih i pored toga što neće biti imenovani, prepoznati i nasmijati se njihovim gegovima i dogodovštinama. Znam mnoge lokalne priče o poznatim i manje poznatim sugrađanima i pisaću Vam o njima a Vi ako imate nekog posebnog za koga biste nešto voljeli čuti pišite. Pišite i Vi o njima. Ako ništa drugo bar ćemo se dobro nasmijati.

4.Jun.2007. 10:51 :: intelektualka

Ni ljepota nije presudna

Baš sam danas nadahnuta da pišem. Nešto me krenulo pa ću Vam malo pisati o jednom našem sugrađađninu koga svi znamo. Kad psujemo psujemo baš njega. Znate ono, odvalimo baš sočno „.... ti on mater“, pa makar se ne radilo ni o čemu za šta bi on mogao biti kriv ili u čemu ima učešća.
Nedavno sam bila na jednom mjestu gdje su se pričali vicevi na njegov račun i svi prisutni trudili da pokažu da najviše od ostalih znaju o njemu. Naravno sa naglaskom na negativnosti u njemu i njegovom životu.
Tako sam čula da je skakao s balkona jedne naše sugrađanke i završio na nečijem kokošinjcu, da je volio i voli žene (i pored toga što je oženjen i otac dvoje odrsale djece), da nema baš nekakav brak ali da zato kad ide sa ženom kroz grad obavezno idu zagrljeni, da je svirkao kraj kuća nekih mladih djevojaka koje mu čak mogu biti kćerke, da je nekad volio popiti i tad pričati i raditi gadosti kakve ne mogu ni ponoviti, da mu za neku ženu nije bilo teško popeti se na Ljubić i čekati da se smrkne pa da joj dođe....
Naslušala sam se baš svega i bilo mi je čudno da smo pola večeri proveli pričajući o njemu. Pitala sam se da li to znači da mu se divimo ili nešto drugo. I nisam shvatila razlog, ali znam da smo se siti ispricali i istračali i nasmijali.
Moje neko iskustvo s njim je šturo ali sam se takođe uvjerila da je istina da voli žene, bez obzira na njihovu starost i izgled. Važno je da ju obilježi i da u gradu može pričati da je njegova. Smiješno mu je kad ga zezaju i baš voli da se za njega kaže da je „ženskaroš“.
Znam da su neke ružnice Pažljivo čitajte ne RUŽICE već RUŽNICE) za to dobro nagrađene i da njihov sadašnji status nikako nije rezultat njihovog zvanja i znanja. Pijuckanje kafe s njim i izmjenjivanje blagih pogleda i dvosmislenih šala donijelo im je ono što znanje i zvanje nikad ne bi, jer ga nemaju.
Nekad su te iste bile kao „pokisle kokoši“, sjedile u zapećku i žalile se da nemaju ništa a istina nisu ni imale. Znale su se našaliti sa kolegama, tako kolege kažu. Nosile su tad hlače što šire, suknje rijetko ali i kad jesu bile su što duže (mada su visoke i da išta znaju trebale bi znati da duga suknja izdužuje stas).Bile su i sad su izrazito ružne, pa su muževe hvatale na bebe.
A sad...
Sad je stanje znatno drugačije. Sad su one njegove miljenice. Imaju sve, on kod njih provodi svoje radne sate a bezmalo i dane, sekretarica na njen lokal spaja njegove pozive....
Iz njene kancelarije se čuje gromki smijeh jer On priča neke svoje nebuloze pune, naravno (iz iskustva znam), nekih seksističkih i šovinističkih izraza i hvalisanja.
Ona se smije i ne radi ništa. Radni sati prolaze, plata raste....On je zadovoljan, ona se uobrazila, kolege kažu više se ne šali, hlače su iznenada postale uske i bokovi samo što ne iskoče iz njih, štikla je „porasla“ (mada njena visina ne trpi ni malo štikle).
I dalje je ružna ali šta je koga briga kad njega nije. Vjerovatno nisu crte baš svuda kao po licu izdužene i nespretne... A možda se baš to traži ili je istina da je ljubav slijepa. Uostalom nije ni on neki ljepotan. Čak naprotiv, znamo reći simpatično je ružan.
A On šta još za njega reći. Sretan je i čini se zaljubljen. Voli kad mu kažu da je lijepo što mu nije teško da sa sprata siđe zbog one stvari....
Naravoučenije, ni ljepota, kao ni znanje i zvanje nisu presudni. Presudna je spremnost na "saradnju".

4.Jun.2007. 13:27 :: intelektualka


nastavak o ružnicama

Šta da Vam kažem, dragi čitaoci, osim da danas imam veliku želju da Vam pišem o Ružnicama koje i pored velike ružnoće uspiju da dođu do dobro plaćenog radnog mjesta, postanu ljubavnice velikana i zasjene nas normalne i lijepe djevojke, dostojne svog zvanja i znanja.
Danas Vam pišem o njima. Želim da shvaitite da ljepota nije presudna a pamet nikako da se postigne ono što želiš. Trebaš prostim jezikom rečenim „imati samo m...“ da zaigraš na pravu kartu i dobijaš sve.
Mi kojima nikad nije palo na pamet da iskoristimo svoju ljepotu i pamet da postignemo više nego što su nam dali, treba da, po logici stvari, poružnimo, otupimo i na kraju samo zadignemo suknje i imamo sve.
Imamo lijepe oči, lijepa usta, elokventne smo ali brate i glupe. Od svega znamo samo jesti svoju jetru kad nam ne ide po planu umjesto da lijepo odlučimo, krenemo i zavedemo nekog, starog „vladara“ i dobijemo sve kao na pladnju.
Zato djevojke isključite mozak, ne šminkajte se da istaknete lijepe oči i usne, nečitajte dubokoumne knjige, već kratko i jasno rečeno zavedite nekog starca „vladara“ i riješite sve svoje probleme.

4.Jun.2007. 14:52 :: intelektualka


.....

Danas ću Vam pisati o jednoj osobi, ženi, vrlo primitivnoj i opasnoj, dugog jezika a platike pameti, kako to obično biva.
Dovoljno je reći da je žena pedesetih godina a da nema završenu srednju školu. Ali zato zna sve. O čemu god da se započne razgovor ona zna bolje od sagovornika. Sve što kaže ponovi dva ili više puta da bi, valjda dala više značaja svojim riječima.
Živi na kredit u svakom smislu. Kad se nekome „natovari“ na kosti, sve dok u tom jadniku ili jadnici ima kap krvi ona ne odustaje. U stanju je „uvaliti“ Vam se u stan, nepozvana, i ostati tu dok joj odgovara a kad joj prestane odgovarati onda Vi ne valjate, prljavi ste i neuredni i tako.
Bukvalno i najbukvalnije živi na tuđi teret. Od njene plate opterećene kreditima ne ostane joj toliko da svaki dan ima za doručak (ručak je za nju misaona imenica) i nije ju blam da žica za cigare, kafu, hljeb....
U redu je ako Vi radite njen posao, onda niste opterećeni i nemate komplekse, ali kad ona treba nešto da uradi, onda je to problem.
Ko god uradi nešto za nju (sitne uslugice ne pale), dobar je dok to čini. Već sledećeg momenta on je ili ****** ili peder... Sve djevojke su kurve a samo njene kćerke „je ona rodila i zato su poštene“. Samo njene kćerke su lijepe i pametne (mada su i one jedva završile srednje škole) i one ne trebaju raditi ništa. Ovaj svijet i planeta trebaju biti zahvalne njima i njoj što su se one rodile i svi mi trebamo raditi i davati njima svoje zarade da bi one mogle izlaziti, družiti se, landarati....
Mnogo bih Vam stvari mogla napisati o njoj. Uglavnom istih kao ovih napisanih ali ne želim da se ovaj post svede na pisanje o jednoj takvoj osobi. Želja mi je da nam svima otvorim oči i ukažem na opasnost takvih osoba u komšiluku i uopšte mjestu našeg življenja.
Takve osobe donose nam samo zavadu i trač. Od njih nemamo šta naučiti kad ni same u svojoj glavi nemaju ništa osim neznanja i primitivizma. Imajući ih u svojoj blizini samo trpimo štetu i moralnu i materijalnu.
Meni je bila komšinica, malo više od dvije godine. Za to vrijeme zamjerila se skoro cijeloj zgradi, iscrpila je i poslednju kap krvi ljudima kod kojih je besplatno stanovala i osramotila i njih i nas.Otala im je du
a para....
Mi smo danas sretni ljudi jer je otišla iz našeg komšiluka i naše zgrade i ne svraća više tu. Čak ju ni slučajno ne srećemo a interna šala nam je „dabogda ti ona došla u komšiluk“.
Ali čuvajte se Vi. Ako Vam jednom uđe u kuću nećete ju lako istjerati.....

