Daj boze vrsta! Sve je manje nade i sanse....vrsta8472 wrote:Ima onih koji misle da ce biti drugacije
Pocetak kraja ?
Sama protiv svih
Magazin Start prvi u regionu objavljuje prijevod memoara Carle Del Ponte, bivše glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Ubijeđeni da nakon ove knjige mnogo toga više neće biti isto, odlučili smo da u saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavimo dio sadržaja memoara Carle Del Ponte. Ova knjiga memoara, kako i sama autorica kaže, nema pretenziju da bude obuhvatan prikaz sudskih progona što ih je UN-ov Sud poduzeo u periodu između 1999. i 2007., tokom osam godina njenog boravka u Haagu. U njoj, prije svega, iznosi svoja sjećanja na vrijeme kad je kao javna tužiteljica iz Švicarske, stekavši u tom poslu izvjesno iskustvo u međunarodnom pravu, došla raditi na ove sudove i kako je, zajedno sa svojim saradnicima, nastojala služiti pravdi, pokušavajući sarađivati s ljudima koji najčešće nisu htjeli sarađivati, niti su mislili da je saradnja potrebna
Prolazili smo hodnikom koji je odjekivao našim koracima. Zatim smo se, ušavši u neki bezličan ured, suočili s Georgeom Tenetom, ravnateljem CIA-e. Imao je mnoštvo hitnih poslova. Deset godina nakon iračke invazije na Kuvajt i nametanja ekonomskih sankcija toj zemlji, koje su uništile stotine hiljada iračkih života, Sadam Husein bio je i dalje na vlasti. Svi su se žalili na cijenu nafte koja je dosegnula 35 dolara za barel, a Sharon se za samo nekoliko sati spremao popeti na Brdo hrama Haram al-Sharif u Jeruzalemu i prouzročiti još jednu intifadu. Zacijelo je Tenet već tada znao da će mase za nekoliko sedmica izaći na beogradske ulice i srušiti Slobodana Miloševića. U Sjevernoj Koreji Kim Jong-Il prtljao je s nuklearnim oružjem. Agenti CIA-e progonili su Osamu bin Ladena. Jedanaesti septembar bio je udaljen 11 mjeseci.
Muro di gomma
Tenet mi je bio potreban radi koordiniranja aktivnosti CIA-e s naporima našeg Ureda i drugih obavještajnih agencija da budu uhvaćena dvojica najtraženijih ljudi na svijetu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Tribunal ih je optužio za zločine koji su se, među ostalim, ticali opsade i granatiranja Sarajeva, operacija etničkog čišćenja zbog kojih su stotine hiljada ljudi ostale bez krova nad glavom, te ubijanja oko sedam i pol hiljada zarobljenih muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, najvećem masakru u Europi nakon II svjetskog rata kad su komunistički odredi smrti poubijali nebrojene hiljade zarobljenika koje su saveznici nasilno vratili Jugoslaviji. Engleski sam govorila loše. Cijelo to jutro moji pomoćnici obasipali su me mnoštvom pitanja, među kojima je bilo i prilično zlobnih, nastojeći me pripremiti za razgovor s Tenetom. Tenet je znao što su Karadžić i Mladić učinili u Bosni, posebno u Srebrenici. Činilo se da nam je potrebno samo nekoliko trenutaka da se razumijemo. Pomišljala sam da bi on mogao osigurati nadzor CIA-e nad informacijama, prisluškivanje telefonskih razgovora, te pružiti savjet i podršku operacijama uhićenja… svemu što je moglo ubrzati uhićenje one dvojice, a i drugih bjegunaca.
Tenet je primijetio da ga Karadžić podsjeća na sicilijanskog plaćenog ubojicu. To mi se učinilo ironičnim. Znam ponešto o sicilijanskim plaćenim ubojicama, a Tenet, koji je imao izbočenu vilicu i bio porijeklom Grk, zračio je mediteranskom strašću, arogantnošću i drugim svojstvima sicilijanskih razbojnika. To mi se svidjelo, jer su takva svojstva neophodna svakom šefu špijunske organizacije želi li uspješno obavljati svoj posao. Uvjeravao me da je CIA poduzimala izvjesne aktivnosti u lovu na tog čovjeka, primijetivši da je uhićenje nekoga poput Karadžića, tko se rijetko služi telefonom i nikad ne potpisuje nikakve dokumente, zastrašujuća zadaća: ”Progonim ljude po cijelom svijetu… Trebalo nam je sedam dana da uz pomoć 20.000 američkih vojnika pronađemo Noriegu.” Izlanuo je bin Ladenovo ime. Zatim je rekao: ”Karadžić je moj prioritet broj jedan.”
Bila sam oduševljena. Glavni špijun jedine svjetske velesile uvjeravao nas je da njegova agencija čini sve što je u njenoj moći kako bi ušla u trag našim najtraženijim bjeguncima. Zaputila sam se natrag onim istim hodnikom i izišla u jesenje poslijepodne koje nam se smiješilo mnoštvom obećanja. (Odjednom mi se učinilo da oni stupovi i karniše zrače snagom, stabilnošću i postojanošću.) Za nekoliko sedmica pojavit ću se pred Vijećem sigurnosti UN-a i izvijestiti njegove članice da je iza nas, s obzirom na čitav niz kriterija, vrlo uspješna prva godina rada. Usredotočili smo svoje napore na sastavljanje optužnica protiv najviših dužnosnika. Tužiteljski timovi Suda za Ruandu pripremali su se za sudske procese desecima genocidairesa. Hrvatska vlada počela nam je dostavljati dokumente koji su pokojnog Franju Tuđmana i druge Hrvate na visokim položajima povezivali s ratnim zločinima u ratu u Bosni i Hercegovini. Činilo se da i u Srbiji pušu novi politički vjetrovi i da ona više neće biti Miloševićeva. Činilo se da ću uspjeti riješiti probleme koji su se ticali podizanja optužnica pred Sudom, dočepati se najvažnijih dokaza, uhititi optužene, osuditi ih, ugasiti svjetla i okrenuti se novim izazovima.
Trebala sam biti pametnija. Vjerovala sam da će Tenetove riječi potvrditi njegova djela. Pretpostavljala sam da njemu ne pada na pamet podizati nešto što mi Talijani nazivamo muro di gomma, gumeni zid o koji se sve odbija, ali koji je načinjen tako da to tako ne izgleda. Vrlo se često događa da se vaše riječi, kad moćnim ljudima pristupite s nekom nedobrodošlom molbom ili zahtjevom, odbijaju od njega kao od zida. Čini vam se da čujete ono što želite čuti. Čak vam se može učiniti da vaši napori donose ploda te da je riječ o pravoj stvari.
Moja karijera počela je dugim nizom sudara s muro di gomma, nakon kojih su ponekad slijedili grublji oblici otpora, pa i fizičke prijetnje. Nailazila sam i nailazit ću na muro di gomma tokom svojih susreta s najmoćnijim ljudima, od financijera mafije do švicarskih bankara i političara, od državnih poglavara poput Georgea Busha i premijera poput Silvija Berlusconija, do birokrata u vladinim uredima i raznim tijelima UN-a, te, poslije, europskih ministara vanjskih poslova, za koje se, čak i u trenucima kad su srbijanski politički vođe, policija i vojska pružali sklonište ljudima odgovornima za hladnokrvno ubijanje hiljada zarobljenika pred očima svijeta, činilo da su spremni pozdraviti Srbiju u zagrljaju Europske unije. Jedini način na koji čovjek može prodrijeti kroz muro di gomma i služiti interesima pravde jest da nametne svoju volju, da to čini dosljedno, ustrajno i nepopustljivo.(...)
Kritike i zahtjevi
(...)Dopustila sam sebi da se pretvorim u karikaturu žene koja je oboljela od eholalije. Kritizirali su me, govoreći mi da sam u raskoraku s političkom stvarnošću u državama tako nespremnima za saradnju kao što je Srbija, kao i kad je pokrenuta istraga o paravojnim postrojbama Tutsija u Ruandi. Izlagala sam se poruzi ambasadora, ministara i učenih ljudi, među kojima je bilo čak i takvih koji su izvlačili korist iz odnosa s takvim državama. Od mene se tražilo da ne objavljujem optužnice protiv jednog broja optuženika u bivšoj Jugoslaviji, čak i da ne istražujem slučaj ubojstva jednog nadbiskupa, dvojice biskupa i nekolicine drugih katoličkih svećenika u Ruandi. Sjećam se da je glavni tajnik UN-a, nakon mog lobiranja u SAD-u i u Europskoj Uniji koje je imalo za cilj pritisak na Srbiju uskraćivanjem financijske pomoći, zatražio da se prestanem igrati politike. Sjećam se također da su 2000. iz tajništva UN-a u New Yorku tražili da se ne odazovem pozivu da posjetim Crnu Goru, jer su od obavještajnih službi dobili pouzdanu informaciju da se Milošević i njegovi generali spremaju uhititi me kao ratnog zločinca. (Nakon ručka s morskim rakovima, školjkama i ribom u Dubrovniku odjurila sam jadranskom obalom u Crnu Goru, no ondje se nisam sudarila ni s čime opasnijim od neprobojnog crnogorskog muro di gomma.) (...)
