Prnjavorske nacionalne manjine

What's up? What? Oh....

Moderator: aquarius

User avatar
regeman
Posts: 8267
Joined: 19.05.2003. 22:24
Location: kingston

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by regeman »

Pa nisu manjina vec etnicka skupina?
That same year, Strummer reportedly cried when he learned that "Rock the Casbah" had been adopted as a slogan by US bomber pilots in the Gulf War.

User avatar
Opti Myst
Posts: 590
Joined: 10.05.2007. 20:38

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by Opti Myst »

vrsta8472 wrote:Једно питање?

Зашто Каравласи из Деветине нико не спомиње као националну мањину?
Zato što i oni sami o sebi imaju različite stavove o porijeklu.
Budući popis će razriješiti mnoga pitanja oko svega toga, a tada će i Kamikaza konačno dobiti premiju od Kineza za lobiranje u njihovu korist :smt004

btw naletih na jedan interesantan tekst na netu:
http://www.nezavisne.com/novosti/drustv ... 65545.html
"When people are fanatically dedicated to political or religious faiths
or any other kinds of dogmas or goals, it's always because these dogmas
or goals are in doubt." (Zen and the Art of Motorcycle Maintenance)

User avatar
Opti Myst
Posts: 590
Joined: 10.05.2007. 20:38

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by Opti Myst »

regeman wrote:Pa nisu manjina vec etnicka skupina?
http://www.snm.rs.ba/297/snm/Zakon/o/za ... manjina/RS
"When people are fanatically dedicated to political or religious faiths
or any other kinds of dogmas or goals, it's always because these dogmas
or goals are in doubt." (Zen and the Art of Motorcycle Maintenance)

User avatar
regeman
Posts: 8267
Joined: 19.05.2003. 22:24
Location: kingston

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by regeman »

Pa Srbi i institucije npr R Srbije negiraju karavlahe, a i vlahe. Tako da su to po naskima ili Romi, etnicka skupina Roma ili npr kao u Srbiji rumunski cigani.
That same year, Strummer reportedly cried when he learned that "Rock the Casbah" had been adopted as a slogan by US bomber pilots in the Gulf War.

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Ти Каравласи нису Роми већ Румуни - Бугари колико то ја схватам. Мада не би било лоше њих некада споменути, они имају свој гето у Деветини и не крећу се даље од свог мјеста гдје живе. Ипак би требало те људе на неки начин прихватити у локалну заједницу као што је урађено са прњаворским Ромима.
Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
KAMIKAZA
Posts: 15318
Joined: 20.05.2005. 05:50
Location: USA

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by KAMIKAZA »

Bi mi sa njima ali nece oni sa nama :D
Guta se integrisao u Devetinu :smt005 njegova slika u kapeli stoji kao od svetog Djurdja. :D
Svi smo mi Kamikaze !!!
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !

murgo
Posts: 1302
Joined: 09.09.2005. 16:27
Location: Opstina Prnjavor

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by murgo »

onda ce zajedno da slave krsnu slavu :lol: :lol: :lol: :lol:
nema zabave bez zena i rakije

User avatar
regeman
Posts: 8267
Joined: 19.05.2003. 22:24
Location: kingston

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by regeman »

vrsta8472 wrote:Ти Каравласи нису Роми већ Румуни - Бугари колико то ја схватам. Мада не би било лоше њих некада споменути, они имају свој гето у Деветини и не крећу се даље од свог мјеста гдје живе. Ипак би требало те људе на неки начин прихватити у локалну заједницу као што је урађено са прњаворским Ромима.
karavlasi i vlasi ne mogu biti rumuni i Bugari kad se prezivaju Milovanovic, Stankovic, Stefanovic....posto se oni izdaju za Vlahe i karavlahe dobrovoljno, onda ih nasi nazivaju bugarsko rumunskim ciganima...
ovo je bar za Srbiju..rodjak mi tamo svirao na svadbi...krajem 90ih...kaze obicaj je kad se sin rodi da se stede pare za zenidbu i kad dodje taj dan u par vreca se donose pare i bacaju po satoru. cesto helikopter mladu ili mladozenju dovozi...tri dana se slavi..bahanalije... On kucu zavrsio, bubnjar lokal kupio...kaze skakali su u blato....
That same year, Strummer reportedly cried when he learned that "Rock the Casbah" had been adopted as a slogan by US bomber pilots in the Gulf War.