6.Jun.2007. 14:05 :: intelektualka


Dragi čitaoče,

da li si nekad gledao ili čitao „Gospođu ministarku“? Sjećaš li se kad zet objavi članak u kom se svi međusobno prepoznaju mada su imena iskrivljena?
E tako i ja! Pišem o stvarnim ljudima i likovima iz svog mjesta, Prnjavora. Ako nisi odavde i ne znaš ljude, vjeruj mi ipak ćeš naći dovoljno edukativnog materijala i dovoljno ćeš naučiti o ljudima uopšte, njihovim sklonostima i sposobnostima, bezobrazlucima vrlinama i manama i sl. A sve vrline i mane, sklonosti i sposobnosti su isti ma gdje bili, u kom mjestu ili kojoj državi. Istina neki uspjevaju manje ili više prikriti te svoje odlike ali na kraju, ipak, kad provedeš dovoljno vremena s njima shvatiš ko su, kakvi su i kako se s njima može ili ne može živjeti.
Moja je davnašnja želja bila da napišem knjigu o svom mjestu. Ali onda sam shvatila prvo, da bi knjiga bila cenzurisana, drugo da vjerovatno ne bih imala dovoljno sredstava da ju objavim i na kraju da se knjige danas slabo čitaju.
Zbog svega toga odlučila sam da s vama podijelim svoje viđenje mojih sugrađana na ovakav način. Znam da možda zvuči surovo, ali vi ste ovdje uglavnom mladi ljudi koji tek treba da kroče u život i upoznaju ljude, da završavaju fakultete i zapošljavaju se, pa treba da znate kakve osobe ćete, skoro sigurno, sretati kroz život, posao i li možda ljubav.
Ne želim da vas uplašim već da iznesem svoje iskustvo, kako biste mogli iz njega da izvučete određene pouke ili smjernice i tako možda izbjegenete neke greške i duboke padove.
Pišući o ovim osobama i događajima u svom malom mjestu želim da pokažem da ni mala mjesta nisu bezazlena i mirna kako se to obično misli, da nisu raj za život već naprotiv.
Imena ne navodim, kako rekoh ali osobe postoje, stvarne su (daj Bože da neke nisu). Mislim da time nisam zaštitila identitet tih osoba a to mi nije ni bila namjera. Svi prnjavorčani će ih prepoznati. Ne iznošenjem imena štitim samo sebe od prijetnji i možda tužbi, jer osoba o kojoj ću vam danas pisati, a i ostale toliko su sujetne, da svakome, ma i za pogrešan pogled a ne riječ, prijete tužbom zbog klevete. A na kraju, mislim da svako od Vas zna bar nekoga odavde pa će ga pitati o kome ja to pišem.
Nadam se samo da kao jedna engleska spisateljica neću završiti kao prognanik iz svog rodnog mjesta, jer za sada, ma kako to surovo i nestvarno zvučalo, nemam gdje otići.
E pa tako dragi i vjerni čitaoče.
Danas ću ti pisati o još jednoj izrazito negativnoj osobi. Na prvi pogled misliš na rane bi ju privio ali kad ju upoznaš zažališ što se nisi rodio na drugoj planeti daleko od osoba sa takvim umnim i moralnim sklopom. Znam, sad si već pomislio da pišem samo o negativnim osobama i pojavama ali šta da se radi. Kad bih, a sigurno da nekad i hoću, pisala samo o „dobrim ljudima“, kojih naravno ima i u mom mjestu, tebi sigurno ne bi bilo zanimljivo čitati, Jer ma gdje živjeli i bili, u metropoli, velikom ili malom mjestu, svi smo skloniji da vidimo negativne pojave i osobe i da ih komentarišemo. Na tome se valjda temelji naš cijeli život i time valjda tješimo sebe da, ma kako se osjećali ružno u svojoj koži ima i onih koji bi se trebali osjećati gore.
A one tihe i blage osobe, osobe sa osmjehom i ljubavlju u očima, kraj nas svih prođu nezapaženo. Šteta ali takvih ljudi se bojimo. S njima ne možemo tračati komšije, komentarisati ružne pojave i osobe jer oni su zadovoljni svojim životom i sobom i u svemu traže pozitivne stvari. A mi smo kako rekoh, još uvijek sposobni da vidimo samo negativne...
E, ali osoba o kojoj ću vam danas pisati nije samo mojim očima viđena kao negativna. Kao takva poznata je cijelom našm malom mjestu.
Na visokom je položaju (koliko visok taj položaj u Prnjavoru može biti). Bliže je pedesetoj nego četrdesetoj godini života, udata je i majka.
Kad bih sad zastala na opisu i pitala vas kako ste doživjeli tu osobu, sigurno biste rekli, kao prosječnu ženu sa ovih prostora. E, ali da biste formirali pravo mišljenje o njoj moraćete da do kraja pročitate ovaj post....
Kako zapazih, svi biste pomislili, šta je tu sad negativno u toj ženi kad je profilisana kao sasvim obična, skoro prosječna žena sa ovih prostora. Možda njenu prosječnost, iz navedenog „narušava“ samo činjenica da je na položaju ali, čitajte dalje....
Dakle, bitna odlika njenog života je da je majka dvoje odrasle djece. Ne znam kako vi, ali ja za lik majke vežem blagu, nesebičnu, iskrenu osobu, koja ne upotrebljava ružne riječi, ne psuje... Bar ja tako imam prestavu o majkama jer moja majka je takva.
Ona je pravi prototip mog doživljaja majke i žene. Meni je nepojmljivo da majka opsuje dijete bilo čije. A ona ima taj običaj kad joj neko „stane na žulj“da mu opsuje dijete ili kaže „j... on sam svoje dijete“. Ne znam da li ste ikad imali priliku da čujete te riječi izreče ustima žene i majke, ali meni zvuči jezivo.
Jedan njen saradnik je znao reći da bi ona htjela da njena djeca jedu zlatnom kašikom a ostala, da izvinete na izrazu, da jedu, ******.
Neka ljepotica nikad nije bila. Rastom je mala i zdepasta ali ni obući se, vala, ne zna. Ne šminka se, obrave su joj kao kod nekih starih djedova – rastu na sve strane.
Nemojete me pogrešno shvatiti, ja o ljudima ne sudim po izgledu ali u poslovnom svijetu važi pravilo da trebaš i izgledom davati značaj poslu koji obavlješ. Složićete se svi samnom da neki ministar ili osoba na visokom polažju ne može ići na posao u farmericama. Kad ju posmatrate ne možete a da se ne zapitate da li se ona ikad presvlači jer ima običaj da istu odjeću nosi po nekoliko dana a nekad i skoro čitav mjesec.
U komunikaciji s ljudima jako je osorna i nema nikakve ni lične ni poslovne kulture. Svima se obraća na „TI“ imao on pet ili stotinupet godina. Željna je novca i uvijek joj je malo. U stanju je iz gladnih usta izvaditi jedni zalogaj mada ona nije gladna i ne može ga posjeti. Ne trpi mladost i ljepotu. Sve olajava i trača i glave su joj „kazanske“ priče.
U dobrim je odnosma, bar se tako priča, samo sa onima koji imaju dosta novca i dobro plaćaju. A šta prodaje pitate se?
Sve što treba a najviše društvo. Za svoje poslove koje redovno treba da odradi traži enormne sume novca i ako ne platiš, džaba što si u pravu i treba da budeš poštovan i da ti tvoje pravo bude prizanto, ne možeš ništa ostvariti.
Na štetu društa ostvarila je velike imovinske koristi. Šta ima i čime raspolaže ni ona sama više ne zna. Uglavnom joj je imovina na tuđim imenima ali ovdje se, vjerujte, sve zna pa i to da je to njena imovina.
Eh, da zaboravih vam umalo napisati da je ona, po njenoj priči naravno, jedina svetica u našem mjestu. Odana i vjerna supruga koja s mužem, po informacijama iz komšiluka i bliže rodbine, ne razgovara po nekoliko mjeseci, jer njen seoski mentalitet ne dozvoljava da bilo čija riječ bude iznad njene. Ali ono šo se šapuće, pa ponekad i glasno izgovori koji sugrađanin nezadovoljan njenom uslugom ili poslovnim odnosom je da je voljela i voli flertove.
O jednom se pričalo i priča ali o tome sutra....
Pisanje o jednoj takvoj osobi vjerujet stvarno iscrpi.