Svjedok pod šifrom ”O”
(...)Kad god bih osjetila razočaranje i kad bi mi se učinilo da mi je svega dosta, sjetila bih se žrtava u Jugoslaviji i Ruandi, osobito žena i djece, kao i hrabrosti što su je te žrtve iz dana u dan pokazivale u Haagu i Arushi, svjedočeći protiv muškaraca i nekolicine žena koji su počinili ratne zločine. Jedna od tih žrtava, svjedok Tužiteljstva pod šifrom ”O” u prvom suđenju za Srebrenicu, bio je u julu 1995. sedamnaestogodišnji dječak kad su srpski vojnici pod nadzorom Radovana Karadžića i Ratka Mladića preplavili grad i započeli pokolj. Svjedok pod šifrom «O» 14. je aprila 2000. jedva četrdeset koraka od mog stola svjedočio protiv jednoga od najvažnijih Mladićevih generala, Radoslava Krstića, koji je naknadno proglašen krivim zbog pomaganja i izravnog sudjelovanja u genocidu. Svjedok se prisjetio dana kad se predao bosanskim Srbima koji su nosili maskirne uniforme. Sjetio se kako mu je bilo naređeno da sa sebe skine odjeću koja je zaudarala po osušenoj mokraći i kako mu je bilo zapovjeđeno da stane uz rub razbojišta posutog mrtvim tijelima:
Ondje je bilo nekoliko srpskih vojnika… Stajali su iza naših leđa… Pomislio sam da ću brzo umrijeti, da neću dugo patiti. I pomislio sam kako moja majka neće nikad saznati gdje sam skončao…
Netko je rekao: ’Lezite.’ Kad smo počeli padati… započela je pucnjava… ne znam što se tada dogodilo. Nisam razmišljao ni o čemu… Mislio sam da je to kraj. Ne znam jesam li u tom trenutku izgubio svijest, možda sam još uvijek bio pri svijesti… Sve što znam jest to da sam, ležeći, osjetio bol u desnoj strani prsa…
Pomislio sam da bih ih možda trebao pozvati da me dokrajče, jer sam osjećao jake bolove. Pomislio sam da ću, ako sad ovdje ne izdahnem, preživjeti, te da ću možda biti živ odveden i da će se moje muke samo produžiti… U jednom trenutku… tik uz moje lice stvorila se vojnička čizma. Nastavio sam gledati, nisam zatvorio oči. Taj čovjek je prekoračio preko mene - bio je to vojnik - i opalio metak u glavu čovjeku koji je ležao odmah do mene. U tom sam trenutku zatvorio oči; bio sam pogođen u desno rame…
Nalazio sam se, takoreći, između života i smrti. Nisam znao želim li ostati na životu ili umrijeti. Odlučio sam ne pozvati ih da me ubiju, no u isto vrijeme molio sam Boga da dođu i da me ubiju…
Nakon što su se krvnici odvezli, svjedok pod šifrom ”O” podigao je glavu i primijetio još jednog preživjelog među mrtvima. Poviknuo je prema njemu i, prevrćući se preko leševa, pokušao dopuzati do njega, a zatim je nekako uspio svoje svezane ruke primaknuti njegovim ustima kako bi ovaj mogao pregristi konopac kojim su bile vezane: ”Taj čovjek na sebi je imao majicu bez rukava, zelene boje, i džemper… Skinuo ju je i razderao… Nakon što mi je povezao ranu, zaspao sam naslonivši glavu na njegova koljena jer dugo, suviše dugo nisam spavao… Ostali smo ondje do jutra, a kad je svanulo, probudio me i upitao: ’Kamo ćemo?’ Rekao sam: ’Ne znam’.” (...)
Drugi susret s Tenetom
(...) Do mog drugog susreta s Georgeom Tenetom, u proljeće 2001., čula sam mnogo sličnih iskaza svjedoka. Ovom prilikom George Tenet i ja sreli smo se u sjedištu CIA-e, zdanju sagrađenom od stakla, čelika i betona, na čijem su vrhu stajale antene koje su volju ovog čovjeka i njegovih nadređenih širile u sve svjetske metropole i u svaki ratom poharani kutak zemaljske kugle. Milošević je bio zbačen s vlasti i sjedio je u beogradskom zatvoru. George W. Bush u to je vrijeme već bio u Bijeloj kući i pokazivao da mu nije bliska ideja o osnivanju stalnog međunarodnog suda za ratne zločine. Sastanku s Tenetom prisustvovalo je osoblje Ureda za ratne zločine američkog Ministarstva vanjskih poslova koje se trudilo zauzdati moju retoriku i moje zahtjeve. Jedan od njih podsjetio me da bih svakako trebala zahvaliti ljudima s kojima sam se trebala susresti, zahvaliti im od sveg srca na izvanrednoj podršci koju nam je SAD pružao. Bushov državni tajnik Colin Powell podupirao je naša nastojanja da Milošević i ostali optuženici budu prebačeni u pritvor Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Ja sam, međutim, već prije bila zahvalila generalu Powellu; što se nekih drugih tiče, bila sam već umorna od ispraznih zahvala ispraznim ušima.
Tenet me dočekao u hodniku neposredno prije samog sastanka. ”Carla”, oslovio me, ”draga moja gospođo tužiteljice”. Zatim su uslijedili bacini bacetti, pusice u obraz, koje me uvijek iznova uzrujaju. Ušli smo u konferencijsku dvoranu bez prozora, obloženu, kako mi se učinilo, drvom višnje. Tenet je sjeo za čelo stola nakon što sam ja zauzela stolicu pokraj njegove. Neformalnim tonom izustio je nekoliko riječi koje baš ništa nisu značile. Rekao je da mi ne može reći sve o CIA-inim aktivnostima. To sam mogla razumjeti. Rekao je da uhićenje naših bjegunaca ostaje i dalje prioritet broj jedan te da je provedeno više neuspješnih operacija. Njegove izjave potaknule su me da odmah prijeđem na stvar, ne birajući riječi i izraze zahvalnosti. Zacijelo sam pogriješila kad sam pretpostavila da Tenet, glavni špijun jedine velesile na svijetu, čovjek Mediterana, otvorena i izravna načina govora, neće protumačiti moju iskrenost kao izraz nepoštovanja: ”George, razgovarali smo u septembru. Tada si mi rekao da je Karadžić prioritet CIA-e broj jedan. Evo nas ovdje nakon šest mjeseci i, s obzirom na rezultate, teško mi je povjerovati tvojim riječima.”
Šefovi obavještajnih službi ne vole kad im ljudi kojima nije poznat njihov posao govore kako trebaju obavljati svoje poslove i mnogi od njih misle da ne mogu ništa dobiti, no da mogu mnogo izgubiti jureći za ratnim zločincima po dalekim zemljama. Možda su moje riječi, izgovorene u prisutnosti njegova osoblja, Teneta ugrizle za srce. No on je znao da cilj mog posjeta nije bio zahvala SAD-u za novčanu potporu UN-u. Znao je da sam došla razgovarati o tome kako je moguće najlakše uhititi Karadžića i Mladića. U tom trenutku shvatila sam da je on tokom našeg prvog sastanka, u septembru prethodne godine, kad mi je rekao da je Karadžić prioritet CIA-e broj jedan, jednak bin Ladenu, podigao muro di gomma. No, ako mi direktor CIA-e kaže da je uhićenje Karadžića prioritet, tada pretpostavljam da su CIA-ini operativci sposobni na vrijeme ostvariti cilj svoga ravnatelja. ”Kakve se mjere poduzimaju da se ti ljudi uhite?”, upitala sam ga. ”Kako bi CIA mogla sarađivati s Tribunalom?” Tužiteljstvo želi sastaviti tim koji bi bio sposoban ući u trag bjeguncima, rekla sam mu. Zatim sam mu predložila da razradimo novu strategiju koja bi nam pomogla u uhićenju Karadžića. Mislila sam da će nam, unutar granica američkih zakona, biti dostupne informacije kojima CIA raspolaže te da ćemo sarađivati s obavještajnim agencijama drugih zemalja, osobito Francuske, Britanije i Njemačke. Rekla sam mu: ako već ne želiš ništa učiniti, mislim da bi trebao barem poduprijeti naša nastojanja.
”Slušajte me, gospođo”, odgovorio mi je Tenet. ”Baš me briga za vaše mišljenje.”
Dodikove laži
Čovjek koji je zauzimao položaj premijera Republike Srpske (u svom prvom mandatu, op.prir.) bio je Milorad Dodik. Kad god bi izgovorio riječ saradnja, s njegovih je usana kapao med, no njegova svečana obećanja bila su isprazna, jer Dodik nije imao nadzor ni nad teritorijem Republike Srpske, ni nad njenom policijom i vojskom. Izgledalo je da se ne boji za svoj život i zato je i učinio tako malo u korist Haaškog suda. Vjerujem da je napravio jednostavnu računicu i zaključio da saradnja sa Sudom može štetno djelovati na njegovu političku budućnost koju je nastojao oblikovati u skladu sa svojim interesima.