User avatar
Opti Myst
Posts: 590
Joined: 10.05.2007. 20:38

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by Opti Myst »

vrsta8472 wrote:Ти Каравласи нису Роми већ Румуни - Бугари колико то ја схватам. Мада не би било лоше њих некада споменути, они имају свој гето у Деветини и не крећу се даље од свог мјеста гдје живе. Ипак би требало те људе на неки начин прихватити у локалну заједницу као што је урађено са прњаворским Ромима.
Devetina pripada opštini Laktaši, tako da ...

Inače zvanična istraživanja pokazuju da su Karavlasi Romi pravoslavne vjeroispovjesti i rumunskog porijekla.
Devetina je inače pusto selo čiji su stanovnici većinom po Austriji i Njemačkoj. Specifičnost sela je što su sve to velike nove kuće žarkih boja.
Ko to nije vidio preporučujem da se provoza tim krajem. Vrijedi otići i na drugu stranu brda do Ukrajinske crkve, vidjeti "ljekovite stećke" u hrastovoj šumi.
http://www.prnjavor.info/index.php?go=n ... 1308284679
Eeee kakav bi Njemci turistički bum napravili po ovim našim krajevima... uvijek mi to padne na pamet. :?

Evo još jedan članak na tu temu :) :
http://sarinci.jimdo.com/2011/07/14/lje ... iz-kamena/
Et, da se zna da i Šarinci svoj portal imaju. :wink:
"When people are fanatically dedicated to political or religious faiths
or any other kinds of dogmas or goals, it's always because these dogmas
or goals are in doubt." (Zen and the Art of Motorcycle Maintenance)

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

močvara
Posts: 146
Joined: 18.12.2009. 14:09

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by močvara »

Karavlasi, nisu Romi, nisu Bugari, nisu ni Rumuni, Karavlasi su Crni Srbi i porijeklom su iz Vlaške ili kasnije Negotionske krajine na istoku Srbije.Bavili su se stočarstvom i zanatstvom, naročito izradom posuđa od drveta. Jedan dio je nomađenjem stigao do Istočne Bosne i Hercegovine, a ima ih preko Stanara, Devetine i Srbca i Gradiške. Nekada su bili veoma siromašni, živjeli su u kućama ljeparama, pokrivenim slamom, ali kako su se rasuli po zemljama zapaden Europe, postali su bogagti i prave veoma velike i luksuzne kuće i druge objekte. Imaju srpska imena i prezimena(Janković, Stanković i sl).

User avatar
ZMIJA
Posts: 7701
Joined: 09.01.2008. 18:23
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by ZMIJA »

:smt023 :smt023
Last edited by Moderator on 16.11.2011. 08:20, edited 1 time in total.
Reason: Bespotrebno citiranje
Samo budalu, dva puta ujede zmija iz iste rupe !