8.Jun.2007. 10:58 :: intelektualka

[KAMIKAZA]

SESTRO AKO TE NAJURE ZBOG PISANJA IZ PRNJAVORA JA TE PRIMAM POD MOJ KROV JER SAMO MOJ SKROMNI DOM JE ISTOVREMENO POD ZASTITOM BOGA NARODA I NEKE DRZAVE !!!

[Anonymous]

hvala ti kamikaza. Da znaš da se ne bih ni žalila.

[Anonymous]

Opet o meni
I danas osjećam gorčinu i kajem se što sam sve do sada što sam radila radila iz ljubavi. Budeći se jutros kao i mnogo jutara do sada obećala sam sebi da od sada stavljam mozak ispred srca i radim iz koristi a ne ljubavi sve što me čeka u daljem životu. To obećanje postalo je neka vrsta moje lične mantre.
Pijuckam kafu na balkonu a kišica lijeno pada. Podvukla sam se pod strehu i zamotala ćebetom jer je prohladno. Pogled mi je vezan za lap top, koji sam dobila kao diplomski poklon, a koji sad držim na koljenima i pišem. O čemu? Pitam se o čemu imam više da pišem kad mi je život već više od dvije godine skroz prazan. Ne radim ništa korisno i potrebno ako se izuzme pomaganje majci u kućnim poslovima. Sve me više hvata melanholija pa čak i apatija. I dalje, nakon dvije godine od završetka faksa posla nema ni na vidiku. Stalna obećanja nekih ljudi da će biti više uopšte ne slušam. I kad te iste ljude sretnem najradije ih zaobiđem jer nemam ni snage ni volje da slušam njihove prazne priče i obećanja u stilu „radimo na tome“. Najgore od svega što me sad već sami zaustavljaju i daju lažna obaćanja a ja se pitam zašto. Ako sam ja njih već ostavila na miru i ne dolazim svako jutro da pitam ima li šta novo, zašto oni mene uznemiravaju. Nije vrijeme predizbornih obećanja i skupljanja glasova a i njihov pogled uperen u moje grudi stvara još veći osjećaj gorčine i promešnosti. Poslije svakog takvog slučajnog ili namjernog susreta s njima osjećam se kao poslednja k.... . Mislim da sam čak i shvatila zašto toliko dugo ne mogu naći posao ali da li na nesreću ili sreću ne mogu ovdje korist staviti ispred srca. Samo kad pokušam zamisliti njohove prljave ruke na sebi javi se poriv na povraćanje. Ne mogu ni da zamislim i da se upitam šta bi bilo da su me drugačije odgojili i da su mi kao životni postulat „usadili“ onaj makijavelistički stav „cilj opravdava sredstvo“. Da li bih prošla bolje u životu ili bih bila na ovom istom mjestu, osjećala se ovako kako se osjećam i ne radila ništa. Čudno ali mislim da bih prošla mnogo bolje u životu i da bih imala i više sreće i snage da se nosim i sa životom i sobom. Pitam se sve češće zašto su mene i sestru roditelji tako „ukalupili“ i napravili nesposobnima za život i šta znači sad u ovom ludom dobu to što su nas naučili da svakoga treba pozdraviti, svakome pomoći, poštovati starije i vlast, biti pristojan, imati usta bez jezika i čekati da te princ sam potraži. Zar nisu mogli shvatiti da u ovom vremenu to ne prolazi i makar, kad je, kako sad popularno kažu nastupilo vrijeme tranzicije, nisu i oni mogli promijeniti svoje metode vaspitanja i reći „djeco vrijednosti kojima smo vas učili do sada od sada više ne važe“? Žalosno ali u meni, a primjetim to već i kod sestre, se javlja osjećaj da su nas vlastiti roditelji onesposobili za život. Istovremeno javlja se bunt protiv svega čemu su me učili i imam potrebu da se iz temelja mijenjam.
Ponekad kad pođem do prodavnice ili na neku feštu (što se vrlo rijetko dešava) dobijem želju da obučem što kraću i užu suknju i majicu i ispod njih ništa i da se jarko našminkam pa da vidim da li bi me onda, ako niko drugi, primjetio bar neki osrednji momak. Vjerovatno bi a vjerovatno bi me takvu primjetili i ljudi od kojih zavisi moje zaposlenje. A takvu želju imam od poslednjeg odlaska kod čovjeka koji mi je obećao posao. Tu sam vidjela da takve stvari prolazei zato sam vam pisala o RUŽNICAMA spremnim na saradnju i tražila vaše mišljenje o ljudima od kojih zavise sudbine svih nas koji živimo u našem gradu a na kraju i na ovim prostorima. Jer mada svako mjesto ima svoje lokalne ljude i razlikuje se po svemu pa i po metodama rada i zapošljavanja nas mladih intelektualaca, mislim da tu ima dosta sličnosti. Vrijednosti koje se cijene u društvu a time i prilikom zapošljavanja su takve da mi koji smo ukalupljeni ovako kao sestra i ja, a vjerovatno i mnogi od vas, ne možemo doći u obzir ni kad je pitanju zapošljavanje ni udaja ... „Vladari“ cijene RUŽNICE“ jer one će treptati okicama i slušati njihove nebuloze i smijati im se, izaći će kad i gdje oni kažu i uraditi vjerovatno sve što kažu i u radno vrijeme i poslije njega... Njihove uske hlače i tangice ispod privući će njihove poglede i probuditi strasti pa će na sebi osjećati manji teret vlastitih godina. I uopšte nije važno što te iste ružnice njima po godinama kao i ja, mogu biti kćerke. A ni njima to nije važno jer ako su i pored svoje ružnoće uhvatile muža, makar na bebu, sad bar imaju paravan da rade one što će im donijeti materijelne koristi.
Moja i nevolja sličnih meni je što nismo ružne i što smo vaspitane po zastarjelim metodama koje više ne prolaze, a već smo previše stare da se mijenjamo. Mogle bismo mi kad bismo htjele privući poglede. Imamo šta pokazati jer priroda nas je obdarila svim čim je trebalo, ali nemamo takav mentalni sklop i nismo tako vaspitane i naučene da na zadovoljavanjem niskih strasti „vladara“ dobijemo ono što hoćemo.
Eto, sad sam vam objasnila zašto sam pisala o ružnicama. Ogorčena sam na njih mada one koliko jestu toliko i nisu krive. Samo su prepoznale šta se traži i nisu krive meni i sličnima koje to nismo znale ili nismo mogle. Ipak, ima tu još nešto što moram dodati a što možda i nije baš na mjestu, ali meni lično smeta ružnoća kao odlika. Smeta mi jer odaje osobu koja i pored svih savremenih kozmetičkih sredstava i metoda i dalje ostaje ružna i odaje neljegovanu osobu.
Ali šta nju briga! Vjerovatno se tim više ne zamara. Uhvatila je muža i time stekla pravo da radi šta hoće. Da ne radi i ne razmišlja tako ne bi bila in. A izrazita ružnoća će samo pomoći nekome da ju primjeti. Jer da je prosječna ili ljepuškasta, a pri tom vaspitana kao ja i slične, mogla bi proći nezapaženo. Lakše je izbaciti bokove i dubokim dekloteom sakriti ružno lice.
Tražeći posao naišla sam i na drugu osobu o kojoj sam vam pisala. To je primitivna žena koja zamislite ima posao i pored toga što nema ni srednju školu. Pitate se kako znam? Pa to se valjda vidi i osjeti a osim toga i raspitala sam se.
Desilo se da sam stojeći na hodniku slučajno stala na neki službeni ulaz. Naišla je ona sva u crnom valjda zbog neke žalosti i doslovno mi rekla: „Jadna šta si stala tu i raširila se, kao da si oslobodila Kosovo“. Uplašena i posramljena pomjerila sam se u stranu i rekla: „Izvinite“. Portir se nasmijao a tek tada u meni se javila želja da ih oboje pošaljem u rodni kraj. Međutim, ni to nije kraj. Po povratku na taj isti ulaz, ponovo se okrenula meni i rekla: „Šta stojiš tu cijeli dan? Koga čekaš?“. Nisam baš smatrala da je to njena stvar ali sam ipak (opet moja glupa pristojnost) rekla: „Čekam za posao!“. Nasmijala se na to i rekla portiru: „Ma jedva vas čekamo. Kao da nemamo dovoljno onih što ne rade ništa!“ , i otišla niz hodnik.
Ja sam ostala stojeći na istom mjestu. Stidjela sam se sjesti na stolicu a noge su mi otpadale jer sam stajala već skoro sat i više vremena. Odjednom, kao grom iz vedra neba kraj mene je na taj isti službeni ulaz prošao čovjek koji mi je obećao posao. Stalno je mom ocu govorio da ne brine, da je pitanje dana kad će se to riješiti a evo prošlo je više od dvije godine.
Pošla sam za njim ali skoro tik uz njega išla je i ružnica koja me samo ispod oka pogledala. On se nešto smješkao, valjda su u tom momentu nešto razgovarali. Ustuknula sam malo i sačekala da se ispričaju a zatim i raziđu na tom hodniku. Onda sam ga uplašeno zovnula.
Pogledao me. Poslije pogleda u lice oči su mu se zaustavile na mojim grudima. Instinktivno sam sklopila ruke na njima. Pozvao me sa sobom a meni je srce poskočilo. Nadala sam se da će mi ponuditi posao ali desilo se da mi je, kako sam reče, u svojoj kancelariji, s nogu rekao da se radi nova sistematizacija radnih mjesta i da će se moj problem brzo riješiti. Još dok je to izgovarao ušla je ponovo ona ista ružnica i pogledala me pogledom koji ledi. I dalje sam stajala na istom mjestu a njih dvoje su se nešto domunđavali. Bilo mi je neprijatno i stajati a i izaći, ali njima nije. Kao da me nisu primjećivali.
Nakon što su se izdomunđavali On mi je rekao, eto pa vidimo se i ja sam izašla a ona i dalje ostala... Kasnije sam se malo raspitala od ljudi koji rade s njima i oni su mi rekli sve to što sam vam napisala o njoj.
A rekli su mi i za tu primitivku sve što sam vam napisala. Ono što me zaboljelo je da takva osoba bez škole i zvanja, a da ne pričamo o kulturi radi u jednoj ustanovi koja nas kao mjesto predstavlja cijelom svijetu. A ja „mlada intelektualka“ nemam posla. Kako sarkastično zvučisad to „mlada intelektualka“?!.....