Dodik je ustvrdio da je njegova vlada od samog početka djelovanja Suda bila spremna na saradnju te da je njegov ured bio prvi koji je savjetovao da se neki od optuženih prisile na dobrovoljnu predaju. Požalio se da pritvorenici u Haagu predugo čekaju na suđenje te da politička nestabilnost u Republici Srpskoj, kao i NATO-ovo bombardiranje Srbije, otežavaju saradnju sa Sudom svim lokalnim političkim vođama. Moja vlada, rekao je Dodik, čini sve kako bi uklonila glavni problem Republike Srpske, a to je Radovan Karadžić koji po svaku cijenu mora otići u Haag. Ustvrdio je da se Karadžić i ostale osobe protiv kojih je Sud podigao optužnice nalaze u Bosni i Hercegovini, ali da nisu pod zaštitom njegove vlade. Dodik nam je rekao da je Ratko Mladić prethodne tri godine živio u Beogradu te da njegova noga cijelo to vrijeme nije prešla granicu Republike Srpske. (Pretpostavljala sam da je to laž, a poslije sam se u to i uvjerila.)
Dodiku sam rekla da želim biti iskrena s njim. Naglasila sam, prvo, da će vlada Republike Srpske pokazati spremnost za punu saradnju sa Sudom ako nam pruži potrebne informacije i ako počne uhićivati optuženike. Rekla sam mu da je naš prioritet uhićenje Karadžića koji se s vremena na vrijeme pojavljuje na Palama: Uz vašu pomoć i saradnju, uz tačne informacije i uz pomoć SFOR-a možemo ga uhititi. Od Dodika sam uporno tražila da nam preda osjetljive informacije, uključujući najnovije fotografije naših optuženika, kao i njihovih boravišta. Moj tim Dodiku je predao službeni zahtjev za pomoć. Naši istražitelji htjeli su obaviti razgovore sa sedmoricom ljudi – neki od njih bili su sumnjivci, drugi potencijalni svjedoci – u vezi s masakrom u Srebrenici 1995. Pretpostavljali smo da će ti ljudi biti neskloni razgovoru s našim istražiteljima i stoga smo Dodiku uručili sedam sudskih poziva kojima smo te ljude pozvali na razgovor u decembru. Zamjenik tužitelja, Graham Blewitt, nastojao je uvjeriti Dodika da ne namjeravamo izvoditi nikakve trikove te da imena osoba s kojima želimo obaviti razgovor nisu u zapečaćenim optužnicama i da neće biti uhićeni. Dodik je izrazio zadovoljstvo našim jamčenjem da neće biti nikavih prijevara, ali ujedno nas je upozorio da ne može jamčiti da će naša nastojanja postići bilo kakav rezultat, jer je na čelu vlade koja nema podršku većine u parlamentu bosanskih Srba i jer je policija i dalje lojalna Karadžićevoj Srpskoj demokratskoj stranci.
S nevjericom smo slušali Dodika koji je predviđao da će Slobodan Milošević sljedeće godine pasti. Rekao je da će Miloševićeva opozicija u Srbiji okrenuti nezadovoljstvo naroda protiv njega te da će ona iz toga izvući političku korist; izrazio je i malodušnost zbog toga što Sud nije podigao optužnicu protiv zagriženog nacionalista, vođe paravojnih jedinica i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Nisam se mogla upuštati u pojedinosti. No rekla sam Dodiku da Šešelj nije izvan područja našeg interesa te da od njega očekujem da nam dostavi bilo kakve dokaze koji terete Šešelja i ostale vođe, ako njima raspolaže. Dodik je rekao da vjeruje da je Šešelj u pozadini najnovijih bombaških napada u Republici Srpskoj.
Maramica za Miloševića
U četvrtak 2001., na sam Vidovdan, srbijanska vlada izručila je Slobodana Miloševića Tribunalu. Nedugo nakon sedam sati navečer beogradska vlada službeno je objavila da je Milošević smješten u pritvor Tribunala. Kevin Curtis, britanski policajac i bivši plivački olimpijac, odveden je iza vladine zgrade do mjesta gdje su čekala tri helikoptera. Nekoliko minuta kasnije u zatvorskom kombiju stigao je Milošević. Činilo se da ga je pogled na helikoptere uznemirio: kao da nije bio svjestan da nikakav dogovor koji je eventualno sklopio s Koštunicom više ne vrijedi. Podigao je ruku. Upitao je upravitelja zatvora što se događa. Upravitelj mu je objasnio da će za nekoliko trenutaka otputovati za Haag. Milošević je prosvjedovao. Rekao je da ne priznaje autoritet Tribunala i da se neće pomaknuti s mjesta. Upravitelj zatvora ga je dopratio do Curtisa koji je Miloševiću pročitao njegova prava i službeno ga uhitio.
Milošević je odbio prihvatiti bilo što od «papirologije» koju su mu htjeli uručiti. Časnik sigurnosti ga je pretražio. Zatim su se časnik sigurnosti, Curtis, njihov prevoditelj i Milošević ukrcali u helikopter koji je poletio prema Bosni i Hercegovini i NATO-ovoj vojnoj bazi blizu Tuzle. Unatoč buci motora i udaranju helikopterskog propelera, Milošević je pokušao početi razgovor s Curtisom na engleskom. Izišavši iz letjelice, zatražio je od Curtisa da stavi rubac na zemlju kako ne bi morao stupiti nogom na bosansko tlo. Također je bezuspješno pokušavao proćaskati nekoliko riječi s vojnicima koji su ga čuvali. Negdje nakon deset navečer, s lisičinama na rukama i upozoren da šuti, ukrcan je u transportni avion C-130 i odveden u Eindhoven, mali aerodrom istočno od Rotterdama. Ondje je ukrcan u nizozemski helikopter koji ga je zatim prebacio na sletnu stazu kaznionice u Scheveningenu, gdje će boraviti do smrti.
U satima koji su slijedili primila sam mnoštvo pogrešno adresiranih čestitki sa svih strana svijeta. Ljudi najzaslužniji za njegovo uhićenje i prebacivanje u Haag bili su Zoran Đinđić i drugi u Srbiji koji su, uz znatan osobni rizik, izručili šefa mafije koji je upravljao njihovom zemljom i njenim institucijama. Čestitke je također zaslužio i Colin Powell, jer je u trenutku Miloševićeva prebacivanja u Haag bilo posve jasno da bez snažnog pritiska iz Washingtona Milošević ne bi nikad dospio u pritvor Tribunala. Osobito me dirnulo pismo glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana.
Poslije sam od jednog izvora koji je bio u položaju da to može znati doznala da je te večeri zajedno s Miloševićem u Nizozemsku umalo otputovao još jedan putnik. Jedan dužnosnik saveznog ministarstva unutarnjih poslova predložio je veleposlanstvu jedne prijateljske zemlje da uhiti Mladića. Taj je izvor dojavio da je Mladić u Beogradu ili u njegovoj neposrednoj blizini, te da nije pod potpunom zaštitom. Bilo je očito da je od NATO-ove baze u Tuzli zatražen odgovor na pitanje može li izići na kraj s još jednim «paketom». NATO je odgovorio da bi takav plan iziskivao dodatna četiri sata vremena. No vrijeme je promicalo i Mladić možda nikad neće doznati koliko je malo nedostajalo da bude uhićen.
Kako je propalo hapšenje Karadžića
Vjerovala sam da međunarodna zajednica neće moći dugo šutjeti glede nužnosti Miloševićeva prebacivanja u Haag. Nakon Miloševićeva pada s vlasti, međutim, očitovali su se izvjesni zlokobni znakovi koji su govorili o ublažavanju stava međunarodne zajednice prema Srbiji. Samo dan prije Europska Unija je odlučila ublažiti ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji. EU je najavila da će to učiniti ne spominjući pritom nužnost da Jugoslavija uhiti Miloševića i ostale optužene i izruči ih Tribunalu. Samo nekoliko sedmica poslije general Ratko Mladić osjećao se dovoljno sigurnim u postmiloševićevskoj Srbiji da može prisustvovati nekom vjenčanju u Beogradu i pozirati pred fotografima.
Državna tajnica Albright također me posebno zamolila da ne govorim ni o Radovanu Karadžiću. Očito je za to imala valjane razloge. Nikad prije, činilo se, nismo bili tako blizu mogućnosti da ga ščepamo. Francuska vlada obavijestila me da je Karadžić trenutačno u Beogradu. Sjedinjene Države, Britanija i Francuska uspjele su identificirati stan u kojem se skrivao. Čak su primijetili da ga s vremena na vrijeme posjećuje njegova supruga Ljiljana.
Pismo Kofija Annana
Draga gđo Del Ponte,
Zamoljen sam da obratim pažnju na stanovit broj izjava koje su se u nekoliko posljednjih sedmica pojavile u novinama, a pripisuju se Vama, u pogledu prebacivanja g. Miloševića u Haag, gdje bi mu trebao suditi Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju.
Shvaćam da vam je kao tužiteljici Međunarodnog suda izravno i neposredno stalo do toga da države kojima su upućeni nalozi za uhićenje osoba protiv kojih je Tribunal podigao optužnice, kao i nalozi za njihovo prebacivanje u Haag, te naloge i izvrše.
Shvaćam također da u vaš djelokrug spada i davanje javnih izjava vezanih uz optužnicu protiv g. Miloševića i uz obvezu Savezne Republike Jugoslavije da izvrši nalog za njegovo uhićenje i prebacivanje pred ovaj Međunarodni tribunal.
U isto vrijeme, prema najnovijim novinskim izvještajima, vi ste, kako se čini, proširili djelokrug svojih opaski i ušli u raspravu o općim političkim pitanjima kao što je pružanje ili obustava ekonomske pomoći raznih država i međunarodnih organizacija Saveznoj Republici Jugoslaviji.
S obzirom na vrlo osjetljivu situaciju u Saveznoj Republici Jugoslaviji, kao i na krajnje delikatan položaj u kojemu se g. Koštunica našao kao šef višestranačke koalicijske vlade, možda biste htjeli razmisliti još jednom o tome može li se od takvih i sličnih izjava očekivati da se pokažu produktivnima i mogu li one pomoći ostvarenju cilja kojemu svi težimo.
Želeći i dalje poštivati vašu samostalnost kao tužiteljice, želio bih vas, prema tome, potaknuti da svoje intervencije ubuduće ograničite na predmete koji su neposrednije povezani s vašim zakonitim poslom,.
Sa poštovanjem,
Kofi A. Annan
Wesley Clark: „Rusi ne žele da uspijete“
General Clark je tokom našeg razgovora u Washingtonu otklonio moju ponudu da dođe i otpočne hajku na Karadžića i Mladića, baš kao što je to učinio i de Caprio. Volio bih da mogu, nasmiješio se Clark. No ja sam preskup za vas. Sigurna sam da je Clark već tada razmišljao o utrci za položaj predsjednika 2004. Ipak, pristao je svjedočiti protiv Miloševića i svoju riječ je održao. Upozorio me da su u vrijeme kad je on zapovijedao NATO-ovim snagama za Europu Karadžića i Mladića čuvali ruski agenti. Rusi ne žele da uspijete. Oni su na strani srpskih nacionalista. Igraju prljavu igru. Čitaju svu vašu poštu i prisluškuju sve vaše telefonske razgovore.
Tuđmanova zadaća za Jelavića - Osvajanje teritorije BiH
Upravo u trenutku kad sam se sastala s Jelavićem moji istražitelji i analitičari prikupljali su informacije koje su mogle poslužiti kao osnova za podizanje optužnice protiv njega. Bio je pukovnik paravojnih snaga bosanskih Hrvata poznatih pod nazivom Hrvatsko vijeće obrane, izdanka vojske Republike Hrvatske kojoj je Tuđman izričito stavio u zadaću osvojiti teritorije u Bosni i Hercegovini i tako proširiti svoju neovisnu Hrvatsku. Jelavić je usto bio i podmitljiv. Imenovan je pomoćnikom šefa Ministrastva obrane Hrvatskog vijeća obrane i bio zadužen za nabavu (...) (...) Jelavić će poslije biti uhićen pod optužbom za korupciju; nakon što je proglašen krivim i kažnjen na deset godina zatvora, pobjegao je u Hrvatsku i nestao s lica zemlje.
Koštunica se nastoji dočepati dijelova Bosne
Koštunica je nacionalist Karadžićeva kova u runu postkomunističkog reformista. Koštunica se i dan-danas nastoji dočepati dijelova Bosne koje vidi kao dio srpske države; kad je pak u pitanju Kosovo, malo je reći da je tvrdokoran: Kosovo je Srbija i gotovo. Od Koštunice nećete nikad čuti priznanje da su Srbi učinili nešto nažao drugima u ovim ratovima, ali zato će on neprekidno inzistirati na tvrdnji da su Srbi oduvijek bili, da su sada i da će uvijek biti žrtve i samo žrtve. Nekoliko dana prije mog posjeta Beogradu Koštunica je u jednom listu izjavio da bi pritisci na Srbiju da ispuni svoje međunarodne obaveze i izruči Miloševića Haagu ojačali ekstremnu desnicu te da bi se, kad bi netko želio destabilizirati Jugoslaviju, takav čovjek trebao ponašati poput Carle Del Ponte. Njegovo lažno dizanje uzbune u nekim je prijestolnicama primljeno s razumijevanjem. Znala sam da je državna tajnica Albright svoja upozorenja u vrijeme Miloševićeva pada temeljila na razboritim procjenama o mogućem riziku. Cilj pak Koštuničinih pokušaja da se odbrani od mene bio je pak nešto posve drugo. On je pokušao što duže može iskoristiti političku situaciju da izbjegne donošenje teških odluka koje je pred njega stavljalo međunarodno pravo. Bio je to pokušaj prikrivanja nedjela njegovih sunarodnjaka, srpskih nacionalista, koja su trebala još više ojačati srpski nacionalizam koji je oblikovao Koštuničin svjetonazor i njegovu političku budućnost.
Magazin Start prvi u regionu objavljuje prijevod memoara Carle Del Ponte, bivše glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Ubijeđeni da nakon ove knjige mnogo toga više neće biti isto, odlučili smo da u saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavimo dio sadržaja memoara Carle Del Ponte. Ova knjiga memoara, kako i sama autorica kaže, nema pretenziju da bude obuhvatan prikaz sudskih progona što ih je UN-ov Sud poduzeo u periodu između 1999. i 2007., tokom osam godina njenog boravka u Haagu. U njoj, prije svega, iznosi svoja sjećanja na vrijeme kad je kao javna tužiteljica iz Švicarske, stekavši u tom poslu izvjesno iskustvo u međunarodnom pravu, došla raditi na ove sudove i kako je, zajedno sa svojim saradnicima, nastojala služiti pravdi, pokušavajući sarađivati s ljudima koji najčešće nisu htjeli sarađivati, niti su mislili da je saradnja potrebna
Prolazili smo hodnikom koji je odjekivao našim koracima. Zatim smo se, ušavši u neki bezličan ured, suočili s Georgeom Tenetom, ravnateljem CIA-e. Imao je mnoštvo hitnih poslova. Deset godina nakon iračke invazije na Kuvajt i nametanja ekonomskih sankcija toj zemlji, koje su uništile stotine hiljada iračkih života, Sadam Husein bio je i dalje na vlasti. Svi su se žalili na cijenu nafte koja je dosegnula 35 dolara za barel, a Sharon se za samo nekoliko sati spremao popeti na Brdo hrama Haram al-Sharif u Jeruzalemu i prouzročiti još jednu intifadu. Zacijelo je Tenet već tada znao da će mase za nekoliko sedmica izaći na beogradske ulice i srušiti Slobodana Miloševića. U Sjevernoj Koreji Kim Jong-Il prtljao je s nuklearnim oružjem. Agenti CIA-e progonili su Osamu bin Ladena. Jedanaesti septembar bio je udaljen 11 mjeseci.
Muro di gomma
Tenet mi je bio potreban radi koordiniranja aktivnosti CIA-e s naporima našeg Ureda i drugih obavještajnih agencija da budu uhvaćena dvojica najtraženijih ljudi na svijetu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Tribunal ih je optužio za zločine koji su se, među ostalim, ticali opsade i granatiranja Sarajeva, operacija etničkog čišćenja zbog kojih su stotine hiljada ljudi ostale bez krova nad glavom, te ubijanja oko sedam i pol hiljada zarobljenih muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, najvećem masakru u Europi nakon II svjetskog rata kad su komunistički odredi smrti poubijali nebrojene hiljade zarobljenika koje su saveznici nasilno vratili Jugoslaviji. Engleski sam govorila loše. Cijelo to jutro moji pomoćnici obasipali su me mnoštvom pitanja, među kojima je bilo i prilično zlobnih, nastojeći me pripremiti za razgovor s Tenetom. Tenet je znao što su Karadžić i Mladić učinili u Bosni, posebno u Srebrenici. Činilo se da nam je potrebno samo nekoliko trenutaka da se razumijemo. Pomišljala sam da bi on mogao osigurati nadzor CIA-e nad informacijama, prisluškivanje telefonskih razgovora, te pružiti savjet i podršku operacijama uhićenja… svemu što je moglo ubrzati uhićenje one dvojice, a i drugih bjegunaca.
Tenet je primijetio da ga Karadžić podsjeća na sicilijanskog plaćenog ubojicu. To mi se učinilo ironičnim. Znam ponešto o sicilijanskim plaćenim ubojicama, a Tenet, koji je imao izbočenu vilicu i bio porijeklom Grk, zračio je mediteranskom strašću, arogantnošću i drugim svojstvima sicilijanskih razbojnika. To mi se svidjelo, jer su takva svojstva neophodna svakom šefu špijunske organizacije želi li uspješno obavljati svoj posao. Uvjeravao me da je CIA poduzimala izvjesne aktivnosti u lovu na tog čovjeka, primijetivši da je uhićenje nekoga poput Karadžića, tko se rijetko služi telefonom i nikad ne potpisuje nikakve dokumente, zastrašujuća zadaća: ”Progonim ljude po cijelom svijetu… Trebalo nam je sedam dana da uz pomoć 20.000 američkih vojnika pronađemo Noriegu.” Izlanuo je bin Ladenovo ime. Zatim je rekao: ”Karadžić je moj prioritet broj jedan.”