12.Jun.2007. 10:57 :: obicna djevojka
Dodaj komentar (0) - Ispis - #




--------------------------------------------------------------------------------
O nama ali ovaj put o meni licno

Opet ja na temu nas! Šta da vam kažem kad nas ima puno i svakakavih a najviše nikakvih pa se o nama može dosta toga reći.
Razmišljam cio vikend o kome biste vi željeli da vam pišem? Vjerujte ja sam davno, još kao student otvorila poseban rokovnik u koji sam zapisivala sve tračeve iz našeg mjesta. Pisala sam i druge stvari ali uglavnom, pošto se kod nas skoro ništa osim trača ne dešava, tu se nalazi nekoliko hiljada tračeva. O svima i svakome o kome se bilo kad i bilo šta pričalo i pisalo. Izrezivala sam novinske članke ali to nije više zanimljivo jer je većina vas sve pročitala.
Pa sad se pitam ko je taj ko bi uspio da privuče vašu pažnju i zadrži vas na mom blogu pa možda čak i natjera da napišete koji komentar?
Mislim da takvih osoba ima mnogo ali da ste i vi kao i ja siti priča o njima i da ste željni da čujete neku novu pikanteriju iz života nekog drugog našeg sugrađanina. Ali šta da vam kažem osim da u životima svih nas ima nekih pikanterija i zanimljivosti koje pokušavamo sakriti od svih pa i sebe samih pa ću vam ovaj put pisati o sebi.
Možda će vas to natjerati na razmišljanje o vlastitom životu i nama samima tu gdje jesmo, više od pisanja o onima o kojima znamo sve.
E pa ovako. Ja sam vam kako rekoh intelektualka ili se bar tako za nekog poput mene kaže. Ako si završio fakultet smatraš se intelektualcem bez obzira na to kakvi su tvoji lični stavovi, mišljenja i ponašanje. Pa tako se i ja mogu podvesti i uspješno skriti pod pseudonimom intelektualka.
Završila sam faks iz ljubavi. Studirala sam ono što volim mada su me roditelji i sestra sažaljivo gledali kad sam im veče pred upis konačno rekla da su svi argumenti protiv mog izbora u redu ali da ja to volim i da ću studirati pa pod cijenu da nikad ne radim u struci.
Nakon prve godine studija shvatila sam da će se poslednji dio moje izjave i ostvariti jer smo skoro svi , kolege i ja, bili saglasni da naša struka i profil ne trebaju nikome, pogotovo kad je započela reforma školstva. Za kratko sam razmišljala da ipak ostavim neke druge stvari da odradim iz ljubavi a da nađem zanimanje od kog ću možda, ipak, jednom imati koristi. Na taj korak nisam imala hrabrosti jer sam poznajući sebe shvatila da sve što ne uradim iz ljubavi ili bar zadovoljstva, ne odradim ili nikako ili nedovoljno kvalitetno. Zbog toga sam gurala dalje i to uspješno. Sad mislim previše uspješno.
Faks sam završila sa nepune 23 godine a i ranije bih da nisam shvatila da me poslije toga čeka povratak u naš grad za koji me više ništa nije vezalo. Od društva iz srednje škole ostali su samo oni koji su se odlučili da poslije srednje stupe u brak. Njihovih praznih života i učmalosti davno sam se odvikla i shvatila da s njima nemam više nekih zajedničkih tema i da nas svaki sledeći razgovor sve više udaljava. Oni su zavidjeli meni jer sam studirala i mislili su da će mi ta činjenica pomoći da u životu ostvarim sve što poželim a i zato što sam se bar za kratko izdvojila iz te sredine i tog života. Već im je bilo dosta braka koji je kod većine prošao već nekoliko kriza a svaka nova je rađala pitanje da li će ju prevazići i da li ju vrijedi prevazilaziti. Mnogi od njih otvoreno su mi pričali da se kaju što su tako mladi stupili u brak i što ništa od života nisu vidjeli. Mnogi su već imali ljubavnike i ljubavnice i nisu to ni krili.
Ja sam njih sažalijevala ali im istovremeno pomalo i zavidjela jer su ostvarili neke druge planove koji se u mom životu ni sada a čini se ni u skorijoj budućnosti neće ostvariti. Zavidjela sam im jer su imali snage i hrabrosti da poslije srednje stupe u brakove i prepuste se svakodnevnici ne vodeći računa ni o tome da li imaju dovoljno novca za formiranje porodice ni da li će ti brakovi potrajati. Oni su već imali odraslu dječicu od kojih su se neka, skoro, spremala za školu. Sažalijevala sam ih jer sam mislila da su ipak propustili jedan lijep dio života – studentsko doba, kad si sam svoj gazda daleko od kuće i roditelja i usput se spremaš da jednog dana radiš ono što voliš.
Kasnije, kad sam shvatila da se od ljubavi baš i ne živi razmišljala sam da li je vrijedilo pet godina nosati knjige, strahovati za ispite, stidjeti se pada na ispitu, feštati po studenstim sobama. Pitala sam se da li možda nije bilo pametnije da sam to vrijeme iskoristila da stvorim nove živote i sebi i svoj porodici i rodim nekoga ko će bar moći da me zagrli i poljubi. Sve češće me u poslednjoj godini studija hvatala depresija koja me tjerala na razmišljanje da sam pogriješila i da sam trebala otići odavde, s ovih prostora, daleko, kao što su mnogi uradili i zadovoljiti se tim da budem dostavljač pizza u nekoj američkoj ili kanadskoj metropoli.
Elem, naša razmišljanja i stavovi su postali dijametralno suprotni i nismo imali, a nemamo ni sad, neke prevelike želje da se sastajemo i jedni drugima zavidimo.U stvari pravu istinu da nemamo jedni drugima na čemu da zavidimo ne možemo ili nećemo da shvatimo i jedni drugima otvoreno priznamo. Gubitnici smo svi. Svi smo se za opciju koju smo odabrali odlučili iz ljubavi i sad se kajemo. Ali možda nam je lakše da se tješimo činjenicom da je nekome bolje. Bar mu možemo zavidjeti i poželjeti, makar u sebi, da i oni dožive jedan prazan dan poput ovog što vlada našim životima.
Dakle,to što nisam imala želju da se vratim u rodni kraj malo je smirilo moje ambicije i želju da prva u generaciji diplomiram. Skoro cijelu godinu dana nisam dala ni jedan ispit a onda sam za tri mjeseca dala osam ispita i diplomirala.
Vratila sam se u naš grad i čekala sledeće jutro. Sve sam se nešto potajno nadala da će mi ono donijeti neki prevrat u životu, da će se naći neki davno zaboravljeni kolega ili poznanik koji će mi ponuditi posao. Nadala sam se i da to neće biti u Prnjavoru.
Svanulo je novo jutro ali od mojih nada nije se ostvarilo ništa. Doživjela sam ga kao najveći poraz i razočaranje u životu. Sunce je kao za inat prekrasno sijalo. Mamilo je na izlazak i stvaralo fikciju da je život lijep. Ali ja se sjećam da sam se prvi put u životu probudila i shvatila da ne znam šta bih od sebe i života i da ne znam zašto bih ustala. Prvi put nisam imala razlog da se izvučem iz kreveta i spremim, jer nešto moram da obavim ili negdje da odem. Osjećaj je bio užasan. Okrenula sam se na drugu stranu i ponovo zaspala. Spavala sam skoro do podne. Ukućani me nisu htjeli dirati vjerujući da sam zaslužila odmor od danonoćnog učenja i spremanja diplomskog. A nisu znali da nisam imala razloga da ustanem jer šta bih, zaboga, radila? Popila kafu s majkom i sestrom, čekala ručak, ručala, i šta dalje? Kuda do vremena za počinak?
Negdje oko podne majka je ušla u sobu i rkla: „Ljenčugo ustaj, skoro je vrijeme ručku“. Pogledala sam ju i skoro zaplakala ali sam da skrijem suze navukla prekrivač preko lica i samo promuklim i plačnim glasom rekla: „Odmah“. Sreća pa nije shvatila da plačem već je mislila da se mazim pa me od milja gađala jastukom koji je spao pored kreveta i rekla: „Mazuljo majkina“. Ona je bila ponosna jer je dan prije bila na mom diplomskom koji ona nikad nije imala jer se školovala za radničko zanimanje. Kad se komisija pred kojom sam branila diplomski nakon konsultacija vratila u amfiteatar i saopštila da sam diplomirala desetkom glasno je zaplakala. Od sreće naravno jer sam ispunila svoj san i završila ono što volim a i njen jer je sad mogla reći da joj je kćerka završila fakultet.
Takvih istih jutara bilo je poslije tog prvog puno. Što je vrijeme više prolazilo meni se činilo da je sve gore. Imala sam sve manje nade da će se nešto promijeniti. Prestala sam da izlazim, da nazivam rijetke poznanice i već opisane koleginice iz srednje škole. Čitala sam sve što mi je dolazilo do ruke. Mislim da sam to ljeto pročitala sve knjige iz naše biblioteke a svakoga živog sam pitala ima li šta za čitanje...
Nastavak kad sledeći put osjetim ovu gorčinu, poakejm se i obećam sebi da nikad više nišsta neću raditi iz ljubavi....

[Anonymous]

vrsta je zaboravio na ovaj blog a ja ga obozavam. Citajte od drugog pa prvi. Sretno

[Hirurg]

zamolio bih te ako zelis da se javis na private....mozda ti mogu pomoci ako budes dala ...nemas sta izgubis...pozdrav za tebe i nedaj se

[Anonymous]

warlock je neozbiljno shvatio ozbiljnu temu. Ja sam donekle pronasla sebe na ovom blog. Zato ga preporucujem. www.intelektualka.blog.ba

[Hirurg]

ne boj se sve ja tebe razumijem....i u istom smo...

[drlonc]

Oprosti, Warlock, ali niste u istom.
Okean razmisljanja je izmedju vas (nema ljutis)...

Djevojka je izuzetno talentovana.
Nacitao sam se "pravih pisaca" koji nisu umjeli da snagu osjecanja pretoce u rijeci.
Ona je uspjela da nam to docara u samo dva-tri posta.

Bravo, intelektualko!
Napisi knjigu, molim te!
Znas i sama da je Ogorcenost jedno od Onih Stanja Svijesti koja znaju da se pretvore u Nadahnuce tako lako da ni sama neces osjetiti kako ti fali jos samo naslov...
Ili ne fali?!
Slutim da si ti jedna Mudrica...

Mislim da je steta takav talenat trositi na nase malogradjanske traceve i poremeceni sistem vrijednosti, zacinjen mnogim kvazivladarima, kvaziintelektualcima i njihovim priljepcima (citaj: Ruznicama bilo kojeg pola).
Mozda kasnije, kada budes pisala petu knjigu - da i sebe i nas odmoris uz lagano stivo...

I ne brini, ma koliko danas knjiga bivala sve dalje od cuvenog "najbolji prijatelj", naci ce se dovoljan broj nas koji ce to sa uzivanjem citati...