Bila sam oduševljena. Glavni špijun jedine svjetske velesile uvjeravao nas je da njegova agencija čini sve što je u njenoj moći kako bi ušla u trag našim najtraženijim bjeguncima. Zaputila sam se natrag onim istim hodnikom i izišla u jesenje poslijepodne koje nam se smiješilo mnoštvom obećanja. (Odjednom mi se učinilo da oni stupovi i karniše zrače snagom, stabilnošću i postojanošću.) Za nekoliko sedmica pojavit ću se pred Vijećem sigurnosti UN-a i izvijestiti njegove članice da je iza nas, s obzirom na čitav niz kriterija, vrlo uspješna prva godina rada. Usredotočili smo svoje napore na sastavljanje optužnica protiv najviših dužnosnika. Tužiteljski timovi Suda za Ruandu pripremali su se za sudske procese desecima genocidairesa. Hrvatska vlada počela nam je dostavljati dokumente koji su pokojnog Franju Tuđmana i druge Hrvate na visokim položajima povezivali s ratnim zločinima u ratu u Bosni i Hercegovini. Činilo se da i u Srbiji pušu novi politički vjetrovi i da ona više neće biti Miloševićeva. Činilo se da ću uspjeti riješiti probleme koji su se ticali podizanja optužnica pred Sudom, dočepati se najvažnijih dokaza, uhititi optužene, osuditi ih, ugasiti svjetla i okrenuti se novim izazovima.
Trebala sam biti pametnija. Vjerovala sam da će Tenetove riječi potvrditi njegova djela. Pretpostavljala sam da njemu ne pada na pamet podizati nešto što mi Talijani nazivamo muro di gomma, gumeni zid o koji se sve odbija, ali koji je načinjen tako da to tako ne izgleda. Vrlo se često događa da se vaše riječi, kad moćnim ljudima pristupite s nekom nedobrodošlom molbom ili zahtjevom, odbijaju od njega kao od zida. Čini vam se da čujete ono što želite čuti. Čak vam se može učiniti da vaši napori donose ploda te da je riječ o pravoj stvari.
Moja karijera počela je dugim nizom sudara s muro di gomma, nakon kojih su ponekad slijedili grublji oblici otpora, pa i fizičke prijetnje. Nailazila sam i nailazit ću na muro di gomma tokom svojih susreta s najmoćnijim ljudima, od financijera mafije do švicarskih bankara i političara, od državnih poglavara poput Georgea Busha i premijera poput Silvija Berlusconija, do birokrata u vladinim uredima i raznim tijelima UN-a, te, poslije, europskih ministara vanjskih poslova, za koje se, čak i u trenucima kad su srbijanski politički vođe, policija i vojska pružali sklonište ljudima odgovornima za hladnokrvno ubijanje hiljada zarobljenika pred očima svijeta, činilo da su spremni pozdraviti Srbiju u zagrljaju Europske unije. Jedini način na koji čovjek može prodrijeti kroz muro di gomma i služiti interesima pravde jest da nametne svoju volju, da to čini dosljedno, ustrajno i nepopustljivo.(...)
Kritike i zahtjevi
(...)Dopustila sam sebi da se pretvorim u karikaturu žene koja je oboljela od eholalije. Kritizirali su me, govoreći mi da sam u raskoraku s političkom stvarnošću u državama tako nespremnima za saradnju kao što je Srbija, kao i kad je pokrenuta istraga o paravojnim postrojbama Tutsija u Ruandi. Izlagala sam se poruzi ambasadora, ministara i učenih ljudi, među kojima je bilo čak i takvih koji su izvlačili korist iz odnosa s takvim državama. Od mene se tražilo da ne objavljujem optužnice protiv jednog broja optuženika u bivšoj Jugoslaviji, čak i da ne istražujem slučaj ubojstva jednog nadbiskupa, dvojice biskupa i nekolicine drugih katoličkih svećenika u Ruandi. Sjećam se da je glavni tajnik UN-a, nakon mog lobiranja u SAD-u i u Europskoj Uniji koje je imalo za cilj pritisak na Srbiju uskraćivanjem financijske pomoći, zatražio da se prestanem igrati politike. Sjećam se također da su 2000. iz tajništva UN-a u New Yorku tražili da se ne odazovem pozivu da posjetim Crnu Goru, jer su od obavještajnih službi dobili pouzdanu informaciju da se Milošević i njegovi generali spremaju uhititi me kao ratnog zločinca. (Nakon ručka s morskim rakovima, školjkama i ribom u Dubrovniku odjurila sam jadranskom obalom u Crnu Goru, no ondje se nisam sudarila ni s čime opasnijim od neprobojnog crnogorskog muro di gomma.) (...)
Svjedok pod šifrom ”O”
(...)Kad god bih osjetila razočaranje i kad bi mi se učinilo da mi je svega dosta, sjetila bih se žrtava u Jugoslaviji i Ruandi, osobito žena i djece, kao i hrabrosti što su je te žrtve iz dana u dan pokazivale u Haagu i Arushi, svjedočeći protiv muškaraca i nekolicine žena koji su počinili ratne zločine. Jedna od tih žrtava, svjedok Tužiteljstva pod šifrom ”O” u prvom suđenju za Srebrenicu, bio je u julu 1995. sedamnaestogodišnji dječak kad su srpski vojnici pod nadzorom Radovana Karadžića i Ratka Mladića preplavili grad i započeli pokolj. Svjedok pod šifrom «O» 14. je aprila 2000. jedva četrdeset koraka od mog stola svjedočio protiv jednoga od najvažnijih Mladićevih generala, Radoslava Krstića, koji je naknadno proglašen krivim zbog pomaganja i izravnog sudjelovanja u genocidu. Svjedok se prisjetio dana kad se predao bosanskim Srbima koji su nosili maskirne uniforme. Sjetio se kako mu je bilo naređeno da sa sebe skine odjeću koja je zaudarala po osušenoj mokraći i kako mu je bilo zapovjeđeno da stane uz rub razbojišta posutog mrtvim tijelima:
Ondje je bilo nekoliko srpskih vojnika… Stajali su iza naših leđa… Pomislio sam da ću brzo umrijeti, da neću dugo patiti. I pomislio sam kako moja majka neće nikad saznati gdje sam skončao…
Netko je rekao: ’Lezite.’ Kad smo počeli padati… započela je pucnjava… ne znam što se tada dogodilo. Nisam razmišljao ni o čemu… Mislio sam da je to kraj. Ne znam jesam li u tom trenutku izgubio svijest, možda sam još uvijek bio pri svijesti… Sve što znam jest to da sam, ležeći, osjetio bol u desnoj strani prsa…
Pomislio sam da bih ih možda trebao pozvati da me dokrajče, jer sam osjećao jake bolove. Pomislio sam da ću, ako sad ovdje ne izdahnem, preživjeti, te da ću možda biti živ odveden i da će se moje muke samo produžiti… U jednom trenutku… tik uz moje lice stvorila se vojnička čizma. Nastavio sam gledati, nisam zatvorio oči. Taj čovjek je prekoračio preko mene - bio je to vojnik - i opalio metak u glavu čovjeku koji je ležao odmah do mene. U tom sam trenutku zatvorio oči; bio sam pogođen u desno rame…
Nalazio sam se, takoreći, između života i smrti. Nisam znao želim li ostati na životu ili umrijeti. Odlučio sam ne pozvati ih da me ubiju, no u isto vrijeme molio sam Boga da dođu i da me ubiju…
Nakon što su se krvnici odvezli, svjedok pod šifrom ”O” podigao je glavu i primijetio još jednog preživjelog među mrtvima. Poviknuo je prema njemu i, prevrćući se preko leševa, pokušao dopuzati do njega, a zatim je nekako uspio svoje svezane ruke primaknuti njegovim ustima kako bi ovaj mogao pregristi konopac kojim su bile vezane: ”Taj čovjek na sebi je imao majicu bez rukava, zelene boje, i džemper… Skinuo ju je i razderao… Nakon što mi je povezao ranu, zaspao sam naslonivši glavu na njegova koljena jer dugo, suviše dugo nisam spavao… Ostali smo ondje do jutra, a kad je svanulo, probudio me i upitao: ’Kamo ćemo?’ Rekao sam: ’Ne znam’.” (...)
Drugi susret s Tenetom
(...) Do mog drugog susreta s Georgeom Tenetom, u proljeće 2001., čula sam mnogo sličnih iskaza svjedoka. Ovom prilikom George Tenet i ja sreli smo se u sjedištu CIA-e, zdanju sagrađenom od stakla, čelika i betona, na čijem su vrhu stajale antene koje su volju ovog čovjeka i njegovih nadređenih širile u sve svjetske metropole i u svaki ratom poharani kutak zemaljske kugle. Milošević je bio zbačen s vlasti i sjedio je u beogradskom zatvoru. George W. Bush u to je vrijeme već bio u Bijeloj kući i pokazivao da mu nije bliska ideja o osnivanju stalnog međunarodnog suda za ratne zločine. Sastanku s Tenetom prisustvovalo je osoblje Ureda za ratne zločine američkog Ministarstva vanjskih poslova koje se trudilo zauzdati moju retoriku i moje zahtjeve. Jedan od njih podsjetio me da bih svakako trebala zahvaliti ljudima s kojima sam se trebala susresti, zahvaliti im od sveg srca na izvanrednoj podršci koju nam je SAD pružao. Bushov državni tajnik Colin Powell podupirao je naša nastojanja da Milošević i ostali optuženici budu prebačeni u pritvor Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Ja sam, međutim, već prije bila zahvalila generalu Powellu; što se nekih drugih tiče, bila sam već umorna od ispraznih zahvala ispraznim ušima.
Tenet me dočekao u hodniku neposredno prije samog sastanka. ”Carla”, oslovio me, ”draga moja gospođo tužiteljice”. Zatim su uslijedili bacini bacetti, pusice u obraz, koje me uvijek iznova uzrujaju. Ušli smo u konferencijsku dvoranu bez prozora, obloženu, kako mi se učinilo, drvom višnje. Tenet je sjeo za čelo stola nakon što sam ja zauzela stolicu pokraj njegove. Neformalnim tonom izustio je nekoliko riječi koje baš ništa nisu značile. Rekao je da mi ne može reći sve o CIA-inim aktivnostima. To sam mogla razumjeti. Rekao je da uhićenje naših bjegunaca ostaje i dalje prioritet broj jedan te da je provedeno više neuspješnih operacija. Njegove izjave potaknule su me da odmah prijeđem na stvar, ne birajući riječi i izraze zahvalnosti. Zacijelo sam pogriješila kad sam pretpostavila da Tenet, glavni špijun jedine velesile na svijetu, čovjek Mediterana, otvorena i izravna načina govora, neće protumačiti moju iskrenost kao izraz nepoštovanja: ”George, razgovarali smo u septembru. Tada si mi rekao da je Karadžić prioritet CIA-e broj jedan. Evo nas ovdje nakon šest mjeseci i, s obzirom na rezultate, teško mi je povjerovati tvojim riječima.”
Šefovi obavještajnih službi ne vole kad im ljudi kojima nije poznat njihov posao govore kako trebaju obavljati svoje poslove i mnogi od njih misle da ne mogu ništa dobiti, no da mogu mnogo izgubiti jureći za ratnim zločincima po dalekim zemljama. Možda su moje riječi, izgovorene u prisutnosti njegova osoblja, Teneta ugrizle za srce. No on je znao da cilj mog posjeta nije bio zahvala SAD-u za novčanu potporu UN-u. Znao je da sam došla razgovarati o tome kako je moguće najlakše uhititi Karadžića i Mladića. U tom trenutku shvatila sam da je on tokom našeg prvog sastanka, u septembru prethodne godine, kad mi je rekao da je Karadžić prioritet CIA-e broj jedan, jednak bin Ladenu, podigao muro di gomma. No, ako mi direktor CIA-e kaže da je uhićenje Karadžića prioritet, tada pretpostavljam da su CIA-ini operativci sposobni na vrijeme ostvariti cilj svoga ravnatelja. ”Kakve se mjere poduzimaju da se ti ljudi uhite?”, upitala sam ga. ”Kako bi CIA mogla sarađivati s Tribunalom?” Tužiteljstvo želi sastaviti tim koji bi bio sposoban ući u trag bjeguncima, rekla sam mu. Zatim sam mu predložila da razradimo novu strategiju koja bi nam pomogla u uhićenju Karadžića. Mislila sam da će nam, unutar granica američkih zakona, biti dostupne informacije kojima CIA raspolaže te da ćemo sarađivati s obavještajnim agencijama drugih zemalja, osobito Francuske, Britanije i Njemačke. Rekla sam mu: ako već ne želiš ništa učiniti, mislim da bi trebao barem poduprijeti naša nastojanja.
”Slušajte me, gospođo”, odgovorio mi je Tenet. ”Baš me briga za vaše mišljenje.”
Dodikove laži
Čovjek koji je zauzimao položaj premijera Republike Srpske (u svom prvom mandatu, op.prir.) bio je Milorad Dodik. Kad god bi izgovorio riječ saradnja, s njegovih je usana kapao med, no njegova svečana obećanja bila su isprazna, jer Dodik nije imao nadzor ni nad teritorijem Republike Srpske, ni nad njenom policijom i vojskom. Izgledalo je da se ne boji za svoj život i zato je i učinio tako malo u korist Haaškog suda. Vjerujem da je napravio jednostavnu računicu i zaključio da saradnja sa Sudom može štetno djelovati na njegovu političku budućnost koju je nastojao oblikovati u skladu sa svojim interesima.
Dodik je ustvrdio da je njegova vlada od samog početka djelovanja Suda bila spremna na saradnju te da je njegov ured bio prvi koji je savjetovao da se neki od optuženih prisile na dobrovoljnu predaju. Požalio se da pritvorenici u Haagu predugo čekaju na suđenje te da politička nestabilnost u Republici Srpskoj, kao i NATO-ovo bombardiranje Srbije, otežavaju saradnju sa Sudom svim lokalnim političkim vođama. Moja vlada, rekao je Dodik, čini sve kako bi uklonila glavni problem Republike Srpske, a to je Radovan Karadžić koji po svaku cijenu mora otići u Haag. Ustvrdio je da se Karadžić i ostale osobe protiv kojih je Sud podigao optužnice nalaze u Bosni i Hercegovini, ali da nisu pod zaštitom njegove vlade. Dodik nam je rekao da je Ratko Mladić prethodne tri godine živio u Beogradu te da njegova noga cijelo to vrijeme nije prešla granicu Republike Srpske. (Pretpostavljala sam da je to laž, a poslije sam se u to i uvjerila.)
Dodiku sam rekla da želim biti iskrena s njim. Naglasila sam, prvo, da će vlada Republike Srpske pokazati spremnost za punu saradnju sa Sudom ako nam pruži potrebne informacije i ako počne uhićivati optuženike. Rekla sam mu da je naš prioritet uhićenje Karadžića koji se s vremena na vrijeme pojavljuje na Palama: Uz vašu pomoć i saradnju, uz tačne informacije i uz pomoć SFOR-a možemo ga uhititi. Od Dodika sam uporno tražila da nam preda osjetljive informacije, uključujući najnovije fotografije naših optuženika, kao i njihovih boravišta. Moj tim Dodiku je predao službeni zahtjev za pomoć. Naši istražitelji htjeli su obaviti razgovore sa sedmoricom ljudi – neki od njih bili su sumnjivci, drugi potencijalni svjedoci – u vezi s masakrom u Srebrenici 1995. Pretpostavljali smo da će ti ljudi biti neskloni razgovoru s našim istražiteljima i stoga smo Dodiku uručili sedam sudskih poziva kojima smo te ljude pozvali na razgovor u decembru. Zamjenik tužitelja, Graham Blewitt, nastojao je uvjeriti Dodika da ne namjeravamo izvoditi nikakve trikove te da imena osoba s kojima želimo obaviti razgovor nisu u zapečaćenim optužnicama i da neće biti uhićeni. Dodik je izrazio zadovoljstvo našim jamčenjem da neće biti nikavih prijevara, ali ujedno nas je upozorio da ne može jamčiti da će naša nastojanja postići bilo kakav rezultat, jer je na čelu vlade koja nema podršku većine u parlamentu bosanskih Srba i jer je policija i dalje lojalna Karadžićevoj Srpskoj demokratskoj stranci.
S nevjericom smo slušali Dodika koji je predviđao da će Slobodan Milošević sljedeće godine pasti. Rekao je da će Miloševićeva opozicija u Srbiji okrenuti nezadovoljstvo naroda protiv njega te da će ona iz toga izvući političku korist; izrazio je i malodušnost zbog toga što Sud nije podigao optužnicu protiv zagriženog nacionalista, vođe paravojnih jedinica i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Nisam se mogla upuštati u pojedinosti. No rekla sam Dodiku da Šešelj nije izvan područja našeg interesa te da od njega očekujem da nam dostavi bilo kakve dokaze koji terete Šešelja i ostale vođe, ako njima raspolaže. Dodik je rekao da vjeruje da je Šešelj u pozadini najnovijih bombaških napada u Republici Srpskoj.