[kanadjanka]

Slazem se da djevojka pise fenomenalno, iako me ni najmanje ne zanimaju politicari i slicni naslovi, ni u jednom trenutku mi nije dosadno citati...iako ta djevojka nije ova nasa 'intelektualka' sa foruma, nadam se da ce ovo naci put do nje...i ja mislim da bi definitivno trebala da, ako postoji bilo koji nacin da pronadje sredstva i napise knjigu...a sigurna sam da ce ona vec naci svoje citaoce!

[Cipiripi]

Cuj da pise knjige..... pa bice joj jos gore kada ne bude te iste imala kome prodati.......

[Anonymous]

Šta da kažem osim da sam oduševljena načinom kako konstruktivne komentare dajete na pisanje te djevojke. I ja sam pročitala sve postove i danas sam vidjela da je vjerovatno rukovođena vašim kritikama i komentarima promijenila stil pisanja. Ipak jedno je isto, djevojka je ogorčena i treba joj pomoć i to brzo. Koliko sam skontala ozbiljno razmišlja o odlasku odavde pa ja vas sad pitam, dokle ćemo zbog raznih budala i šalabajzera gubiti pametne ljude. Hajdemo vidjeti ko su ti koji nas tjeraju odavde i otjerati mi njih. Pomažući toj djevojci pomoći ćemo i sebi. Svi se možemo, ako već nismo, naći u toj situaciji.

[vrsta8472]

Opet o meni

I danas osjećam gorčinu i kajem se što sam sve do sada što sam radila radila iz ljubavi. Budeći se jutros kao i mnogo jutara do sada obećala sam sebi da od sada stavljam mozak ispred srca i radim iz koristi a ne ljubavi sve što me čeka u daljem životu. To obećanje postalo je neka vrsta moje lične mantre.
Pijuckam kafu na balkonu a kišica lijeno pada. Podvukla sam se pod strehu i zamotala ćebetom jer je prohladno. Pogled mi je vezan za lap top, koji sam dobila kao diplomski poklon, a koji sad držim na koljenima i pišem. O čemu? Pitam se o čemu imam više da pišem kad mi je život već više od dvije godine skroz prazan. Ne radim ništa korisno i potrebno ako se izuzme pomaganje majci u kućnim poslovima. Sve me više hvata melanholija pa čak i apatija. I dalje, nakon dvije godine od završetka faksa posla nema ni na vidiku. Stalna obećanja nekih ljudi da će biti više uopšte ne slušam. I kad te iste ljude sretnem najradije ih zaobiđem jer nemam ni snage ni volje da slušam njihove prazne priče i obećanja u stilu „radimo na tome“. Najgore od svega što me sad već sami zaustavljaju i daju lažna obaćanja a ja se pitam zašto. Ako sam ja njih već ostavila na miru i ne dolazim svako jutro da pitam ima li šta novo, zašto oni mene uznemiravaju. Nije vrijeme predizbornih obećanja i skupljanja glasova a i njihov pogled uperen u moje grudi stvara još veći osjećaj gorčine i promešnosti. Poslije svakog takvog slučajnog ili namjernog susreta s njima osjećam se kao poslednja k.... . Mislim da sam čak i shvatila zašto toliko dugo ne mogu naći posao ali da li na nesreću ili sreću ne mogu ovdje korist staviti ispred srca. Samo kad pokušam zamisliti njohove prljave ruke na sebi javi se poriv na povraćanje. Ne mogu ni da zamislim i da se upitam šta bi bilo da su me drugačije odgojili i da su mi kao životni postulat „usadili“ onaj makijavelistički stav „cilj opravdava sredstvo“. Da li bih prošla bolje u životu ili bih bila na ovom istom mjestu, osjećala se ovako kako se osjećam i ne radila ništa. Čudno ali mislim da bih prošla mnogo bolje u životu i da bih imala i više sreće i snage da se nosim i sa životom i sobom. Pitam se sve češće zašto su mene i sestru roditelji tako „ukalupili“ i napravili nesposobnima za život i šta znači sad u ovom ludom dobu to što su nas naučili da svakoga treba pozdraviti, svakome pomoći, poštovati starije i vlast, biti pristojan, imati usta bez jezika i čekati da te princ sam potraži. Zar nisu mogli shvatiti da u ovom vremenu to ne prolazi i makar, kad je, kako sad popularno kažu nastupilo vrijeme tranzicije, nisu i oni mogli promijeniti svoje metode vaspitanja i reći „djeco vrijednosti kojima smo vas učili do sada od sada više ne važe“? Žalosno ali u meni, a primjetim to već i kod sestre, se javlja osjećaj da su nas vlastiti roditelji onesposobili za život. Istovremeno javlja se bunt protiv svega čemu su me učili i imam potrebu da se iz temelja mijenjam.
Ponekad kad pođem do prodavnice ili na neku feštu (što se vrlo rijetko dešava) dobijem želju da obučem što kraću i užu suknju i majicu i ispod njih ništa i da se jarko našminkam pa da vidim da li bi me onda, ako niko drugi, primjetio bar neki osrednji momak. Vjerovatno bi a vjerovatno bi me takvu primjetili i ljudi od kojih zavisi moje zaposlenje. A takvu želju imam od poslednjeg odlaska kod čovjeka koji mi je obećao posao. Tu sam vidjela da takve stvari prolazei zato sam vam pisala o RUŽNICAMA spremnim na saradnju i tražila vaše mišljenje o ljudima od kojih zavise sudbine svih nas koji živimo u našem gradu a na kraju i na ovim prostorima. Jer mada svako mjesto ima svoje lokalne ljude i razlikuje se po svemu pa i po metodama rada i zapošljavanja nas mladih intelektualaca, mislim da tu ima dosta sličnosti. Vrijednosti koje se cijene u društvu a time i prilikom zapošljavanja su takve da mi koji smo ukalupljeni ovako kao sestra i ja, a vjerovatno i mnogi od vas, ne možemo doći u obzir ni kad je pitanju zapošljavanje ni udaja ... „Vladari“ cijene RUŽNICE“ jer one će treptati okicama i slušati njihove nebuloze i smijati im se, izaći će kad i gdje oni kažu i uraditi vjerovatno sve što kažu i u radno vrijeme i poslije njega... Njihove uske hlače i tangice ispod privući će njihove poglede i probuditi strasti pa će na sebi osjećati manji teret vlastitih godina. I uopšte nije važno što te iste ružnice njima po godinama kao i ja, mogu biti kćerke. A ni njima to nije važno jer ako su i pored svoje ružnoće uhvatile muža, makar na bebu, sad bar imaju paravan da rade one što će im donijeti materijelne koristi.
Moja i nevolja sličnih meni je što nismo ružne i što smo vaspitane po zastarjelim metodama koje više ne prolaze, a već smo previše stare da se mijenjamo. Mogle bismo mi kad bismo htjele privući poglede. Imamo šta pokazati jer priroda nas je obdarila svim čim je trebalo, ali nemamo takav mentalni sklop i nismo tako vaspitane i naučene da na zadovoljavanjem niskih strasti „vladara“ dobijemo ono što hoćemo.
Eto, sad sam vam objasnila zašto sam pisala o ružnicama. Ogorčena sam na njih mada one koliko jestu toliko i nisu krive. Samo su prepoznale šta se traži i nisu krive meni i sličnima koje to nismo znale ili nismo mogle. Ipak, ima tu još nešto što moram dodati a što možda i nije baš na mjestu, ali meni lično smeta ružnoća kao odlika. Smeta mi jer odaje osobu koja i pored svih savremenih kozmetičkih sredstava i metoda i dalje ostaje ružna i odaje neljegovanu osobu.
Ali šta nju briga! Vjerovatno se tim više ne zamara. Uhvatila je muža i time stekla pravo da radi šta hoće. Da ne radi i ne razmišlja tako ne bi bila in. A izrazita ružnoća će samo pomoći nekome da ju primjeti. Jer da je prosječna ili ljepuškasta, a pri tom vaspitana kao ja i slične, mogla bi proći nezapaženo. Lakše je izbaciti bokove i dubokim dekloteom sakriti ružno lice.
Tražeći posao naišla sam i na drugu osobu o kojoj sam vam pisala. To je primitivna žena koja zamislite ima posao i pored toga što nema ni srednju školu. Pitate se kako znam? Pa to se valjda vidi i osjeti a osim toga i raspitala sam se.
Desilo se da sam stojeći na hodniku slučajno stala na neki službeni ulaz. Naišla je ona sva u crnom valjda zbog neke žalosti i doslovno mi rekla: „Jadna šta si stala tu i raširila se, kao da si oslobodila Kosovo“. Uplašena i posramljena pomjerila sam se u stranu i rekla: „Izvinite“. Portir se nasmijao a tek tada u meni se javila želja da ih oboje pošaljem u rodni kraj. Međutim, ni to nije kraj. Po povratku na taj isti ulaz, ponovo se okrenula meni i rekla: „Šta stojiš tu cijeli dan? Koga čekaš?“. Nisam baš smatrala da je to njena stvar ali sam ipak (opet moja glupa pristojnost) rekla: „Čekam za posao!“. Nasmijala se na to i rekla portiru: „Ma jedva vas čekamo. Kao da nemamo dovoljno onih što ne rade ništa!“ , i otišla niz hodnik.
Ja sam ostala stojeći na istom mjestu. Stidjela sam se sjesti na stolicu a noge su mi otpadale jer sam stajala već skoro sat i više vremena. Odjednom, kao grom iz vedra neba kraj mene je na taj isti službeni ulaz prošao čovjek koji mi je obećao posao. Stalno je mom ocu govorio da ne brine, da je pitanje dana kad će se to riješiti a evo prošlo je više od dvije godine.
Pošla sam za njim ali skoro tik uz njega išla je i ružnica koja me samo ispod oka pogledala. On se nešto smješkao, valjda su u tom momentu nešto razgovarali. Ustuknula sam malo i sačekala da se ispričaju a zatim i raziđu na tom hodniku. Onda sam ga uplašeno zovnula.
Pogledao me. Poslije pogleda u lice oči su mu se zaustavile na mojim grudima. Instinktivno sam sklopila ruke na njima. Pozvao me sa sobom a meni je srce poskočilo. Nadala sam se da će mi ponuditi posao ali desilo se da mi je, kako sam reče, u svojoj kancelariji, s nogu rekao da se radi nova sistematizacija radnih mjesta i da će se moj problem brzo riješiti. Još dok je to izgovarao ušla je ponovo ona ista ružnica i pogledala me pogledom koji ledi. I dalje sam stajala na istom mjestu a njih dvoje su se nešto domunđavali. Bilo mi je neprijatno i stajati a i izaći, ali njima nije. Kao da me nisu primjećivali.
Nakon što su se izdomunđavali On mi je rekao, eto pa vidimo se i ja sam izašla a ona i dalje ostala... Kasnije sam se malo raspitala od ljudi koji rade s njima i oni su mi rekli sve to što sam vam napisala o njoj.
A rekli su mi i za tu primitivku sve što sam vam napisala. Ono što me zaboljelo je da takva osoba bez škole i zvanja, a da ne pričamo o kulturi radi u jednoj ustanovi koja nas kao mjesto predstavlja cijelom svijetu. A ja „mlada intelektualka“ nemam posla. Kako sarkastično zvučisad to „mlada intelektualka“?!.....

Živite svoj život :

Šetao se seljak šumom i neleti na orlovo jaje, uzme ga, ponese kući i stavio ga pod kokoš. Mali se orao izlegao u isto vrijeme kad i pilići i odrastao s njima.

Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bajama i glistama, kokodakao je i mlatio krilima, uzdižući se jedva koji centimetar iznad tla. Prolazile su godine i godine, a orao je stario.

Jednog je dana bacio pogled na vedro nebu i ugledo čudesnu pticu moćnih raširenih krila kako lebdi na vjetru.

Stari orao zapanjeno je gledao uvis. "Šta je to?!?" pitao je zapanjeno.
"To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš.
"On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."

I tako je orao umro među kokošima, ne znajući tko je.

Kritika

Kad su mi neki dobronamjerno skrenuli pažnju da su mi postovi dugi i da pišem o pogrešnim temama shvatila sam da je teško biti intelektualac. Sad tek vidim da to i nije neka cijenjena „profesija“. Blog sam napravila i počela da pišem jer imam realan problem i nadala sam se da će mi oni koji su u sličnoj situaciji pomoći da ga nekako riješim. Nijemi bila namjera da gnjavim bilo koga nego jednostavno da pišući ovaj blog razmijenim iskustva, opišem našu realnost i možda se utješim činjenicom da još ljudi u našem gradu i na ovim prostorima uopšte, pa i u svijetu ima problem sličan meni. Očekivala sam da mi pokažete put rješenja problema a čini se da sam vas samo ugnjavila. Nadam se da ipak nisam pretjerala i da će još poneko od vas svratiti na ovaj blog a ja ću vam, obećavam, ubuduće pisati o vedrijim temama. Bar ću se truditi.
Do sada sam vam, dakle, pisala o sebi. Bila je to želja da me malo bolje upoznate i otkrijete moje strahove i nade, da me možda prepoznate u sebi samima i shvatite da niste jedini na svijetu kome ne ide baš sve kao što je zamislio. Željela sam da vam moje iskustvo pomogne u bilo čemu. Da se bar nasmijete i kažete kako ima neko blesaviji od vas samih ili neko kome ide gore od vas. I to može biti utjeha. Ponekad čak jedina.
Pisala sam vam o sebi i otkrila pravi razlog svog pisanja o drugima. Mislim da ste iz mog iskustva shvatili da nema osobe koja postoji ili živi a koja nema bar ponekad uticaja na vaš život. Makar time što znate da i pored toga što ima osam godina manje škole i završila ju je ko zna gdje i vjerovatno sa nekim jadnim dvicama, ipak ona ima posao a vi ne. Bar toliko. Baš zato što je to tako htjeli mi to ili ne, i baš zato što je ponekad dovoljno da stanete na neki prolaz pa da vas okrzne nečiji komentar. I ostavi trajne posledice u vidu ogorčenosti i tjeskobe istovremeno.
Šta da vam kažem, osim da sam sigurna da je to svugdje tako a ne samo ua našem malom gradu, zatvorenoj sredini koja broji svega nekoliko hiljada stanovnika i koji se svi međusobno poznaju. Možda svo zlo i jeste u tome što se međusobno poznajemo pa znamo slabosti i mane jedni drugih.
Pitam se da li bi bilo lakše podnijeti poraze u nekoj stranoj sredini gdje nisam rasla i gdje nikome ne dugujem ni obično „Dobar dan“. Svašta se pitam ovih dana ali odgovora ne nazirem nigjde. Mislim da se i mnogi od vas pitaju slične stvari i da dok u najboljim godinama bez posla i nade da ga nađete, sjedite uz televizor i nezainteresovano gledate latinoameričke serije pitate se zašto niste kao mnogi naši sugrađani bili u pravo vrijeme na pravom mjestu ili imali bar malo sreće u životu da se ne rodite baš ovdje. Ne sumnjam da je i u drugim mjestima slično ali mislim da je ovdje najgore.
Pisala sam, kažem o sebi. Sad se ponovo vraćam na osnovnu ideju ovog bloga a to je da pokaže svima do kojih granica ljudska glupost ide i šta sve znači kad vam neko kaže da smo u tranziciji. Nekad sam po riječniku stranih riječi tražila tačno značenje te riječi a sad znam da ni u jedan tom knjiga, a ne u riječnik, ne bi stala sva značenja koja ta riječ ima i reperkusije koje ostavlja na nas i naše živote.
Bojim se dalje tranzicije i bojim se šta će nam sve donijeti. Dobro se sjećam da smo se prije samo nekoliko godina zgrožavali nad činjenicom da nam je tranzicija donijela javne kuće i da smo kao tekovinu civilizacije od zapada primili kao jedino upravo prostitutke i to što su mnogi bez stida, javno odlazili u te javne kuće. Hvalili smo se što smo konačno pobijedili bivši režim jer u njemu se to nije moglo i jer su u njemu propagirani brak i porodica kao najveće civilizacijske tekovine. Bili smo oduševljeni idejom što se počelo na sav glas bez ikakvog stida i ne vodeći računa o tome pred kim, pričati o sexu, javnim kućama, snimati porno filmovi u domaćim produkcijama. Počeli smo bez stida iznositi svoja iskustva u javnosti i učiti djecu vrijednostima sasvim drugačijim od onih kojima su učili nas. Odlazili smo u crkvu ali ne radi molitve već da budemo u trendu i viđeni. Sve nam je to tranzicija poklonila preko svojih izaslanika svjetskih moćnika. Sad smo otuđeni jedni od drugih. Isto kao upravo sad ja, mnogi mladi ljudi besciljno lutaju gradom, nemaju posla a ni nade da će ga nekad dobiti. Ne izlaze u društvo i grad jer nemaju novca da plate piće za sebe i društvo. Kad nas već roditelji finansiraju ne moraju i naše prijatelje ili poznanike. Ne moramo biti baš toliko drski da od njih tražimo ne za jedno već za dva pića. A sam sjediti u kafani i nije baš neki štos, zar ne?....

Od sada

Prelazim na novi metod pisanja bloga. Nadam se da će vam biti zanimljiviji od prvobitnog i da ćete naći vremena i volje da bar ponekad svratite...

Pošto su mi savjetovali da počnem pisanje knjige pokušaću ovdje da vidim kako će mi ići. A onda ću, ako vas uspijem zainteresovati, odreagovati baš u našem balkanskom stilu i stručno vas preći. Prestaću pisati na najzanimljivijem mjestu, objaviti knjigu i natjerati vas da ju iz radoznalosti kupite....Pametna sam kao pčelica Maja, zar ne?

Knjiga bez naslova

Tmuran i prohladan dan. Koračam ulicama nepoznatog grada. Sretna sam. Dišem punim plućima i stalno ponavljam sebi da ne zaboravim : „Ipak sam sretna što sam otišla“. Ponavljam, jer se bojim da bi jutrošnja magla mogla sakriti razloge mog odlaska iz rodnog grada i možda me na trenutak prepustiti nostalgiji koja bi mogla isprovocirati ugušene emocije.
Bojim se tih ugušenih i sakrivenih emocija. Emotivac sam i kao što sam se jedno jutro samo probudila i shvatila da je to dan kad odlazim, bojim se da bi isto tako moglo svanuti jutro kad bi pomisao na majku, oca i sestru pobijedila u bitci između želje da živim život dostojan čovjeka i želje da njih troje ponovo vidim.
Mada je prošlo skoro dvije godine od odlaska još ne vjerujem svojim čulima i pitam se da li će me neko probuditi u maloj djevojačkoj sobici punoj mraka.
Tako od svog dolaska u Kanadu zamišljam svoju sobicu. To mi je način da se ne rasplačem svaki put kad poslije radnog dana uđem u pust omalen stančić u kom jedino živo što postoji osim mene je mala biljčica koju brižljivo njegujem. Zamišljanjem sobice pune mraka branim se od sve češće želje da bar na trenutak vidim sestru, majku i oca i bar na tren osjetim poznati miris svog doma.
Od kad sam ovdje gušim sve emocije u sebi. Navikla sam da umjesto kad sam tužna pustim suzu, da glasno uključim radio i počnem da pjevušim. A kad sam, mada je to rijetko, sretna, zbog nekog nepoznatog razloga, da stišam svoju sreću i čak dio nje sačuvam za trenutke kad će mi pomoći da ugušim najezdu tuge i nostalgije za domom.

Da nesto dodam na kraju..ja nisam intelektualka, i ne znam samo kako vam to pada na pamet, valjda po stilu pisanja moze te skontati ko pise ma kako se on predstavio. I jos nesto ne znam koje je ona tako da me vise niko to ne pita

[vrsta8472]

Sad sam sve procitao, super si

[kanadjanka]

A sta je sa ovim na kraju, gdje si to nasao? (mislim na zadnju recenicu)

[drlonc]

Hmmm...

Nas novopeceni pisac je u meni dobio obozavaoca na prvu, a bogami i kriticara...
Da iskren budem, I don't like "novi nacin pisanja".

Talentovani Stvore, nemoj se TRUDITI da pises "knjigu"!
Imam osjecaj da se tako samo bespotrebno zamaras.
Be yourself...

Ne bih ovdje bas detaljisao, jer se bojim nekih zluradih doskocica, a to nikako ne zelim.
Obrazlozenje moze u vanforumskoj prepisci. Ako je to uopste i bitno.
Bitno je sta vecina misli... Draga demokratija...

A opet, pusti ti nas "kriticare" i zandaraj po svome...

[vrsta8472]

A sta je sa ovim na kraju, gdje si to nasao? (mislim na zadnju recenicu)

To sam ja napisao.

[vrsta8472]

Mali komentar i nastavak

Komentar: Hvala svima Vama koji čitate ovaj blog i dajete komentare. Drago mi je da ima još onih koji se slučajno sudare s nama intelektualcima i ne pobjegnu glavom bez obzira. Ono što želim da znate je da i dalje pišem o svojim osjećajima i opisujem tačno i relano situaciju u kojoj se nalazim. Mada sam kako sam vam već rekla počela pisati svoja razmišljanja u obliku neke knjige. Ne brinite se. Neće to biti prava knjiga već moj dnevnik Pokušaću samo da se distanciram iz ovog vremena u kom živim i mjesta na kom sam i da zamislim sebe daleko odavde, tamo gdje želim i gdje ću nadam se otići. MOžda ću vam tako realnije i bolje opisati svoja mišljenja, razmišljanja i neodumice. Nedavno sam podnijela zahtjev za iseljeničku vizu u Kanadu. Svim srcem se nadam da ću je dobiti. Nadam se da će se i poneko od vas naći, ko će me naveče pred spavanje spomenuti u svojim molitvama i zamoliti Svevišnjeg da mi ispuni želju.

Knjiga bez naslova - II dio
"Vjetar sve jače duva pa skupljam kaput na grudima i uvlačima nos u njega. Imam osjećaj da mi prolazi kroz kosti ali sretna sam. Davno jednom kad sam odlučila da odem isti takav dan je bio u mom rodnom gradu. Da li zbog zime ili sveopšte malodušnosti odlučila sam da odem. Skupila sam sve svoje stvari, najviše male sitnice i poklončiće od dragih ljudi i okrenula trbuhom za kruhom. Ni slutila nisam gdje ću završiti i kako, nadala sam se samo i vjerovala da će mi biti bolje nego u rodnom gradu.
Sad kad sam tu, konačno nakon mnogo peripetija i borbe, čini mi se kao da sanjam i ne želim da se probudim. Ne, ne smijem se probuditi jer ne bih imala snage da nastavim da sanjam. Ovaj san se sigurno ne bi ponovio jer ne vjerujem da bih sad, kad sam spoznala šta znači život daleko od onih koji ga čine i koje voliš, imala snage da krenem na isti ovaj put....

15.Jun.2007. 09:01 :: obicna djevojka