Maramica za Miloševića
U četvrtak 2001., na sam Vidovdan, srbijanska vlada izručila je Slobodana Miloševića Tribunalu. Nedugo nakon sedam sati navečer beogradska vlada službeno je objavila da je Milošević smješten u pritvor Tribunala. Kevin Curtis, britanski policajac i bivši plivački olimpijac, odveden je iza vladine zgrade do mjesta gdje su čekala tri helikoptera. Nekoliko minuta kasnije u zatvorskom kombiju stigao je Milošević. Činilo se da ga je pogled na helikoptere uznemirio: kao da nije bio svjestan da nikakav dogovor koji je eventualno sklopio s Koštunicom više ne vrijedi. Podigao je ruku. Upitao je upravitelja zatvora što se događa. Upravitelj mu je objasnio da će za nekoliko trenutaka otputovati za Haag. Milošević je prosvjedovao. Rekao je da ne priznaje autoritet Tribunala i da se neće pomaknuti s mjesta. Upravitelj zatvora ga je dopratio do Curtisa koji je Miloševiću pročitao njegova prava i službeno ga uhitio.
Milošević je odbio prihvatiti bilo što od «papirologije» koju su mu htjeli uručiti. Časnik sigurnosti ga je pretražio. Zatim su se časnik sigurnosti, Curtis, njihov prevoditelj i Milošević ukrcali u helikopter koji je poletio prema Bosni i Hercegovini i NATO-ovoj vojnoj bazi blizu Tuzle. Unatoč buci motora i udaranju helikopterskog propelera, Milošević je pokušao početi razgovor s Curtisom na engleskom. Izišavši iz letjelice, zatražio je od Curtisa da stavi rubac na zemlju kako ne bi morao stupiti nogom na bosansko tlo. Također je bezuspješno pokušavao proćaskati nekoliko riječi s vojnicima koji su ga čuvali. Negdje nakon deset navečer, s lisičinama na rukama i upozoren da šuti, ukrcan je u transportni avion C-130 i odveden u Eindhoven, mali aerodrom istočno od Rotterdama. Ondje je ukrcan u nizozemski helikopter koji ga je zatim prebacio na sletnu stazu kaznionice u Scheveningenu, gdje će boraviti do smrti.
U satima koji su slijedili primila sam mnoštvo pogrešno adresiranih čestitki sa svih strana svijeta. Ljudi najzaslužniji za njegovo uhićenje i prebacivanje u Haag bili su Zoran Đinđić i drugi u Srbiji koji su, uz znatan osobni rizik, izručili šefa mafije koji je upravljao njihovom zemljom i njenim institucijama. Čestitke je također zaslužio i Colin Powell, jer je u trenutku Miloševićeva prebacivanja u Haag bilo posve jasno da bez snažnog pritiska iz Washingtona Milošević ne bi nikad dospio u pritvor Tribunala. Osobito me dirnulo pismo glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana.
Poslije sam od jednog izvora koji je bio u položaju da to može znati doznala da je te večeri zajedno s Miloševićem u Nizozemsku umalo otputovao još jedan putnik. Jedan dužnosnik saveznog ministarstva unutarnjih poslova predložio je veleposlanstvu jedne prijateljske zemlje da uhiti Mladića. Taj je izvor dojavio da je Mladić u Beogradu ili u njegovoj neposrednoj blizini, te da nije pod potpunom zaštitom. Bilo je očito da je od NATO-ove baze u Tuzli zatražen odgovor na pitanje može li izići na kraj s još jednim «paketom». NATO je odgovorio da bi takav plan iziskivao dodatna četiri sata vremena. No vrijeme je promicalo i Mladić možda nikad neće doznati koliko je malo nedostajalo da bude uhićen.
Kako je propalo hapšenje Karadžića
Vjerovala sam da međunarodna zajednica neće moći dugo šutjeti glede nužnosti Miloševićeva prebacivanja u Haag. Nakon Miloševićeva pada s vlasti, međutim, očitovali su se izvjesni zlokobni znakovi koji su govorili o ublažavanju stava međunarodne zajednice prema Srbiji. Samo dan prije Europska Unija je odlučila ublažiti ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji. EU je najavila da će to učiniti ne spominjući pritom nužnost da Jugoslavija uhiti Miloševića i ostale optužene i izruči ih Tribunalu. Samo nekoliko sedmica poslije general Ratko Mladić osjećao se dovoljno sigurnim u postmiloševićevskoj Srbiji da može prisustvovati nekom vjenčanju u Beogradu i pozirati pred fotografima.
Državna tajnica Albright također me posebno zamolila da ne govorim ni o Radovanu Karadžiću. Očito je za to imala valjane razloge. Nikad prije, činilo se, nismo bili tako blizu mogućnosti da ga ščepamo. Francuska vlada obavijestila me da je Karadžić trenutačno u Beogradu. Sjedinjene Države, Britanija i Francuska uspjele su identificirati stan u kojem se skrivao. Čak su primijetili da ga s vremena na vrijeme posjećuje njegova supruga Ljiljana.
Pismo Kofija Annana
Draga gđo Del Ponte,
Zamoljen sam da obratim pažnju na stanovit broj izjava koje su se u nekoliko posljednjih sedmica pojavile u novinama, a pripisuju se Vama, u pogledu prebacivanja g. Miloševića u Haag, gdje bi mu trebao suditi Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju.
Shvaćam da vam je kao tužiteljici Međunarodnog suda izravno i neposredno stalo do toga da države kojima su upućeni nalozi za uhićenje osoba protiv kojih je Tribunal podigao optužnice, kao i nalozi za njihovo prebacivanje u Haag, te naloge i izvrše.
Shvaćam također da u vaš djelokrug spada i davanje javnih izjava vezanih uz optužnicu protiv g. Miloševića i uz obvezu Savezne Republike Jugoslavije da izvrši nalog za njegovo uhićenje i prebacivanje pred ovaj Međunarodni tribunal.
U isto vrijeme, prema najnovijim novinskim izvještajima, vi ste, kako se čini, proširili djelokrug svojih opaski i ušli u raspravu o općim političkim pitanjima kao što je pružanje ili obustava ekonomske pomoći raznih država i međunarodnih organizacija Saveznoj Republici Jugoslaviji.
S obzirom na vrlo osjetljivu situaciju u Saveznoj Republici Jugoslaviji, kao i na krajnje delikatan položaj u kojemu se g. Koštunica našao kao šef višestranačke koalicijske vlade, možda biste htjeli razmisliti još jednom o tome može li se od takvih i sličnih izjava očekivati da se pokažu produktivnima i mogu li one pomoći ostvarenju cilja kojemu svi težimo.
Želeći i dalje poštivati vašu samostalnost kao tužiteljice, želio bih vas, prema tome, potaknuti da svoje intervencije ubuduće ograničite na predmete koji su neposrednije povezani s vašim zakonitim poslom,.
Sa poštovanjem,
Kofi A. Annan
Wesley Clark: „Rusi ne žele da uspijete“
General Clark je tokom našeg razgovora u Washingtonu otklonio moju ponudu da dođe i otpočne hajku na Karadžića i Mladića, baš kao što je to učinio i de Caprio. Volio bih da mogu, nasmiješio se Clark. No ja sam preskup za vas. Sigurna sam da je Clark već tada razmišljao o utrci za položaj predsjednika 2004. Ipak, pristao je svjedočiti protiv Miloševića i svoju riječ je održao. Upozorio me da su u vrijeme kad je on zapovijedao NATO-ovim snagama za Europu Karadžića i Mladića čuvali ruski agenti. Rusi ne žele da uspijete. Oni su na strani srpskih nacionalista. Igraju prljavu igru. Čitaju svu vašu poštu i prisluškuju sve vaše telefonske razgovore.
Tuđmanova zadaća za Jelavića - Osvajanje teritorije BiH
Upravo u trenutku kad sam se sastala s Jelavićem moji istražitelji i analitičari prikupljali su informacije koje su mogle poslužiti kao osnova za podizanje optužnice protiv njega. Bio je pukovnik paravojnih snaga bosanskih Hrvata poznatih pod nazivom Hrvatsko vijeće obrane, izdanka vojske Republike Hrvatske kojoj je Tuđman izričito stavio u zadaću osvojiti teritorije u Bosni i Hercegovini i tako proširiti svoju neovisnu Hrvatsku. Jelavić je usto bio i podmitljiv. Imenovan je pomoćnikom šefa Ministrastva obrane Hrvatskog vijeća obrane i bio zadužen za nabavu (...) (...) Jelavić će poslije biti uhićen pod optužbom za korupciju; nakon što je proglašen krivim i kažnjen na deset godina zatvora, pobjegao je u Hrvatsku i nestao s lica zemlje.
Koštunica se nastoji dočepati dijelova Bosne
Koštunica je nacionalist Karadžićeva kova u runu postkomunističkog reformista. Koštunica se i dan-danas nastoji dočepati dijelova Bosne koje vidi kao dio srpske države; kad je pak u pitanju Kosovo, malo je reći da je tvrdokoran: Kosovo je Srbija i gotovo. Od Koštunice nećete nikad čuti priznanje da su Srbi učinili nešto nažao drugima u ovim ratovima, ali zato će on neprekidno inzistirati na tvrdnji da su Srbi oduvijek bili, da su sada i da će uvijek biti žrtve i samo žrtve. Nekoliko dana prije mog posjeta Beogradu Koštunica je u jednom listu izjavio da bi pritisci na Srbiju da ispuni svoje međunarodne obaveze i izruči Miloševića Haagu ojačali ekstremnu desnicu te da bi se, kad bi netko želio destabilizirati Jugoslaviju, takav čovjek trebao ponašati poput Carle Del Ponte. Njegovo lažno dizanje uzbune u nekim je prijestolnicama primljeno s razumijevanjem. Znala sam da je državna tajnica Albright svoja upozorenja u vrijeme Miloševićeva pada temeljila na razboritim procjenama o mogućem riziku. Cilj pak Koštuničinih pokušaja da se odbrani od mene bio je pak nešto posve drugo. On je pokušao što duže može iskoristiti političku situaciju da izbjegne donošenje teških odluka koje je pred njega stavljalo međunarodno pravo. Bio je to pokušaj prikrivanja nedjela njegovih sunarodnjaka, srpskih nacionalista, koja su trebala još više ojačati srpski nacionalizam koji je oblikovao Koštuničin svjetonazor i njegovu političku budućnost.
Poginuo bih za Dodika da je musliman
Ово се зове апсурд.
Poginuo bih za Dodika da je musliman
Kamikaza - Cenim samo Dodika, a svi ostali su obične jajare. Samo on kaže Incku da ide tamo gde mu je mesto jer ovo nije njegova domovina. Da mi je jedan takav musliman, ne bi mi bilo žao da za njega budem i kamikaza
Murat Šabanović
DA JE DODIK MUSLIMAN, PRAVO BIH GA VOLEO!... Murat Šabanović
Murat Šabanović, čovek koji je 1992. pretio da će dići u vazduh višegradsku branu i potopiti Beograd, 19 godina kasnije tvrdi da nije blefirao i da bi to sigurno uradio da ga nisu izdali „njegovi".
Šabanović kaže da su predstavnici međunarodne zajednice rak-rana BiH i najobičniji hohštapleri, a od političara u BiH ceni samo Milorada Dodika. Bivši „kontrolor višegradske brane" kaže da je predsednik RS jedini političar u BiH koji „ima mu.." i koji zna šta hoće.
- Cenim samo Dodika, jer su ovi ostali obične jajare. On radi šta hoće i čestitam mu na tome. Samo mi je žao što ne pripada mom narodu. Da je musliman, pravo bih ga voleo! - kaže Šabanović u intervjuu za Press RS.
Da li to znači da ga ne voliš zato što nije tvoj?
- Pa ne volim ga, ali ga cenim! On kaže Incku da ide tamo gde mu je mesto i da ide odavde, jer ovo nije njegova domovina. On ne poštuje nikakve zakone osim svojih. Slažem se sa njim kada kaže: „Koji će nam k.... Evropa?!" Koji će nam k.... Evropa, ako će nam doneti prostituciju i legalizovati pederluk. Zato cenim Dodika, i da mi je jedan takav musliman, ne bi mi bilo žao da za njega budem i kamikaza.
A ostali političari?
- Svi ostali su isti! Iako imaju visoka primanja, niko od njih ne živi od plate. Oni uzimaju koliko im treba i bave se politikom zbog organizovanog kriminala.
Kažeš da su te 1992. izdali tvoji. Ko te je izdao?
- Pukovnik Dževad Kos, Asim Omerović, Nijaz Jašarević i još neki po diktatu iz Sarajeva. Bio sam spreman da poplavim Beograd. Ako je Beograd poslao vojsku na Bosnu, zašto ga ne bih poplavio!
Ranije si bio veoma kritičan prema međunarodnoj zajednici. Da li si promenio mišljenje?
- Ma jok! I dalje tvrdim da je to gomila hohštaplera, jer ne znam kako drugačije da ih zovem! Kada su Amerikanci slali svoje trupe u BiH bio sam na operaciji u Čikagu i video da su smećarima koji su znali naš jezik podelili činove i poslali ih u BiH. Ovde su proveli po par godina i ponovo se vratili u Ameriku da skupljaju smeće.
Ako takvi upravljaju BiH, da li za njene narode ima spasa?
- Nas može da spase samo to da se ujedinimo i isteramo te hohštaplere, a onda da se lepo dogovaramo. Od rata je prošlo 16 godina, a oni neće da idu odavde. Ali, što da idu kad im je lepo, j... ga. Oni nas zadužuju i međusobno zavađaju, dok se običan narod pati. Kad dođu u Banjaluku govore da ne valjaju Silajdžić ili Lagumdžija, a u Sarajevu govore da ne valja Dodik. Nas zavađaju, a njima je dobro.
Da li si politički aktivan?
- Nisam! Malo se vrtim oko Patriotske lige, ali i u to sam razočaran. Ne bavim se aktivno politikom zato što nisam tip čoveka koji je spreman da se proda na tenderu.
Da li su te zvali iz neke stranke?
- Jesu iz nekoliko, ali kad im treba glasova. Sve te ponude sam glatko odbijao.
Kako?
- Dođu i pitaju da im skupim 100 glasova, a ja im kažem da od toga nema ništa iako za 24 časa mogu da skupim 1.000 dobrovoljaca sa punom ratnom opremom da krenemo na Pale.
Nećeš valjda?
- Neću, jer čekam svoje vreme.
Šta čekaš?
- Čekam razgraničenje i da se udare međaši između RS i FBiH, pa da se počnemo opet ganjati.
Ne misliš valjda da može doći do toga?
- Nikad nismo bili bliže tome! Svi nas eksploatišu, jer lopovi nemaju ni vere, ni nacije, već samo interes da što više opljačkaju i strpaju u vlastite džepove. Nas može da spase samo to da isteramo ovu međunarodnu bandu, jer smo mi okupirana država.
Prošli put si mi rekao da je Alija Izetbegović stvorio RS. Da li to i dalje tvrdiš?
- Svaka budala zna da je Alija stvorio RS, a vi hoćete da mu sudite. Ali to me ne čudi, jer ste vi Srbi uništili i Šešelja, Karadžića, Mladića, Miloševića, Hadžića, pa što ne bi i Aliju. Umesto toga trebalo je da mu date Orden Nemanjića.
Kako komentarišeš hapšenje Gorana Hadžića?
Cenim srpske borce!
Dolaze li Srbi u kafanu koju sada vodi tvoj sin?
- Dolaze, dolaze... Bio mi je skoro i onaj vaš Perendija iz Boračke organizacije.
Misliš na predsednika Predsedništva BORS-a Dražana Perendiju?
- Ja, ja, na njega. Ne znam koja mu je funkcija, al' znam da je nešto u toj vašoj Boračkoj organizaciji.
Da li si sedeo sa njim?
- Popili smo kafu! Ja njega cenim zato što je bio borac. Cenim sve srpske borce. Ne volim one Srbe što se hvale da su rat proveli po Banatu i Beogradu. Cenim one koji su se borili za svoju državu, ko i ja za svoju, ali borci su popušili i tamo i 'vamo! Dobro, tamo kod vas malo više, j... ga.
- Ma slušaj, taj Haški tribunal je cirkus, drže Šešelja osam godina i ne mogu da ga osude. To je smešno! Taj sud služi samo za pranje velikih međunarodnih para. Bilo bi pošteno da se izvrši apsolutna amnestija, da se puste i Mladić i Karadžić i svi ostali, ali da se onda poništi njihov projekat - Republika Srpska, i stvori jedinstvena država BiH.
Čime se baviš?
- U penziji sam i kao kapetan Armije BiH imam penziju od 1.100 KM i 450 KM nadoknade kao RVI. Mogu pristojno da živim od toga.
Šta je s tvojom kafanom?
- Sin drži kafanu, a ja živim od penzije i pomažem mu.
Kako ide posao?
- Posao je stao kao i sve ostalo. U Sarajevu idu dobro jedino droga i prostitucija, a ja se time ne bavim.
Hvala na intervjuu!
- Nema ne čemu. Samo napiši kako sam ti rekao, nemoj ništa doturati ni oduzimati i dođi kod mene da popijemo litru rakije. To ako si čoek, a ako nisi, j... ga, onda piši šta hoćeš, al' ne dolazi na rakiju!
Darko Momić
Re: Pocetak kraja ?
Ko ne voli Milorada,Srpskom sumom taj ne vlada 
ko ne dadne baksis Dodi milicija njega vodi
Svi su proradili pred izbore,i lopovi i milicija.
ko ne dadne baksis Dodi milicija njega vodi Svi su proradili pred izbore,i lopovi i milicija.
Svi smo mi Kamikaze !!!
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !
Re: Pocetak kraja ?
Ако Миле нареди, има да похапси све директоре Јавних предузећа. А када ти директори почну да причају, онда ће још неки да падну и када и ти пропричају, онда на ред долази неко битнији 
Re: Pocetak kraja ?
Pa kad Dodik ostane sam na bini urlajuci:" To milicijo udri "....
http://www.youtube.com/watch?v=52s9QsjChTk
http://www.youtube.com/watch?v=52s9QsjChTk
Svi smo mi Kamikaze !!!
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !