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

UKRAJINCI U SRBIJI

Ukrajina postaje nezavisna država 1991. godine, raspadom SSSR. Zauzima prostor centralne i jugo-istočne Evrope i raskrsnica je političkih, kulturnih, istorijskih, etničkih i verskih uticaja. Na teritoriji od 603,7 hiljada kvadratnih kilometara živi 48,6 miliona stanovnika, od čega 77,8 % čine Ukrajinci, oko 17% Rusi, a ispod 5% drugi narodi. Glavni grad je Kijev sa preko 2,6 miliona stanovnika. Zvanični jezik je ukrajinski, a pismo ćirilica sa 33 znaka. Hrišćanstvo je primljeno u X veku, a hrišćani danas čine 95% populacije i pripadaju: Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi kijevskog patrijarhata, Ukrajinskoj autokefalnoj crkvi, Ruskoj pravoslavnoj crkvi i Ukrajinskoj Grko-katoličkoj crkvi. Ostale veroispovesti pojedinačno čine ispod 1% ukupnog stanovničtva. Geografski položaj, umerena kontinentalna klima, plodna ravnica, šume, voda i vodeni putevi, bogatstvo divljači i ribe, rudno blago i druge prednosti ukrajnske stepe, karpatskih planina i crnomorske obale, oduvek su bili meta raznih zavojevača. Delove nekih oblasti su osvajali i okupirali u prvom milenijumu n.e. Goti, Huni, Bugari, Avari i Hazari. Slovenska plemena su se naselila u IV veku, a Kijev je bio glavni grad. Prema nekim istoričarima Ukrajina se smatra pradomovinom Slovena. U VI veku Kijev je bio najveći grad u Istočnoj Evropi, veliki trgovački, kulturni i vojni centar. Od X do XIII to je bila jaka državna tvorevina - kneževina Kijevska Rus (Київська Русь). (Ime Ukrajina se prvi put pominje u Kijevskom letopisu iz 1187. godine.) Raspadom Kijevske kneževine na veći broj manjih, relativno samostalnih kneževina gubi se trag ukrajinske države. U XIV veku bila je pod vlašću Litvanije, a Poljske u XVI veku. Polovinom XVII veka, posle narodnog ustanka pod vodstvom kozačkog atamana Bogdana Hmeljnickog, Ukrajina postaje ponovo samostalna država, istina za kratko vreme. U XVIII istočni delovi podpadaju pod rusku, a zapadni pod austro-ugarsku vlast. Ukrajinska Narodna Republika uspostavljena je 1917. godine, 1918. je proglašena nezavisnost od Sovjetske Rusije, ali već 1919. biva ponovo osvojena. Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika kao deo SSSR-a proglašena je 1923.godine. Očigledno da istorija nije bila naklonjena ukrajininskom narodu jer je Ukrajina osvajana i deljena prema snazi i htenju velikih sila. Menjali su se nazivi i gubila državnost. Uslovi života naroda su zavisili od trenutne vlasti. U nekim periodima bilo je zabranjeno u školama učenje na maternjem jeziku, zabranjena upotreba pisma, štampanje knjiga i slično. Vršilo se unijaćenje, potiskivala i zatirala nacionalna kultura sa ciljem uništavanja nacionalne svesti. Iz perspektive takvih okolnosti treba posmatrati doseljavanje Ukrajinaca na ove prostore. U različitim vremenskim periodima, istorijskim i ekonomskim uslovima, sa teritorije sadašnje Ukrajine, doseljavao se ukrajinski narod, čiji potomci i danas živi u današnjoj Republici Srbiji.

Pojedinačna doseljavanja

Pojedinačnih doseljavanja crkvenih i učenih ljudi bilo je još od vremena prodora Turske na Balkan od XV veka na dalje. Te veze su kasnije pojačane, pogotovo početkom XVIII veka. Ove veze bile su najintenzivnije i najplodonosnije na području današnje Vojvodine, koja je u to vreme bila u sastavu Austrije i Ugarske. Iz tog vremena vredno je pomenuti da su profesori Kijevske akademije 1735. godine u Sremskim Karlovcima bili nastavnici slavenskih jezika, latinskog, filozfije i bogoslovskih nauka. Jedan od poznatijih među ovim profesorima, Emanuel Kozačinski napisao je i sa svojim učenicima postavio prvu srpsku pozorišnu predstavu. Posebno poglavlje srpsko – ukrajinskih veza s početka XVIII veka je boravak ukrajinskih monaha u fruškogorskim manastirima. Tako na primer, Arsenije Jovanović Šakabenda 1743. godine dovodi u Karlovačku mitropoliju ikonopisce iz kijevskog manastira Pečerska Lavra (prva visoka škola istočnih slovena i preteča Kijevske akademije), da ikonoslikaju fruškogorske manastire i obučavaju srpske slikare. Neke od ovih fresaka i danas ukrašavaju zidove i portale fruškogorskih manastira. Bogoslužbene i svetovne knjige, štampane u Ukrajini, kao što su: Kijevski psaltiri, liturgije, biblije, životi svetaca, oktoisi, apostoli, apostolske besede, kanoni, duhovni alfabeti, ali i knjige iz prirodnih nauka, besedništva, filozofije sa logikom i druge, bile su pohranjene u manastirima: Obed (danas ne postoji), Vrdnik, Jazak, Bešenovo, Šišatovac, Petkovica, Kuveždin, Divša, Privina glava, Hopovo, Krušedol, Velika Remeta, Grgeteg, Rakovac i Beočin. Mnoge od ovih knjiga sačuvane su do današnjih dana. Samo dva manastira, Fenek i Mala Remeta, nisu imali knjiga iz ovog vremena.

Prvi talas masovnog doseljavanja

Prvom polovinom XVIII veka, nakon potiskivanja Turaka iz jugoistočne Evrope od strane Austrije, počelo je sistematsko preseljavanje naroda iz svih krajeva Carevine. Prostori dadašnje Vojvodine bili su slabo naseljeni i ekonomski nerazvijeni, a to stanje se još više pogoršalo iseljavanjem Srba u Rusiju 1751 godine posle ukidanja Potiske i Pomoriške vojne granice. Na te slobodne prostore počela je sistematska kolonizacija Rusina, Slovaka, Čeha, Mađara, Nemaca, Poljaka i drugih naroda. Sa područja današnje Ukrajine već od 1745. godine počinje doseljavanje slovenskih naroda u Bačku, Srem i Slavoniju. Prvo organizovano naseljavanje je bilo u Kulu, Krstur (današnji Ruski Krstur), Kucuru i druga mesta u Bačkoj, a nekoliko godina kasnije u Šid i okolna mesta u Sremu. Doseljenici su sebe nazivali Rusini (naziv za Ukrajince iz doba kneževine - Kijevska Rus) ili Rusnaci. Razumljivo da su novi doseljenici sa sobom doneli svoju kulturu, običaje, nošnju i jezik. ”Rusinski ili ruski jezik je bačvansko – sremski dijalekt ukrajinskog jezika, koji pripada njegovom jugozapadnom govoru, ali se tokom vremena odvajao, preuzimanjem mnogo elemenata drugih jezika, i tako se značajno udaljio.“ U međuvremenu je taj jezik kodifikovan sopstvnom gramatikom, pismom i rečnikom. Rusini su i posle 250 godina sačuvali i učvrstili svoju samobitnost i dobili status posebne nacionalne manjine. Izgrađene su mnoge institucije za očuvanje nacionalnog obeležja u oblastima obrazovanja, kulture, informisanja i drugo.

Zaporški Kozaci u Vojvodini

Posle sloma Zaporoške Siči, ukrajinske kozačke države na Dnjepru, 1775. godine, Ruska carica Katerina Velika proterala je Kozake iz države. Oni su desetak godina lutali po rubovima Turske carevine, obalama Dunava, Moldaviji i Tatarskoj. Nezadovoljni uslovima života u Turskoj, zatražili su od austrijskog cara Josipa II pravo da se presele u Carevinu. Nakon dužih pregovora dobijena je saglasnost. Istina, postavljeni uslovi za useljavanje su bili dosta nepovoljni. Kozaci su morali da se sami naoružaju, da obezbede konje, da budu pod komandom nemačkih oficira, da nose samo svoju narodnu kozačku uniformu, da ne mogu da se žene, ograničeno im je kretanje, naknada za vojnu službu je bila mnimalna i tako dalje. I pod tim uslovima 1785. godine doseljeno je 7 do 8.000 ljudi.3 S obzirom na brojnost ovo se može smatrati drugim talasom doseljavanja Ukrajinaca na prostore današnje Vojvodine. U prvoj fazi Kozaci su naseljeni u zoni vojne krajine prema Turskoj. Raspoređeni su u manje grupe u Banatu sa sabirnim centrom u Temišvaru, a brigadama u Pančevu i Beloj crkvi. U Bačkoj su naseljeni duž reke Tise, na obe strane obale, sa sabirnim mestom u Senti. Iz ovog centra se kasnije regrutovalo ljudstvo za miliciju u Subotici, Novom Sadu i Somboru. Nakon izlaska iz vojske zbog starosti, sa skromnim prinadležnostima, Kozaci su se nastanjivali u Titelu, Kovilju, Šajkašu i drugim okolnim mestima. Dalja sudbina ovih Ukrajinaca nije dovoljno rasvetljena. Neki istoričari smatraju da je ovo kozačko pleme, zbog zabrane sklapanje brakova, postepeno izumrlo. Drugi misle da su se zaporožci posrbili i pretopili u mesno starosedelačko stanovništvo. Moguće je, da se deo Kozaka nije dugo ni zadržao u Bačkoj, da su se vratili starim putevima u Zadunavsku Sič, pa čak i na Dnjepar, na prostore odakle su krenuli. Danas o ovim Ukrajincima nema autentičnih tragova o njihovom postojanju.

Migracija dvadesetih godina XX veka

Dvadesetih godina XX veka blizo 70.000 izbeglica iz Ukrajine i Južne Rusije našli su svoje utočište u Kraljevinii Srba Hrvata i Slovenaca. Među doseljenicima je bilo oko 40 hiljada vojnika i oko 30 hiljada civilnih lica. Procenjuje se da je među ovim emigrantima bilo preko 30 hiljada Ukrajinaca, po poreklu ili mestu rođenja.4 U početku su ove izbeglice bile smeštene u oko 300 kolonija po celoj Kraljevini. Tek 1924. godine su dobili pravo slobodnog biranja stalnog prebivališta. Veći deo se opredelio za Srbiju, a Ukrajinci iz Zapadne Ukrajine većinom su se opredelili za Beograd, Vojvodinu, Slavoniju и Загреб. U Beogradu, je preovlađivalo rusko izbegličko okruženje. Budući da je carska Rusija, od XVII veka bila koncipirana kao nacionalno – politički monolitna imperija u srpskoj sredini svi doseljenici su doživljavani kao Rusi. Ukrajincima nije bilo lako da sačuvaju svoj identitet. Veliki pritisak na njihovu sambitnost vršili su Rusi, nezadovoljni boljševičkom pobedom. Razloge za poraz su videli i u “ukrajinskom separatizmu”. Potsticali su podelu Ukrajnaca na istočne “maloruse” i zapadne iz Galicije nazivajući ih “ukrajinskim nacionalistima” i slično. I pored toga, Ukrajinci su uspeli da održe i neguju svoju samobitnost. Već u prvim godinama uspešno su organizovali kulturno prosvetnu delatnost. Osnovano je Kulturno društvo „Prosveta”, a kasnije i „Ukrajinsko društvo”. Priređivane su Ševčenkove večeri, pevale su se ukrajinske pesme, čitani stihovi, negovan je narodni folklor, u zakupljenim prostorijama otvarane su biblioteke i čitaonice i slično. Ševčenkove večeri su prerasle u Dane ukrajinske kulture u Kraljevine SHS. Dramska sekcija Društva negovala je vrhunski dramski repertoar, a u saradnji sa Srpskim pevačkim društvom organizovani su veoma uspešni koncerti, na kojima su se pevale srpske i ukrajinske pesme. „Prosveta” je kasnije osnovala podružnice u Novom Sadu, Velikm Bečkereku (kasnije Petrovgradu, danas Zrenjaninu), Subotici, Šidu i drugim mestima. U Smederevu je osnovano Društvo “Kobzar” sa dramskom i tamburaškom sekcijm, a ukrajinske amaterske dramske sekcije postojale su u Šapcu, Požarevcu, Zaječaru i nekim manjim mestima. Studentska omladina je osnovala Ukrajinsko studentsko društvo. Vredno je napomenuti da su društva dobijala finansijsku pomoć Kraljevine SHS. U ovoj imigraciji bilo je mnogo vrhunskih intelektualaca (profesra, pravnika, lekara, farmaceuta, umetnike i drugih) koji su ostavili duboki trag u obrazovanju, umetnosti i kulturi Srbije između dva svetska rata. Veći deo Ukrajinaca, doseljenih u Srbiju dvadesetih godina prošlog veka, posle 1944/45. godine odselio se u Zapadnu Evropu i prekookeanske zemlje. Jedan broj njihovih potomaka i danas živi u Srbiji i prostorima bivše Jugoslavije.

Doseljavanje Ukrajinaca posle Berlinskog kongresa 1878. godine

Jedina prepoznatljiva ukrajinska nacionalna manjina koja danas živi u Srbiji nije doseljena nepsredno iz Ukrajine. Sadašnji Ukrajinci u Srbiji, koji pretežno žive u Vojvodini, potiču od migracionih kretanja Ukrajinaca iz Bosne, iz vremena kada su Bosna i Hercegovina i Srbija bile u zajedničkoj državi Jugoslaviji. Do 1878. godine Bosna i Hercegvina je bila pod Turskom vlašću. Posle Berlinskog kongresa okupirana je od Austro-Ugarske monarhje, a anektirana 1909. godine. Odmah po okupaciji i uspostavljanju Vrhovne zemaljske uprave 1879. godine, počela je sistematska kolonizacija. Pod pojmom „kolonizacije” podrazumeva se organizovano naseljavanje na unapred pripremljenom terenu, na kome se kolonistima obezbeđuju određene privilegije i povlastice. Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini zatekla elemente tipičnog feudalnog poretka, opštu nesigurnost, naturalnu privredu i nizak stepen obrazovanja. Uz to treba dodati: nedostatak puteva, ekstenzivnu zamljoradnju, nezainteresovanost kmetova za njeno unapređenje i nepostojanje industrije. Državnim programom pod nazivom „Rešenje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini” vršena je agresivna propaganda za naseljavanje Bosne. Proglasima su se, biranim rečima, hvalila prirodna bogatstva Bosne, obećavalo blagostanje i lagodan život za došljake. U suštini, bilo je u pitanju osvajanje sirovinske baze, obezbeđenje tržišta za svoje industrijske proizvode, ali i odskočna daska za dalji prodor na Balkan.5 Kolonizacja inostranog življa u Bosnu i Hercegovinu zvanično je počela 1896. godine, a završena 1905. U stvarnosti, doseljavanje je počelo već 1880. godine i trajalo je do početka Prvog svetskog rata 1914. godine. Prvo su naseljeni Nemci (iz Hanovera, Rajnske oblasti, Vestfalije, Esena i severzapadne Nemačke), a među njima i Holanđani u okolinu Bosanske Gradiške (Nova Topola /Vindhorst/, Aleksandrovac /Rudofstatl/) i Bijeljine /Francjozefsfeld/. Ovom kolonizacijom naseljeno je oko 24.000 ljudi. (Pred kraj Drugog svetskog rata 1944. godine oni su se iselili u Austriju (Klagenfurt, Filah) i Nemačku, a ostalo je samo nekoliko porodica.) Nešto kasnije doseljavaju se Italijani u okolinu Prnjavora (Mahovljani, Štivor), zatim Moravci, Česi, Mađari i Slovaci (Bosanski Kobaš, Mačino Brdo, Nova Ves, Hrvaćani). Za učesnike ove kolonizacije bilo je prethodno obezbeđeno parcelisano i premereno zemljište u površini od 10,5-12 ha za svaku pordicu. Zemljišta su birana u ravničarskim i plodnijim terenima, uz dosta drugih privilegija, kao što su povoljni krediti i slično. Razumljivo, te povlastice su najviše koristili Nemci, kao bolje organizovana i favorizovana etnička grupa.

Kolonizacija Bosne i Hercegovine

Posle Nemaca, najbrojniju grupu kolonista u Bosnu predstavljali su Ukrajinci. Sa ovom etničkom grupom doseljeni su i Poljaci. (Prema sporazumu Vlada FNR Jugoslavije i R. Poljske 1946. godine Poljci su iseljeni u Šleziju u Poljskoj.) Uporedo sa ovim doseljavanjem u Bosnu, naseljavana je i Slavonija, ali u znatno u manjem broju. Doseljenici su bili iz Galicije, a manjim delom iz Severne Bukovine i Zakarpatja. Ovo preseljavanje smatrano je „internom” kolonizacijom, budući da su ovi krajevi bili pod Austrijom još od 1720. godine. Prvi ukrajinski kolonisti pojavljuju se i pre 1890. godine. Najmasovnije doseljavanje bilo je 1898-1901. godine, s tim da su pojedinačna doseljavanja trajala do početka Prvog svetskog rata. Ukrajinci su u Bosnu doseljeni pod nazivom Rusini, sebe su zvali Ukrajincima, a starosedelačko stanovništvo ih je nazivalo Galicijanima. Prvi doseljenici su dobijali besplatno državno zemljište pod šumom, takozvanu „carevinu”. Da bi dobili obradivo zemljište morali su da krče šume. Drvo su morali predavati državi s tim da su imali pravo da zadrže građu za gradnju kuća i privrednih objekata. U prvim godinama bili su oslobođeni poreza – desetine, a kasnije samo u sušnim godinama. Ove, iako skromne, povlastice nisu dugo potrajale. Propisi za naseljavanje brzo su se menjali, na štetu kolonista. Porodice koje su se kasnije doseljavale nisu dobijale „carevinu” i morale su da kupuju zemljište. Ove kupovine su bile neorganizovane, a za jedno imanje se plaćalo i do 600 kruna. Nove lokacije su bile udaljene i razbacane na širokom prostoru, često i u pustarama, bez prohodnih puteva, a ne retko najbliži komšija je bio udaljen po kilometar i više. Bilo je slučajeva da su ljudi sa porodicama, čak i sa malom decom, danima lutali po šumama tražeći svoju parcelu, a bilo je slučajeva da su zaposedali pogrešne parcele. Čekanje „carevine”, odnosno da im se odredi lokacija i razmeri parcela trajalo je veoma dugo. Za vreme čekanja život je bio veoma težak. Porodice su stanovale po turskim hanovima, birtijama, pod šatorima, čak i pod vedrim nebom. Novac za prodato imanje u Ukrajini brzo se trošio, delom potrošen za put, a većim delom za skup šivot. Ostajalo je sve manje sredstava za kupovnu imanja. Stanje je pogoršavalo i nepoznavanje jezika, loš smeštaj mnogočlanih porodica, glad, bolest, veliki broj smrtnih slučajeva, netrpeljiv stav starosedekačkog stanovništva i druge nevolje. To je dovodilo ljude do očajanja i beznađa, te su bile česte pjave pijanstva, a bilo je slučajeva i samoubistava. Neke porodica su se vratile nazad u Ukrajinu, a neke su produžile seobu u Evropu i prekookeanske zemlje. To je bio najteži period života doseljenika u novoj sredini. Osnivanje prvih naseobina. Osnovni administrativni centar ukrajinske klonizacije bio je Prnjavor, koji je kasnije postao centrom okupljanja raseljenih porodica. Doseljavanje u Opštinu Prnjavor je počelo 1898. godine, a masovnije oko 1900. gdine. To su bili Ukrajinci iz Galcije, pretežno iz opština Tovmač, Brodi, Trnopolj, Rogatin, Bučač, Rava Ruska i drugih. Nekoliko porodica stiglo je iz Karpatske Ukrajine. Pored Prnjavora, tada su naseljena sela Babinvci, Karače, Ilova, Dolina, Macino Brdo, Okolica, Moravica, Ratkovac, Radunovac, Konjugovci, Galipoljci, Lužani, Vučjak, Štrpci, Drenova, Palaškovci i po Ukrajincima nazvan zaseok Ukrajinski Lug. U približno isto vreme počelo je naseljavanje Devetine, Kamenice, Dubrave, Brezika, Hrvačana, Proseka, Potočana, Drugovića, zatim Lišnje, Mujinaca, Brezika, Gajeva, Čorle, Moravice i Vršana. Doseljenici su bili pretežno iz Bučača, Pidgajca, Skalata, Trnopolja, Berežana, Rogatina, Rave Ruske, Sokalja, Tovmača i dgrugih mesta u Galiciji. Derventu i okolna mesta (Kukavica, Baščari, Živinice, Plehan, Bijelo Brdo, Kulinovci, Agići, Miškovci, Detlak, Kalenderovci i mesta od Broda do Sarajeva) postepeno naseljava ukrajinski živalj još od 1898. godine. To su bili doseljenic iz Zabraža, Zoločva, Zboriv, Podgajaca, Peremišljana, Berežana, Broda, Kaminke, Strumilova, Bučača, Gorodenke, Rave Ruske i nekoliko porodica iz Karpatske Ukrajine. Naseljavanje u Opštini Bosanska Gradiška počelo je 1900. godine. Pored Gradiške Ukrajinci su se nastanili u Cerovljanima, Čatrnji, Bukviku, Vrbaškoj, Brestovčini, Mokricama, Topoli, Turjaku, Petrovom Selu, a kasnije M. Dubravama i Liskovcu. To su bili doseljenici iz Trnopolja, Skalata, Rogatina, Bučača, Manastirske i Rave Ruske. U Oštinu Prijedor doseljavanje Ukrajinaca traje d 1890. do 1912. godine. To su bili doseljenici iz opština Trnopolj, Broda i Drogobiča. Pored Prijedora najviše je naseljeno u Kozarcu, ali i selima Grnići, Kalata, Kamičani, Trnjani, Kozaruša, Orlovci, Polane, Marička, Tomašica, Rakelići, Milakovci i Pastirevo. U isto vreme mani broj porodica se naseljava i u Opštinu Bosnaski Novi. Posebno treba izdvojiti doseljavanje u Sarajevo, gde se okupljala ukrajinska inteligencija i Zavidoviće i Vareš gde se, zbog fabrika i rudnika, doseljavaju radnici. U prvom doseljavanju Banja Luka nije bila masovno imigraciono područje. Doseljenici su bili iz svih opština u Galiciji. Ali, kao kulturni, obrazovni i privredni centar, već od 1900. godine postaje značajno središte Ukrajinaca. Počelo je i masovno doseljavanje iz drugih bosanskih kolonija. Mnogi su dolazili jer im se nije dopala „carevina”, pa su za sopstvena sradstva kupovali manja imanja ili tražili bolje plaćene poslove. Imućniji su dolazili zbog školovanja dece i drugih razloga.6 Objavljenih statistističkih podataka o broju doseljenih Ukrajinaca nema, a iz raspoloživih izvora može se dosta pouzdano zaključiti da je do 1914. godine doseljeno 12-14 hiljada Ukrajinaca i oko 4 hiljade Poljaka iz Galicije. Socijalna kultura doseljenika. U početku su bile velike razlike u ekonomiji, načinu rada i načinu života između Ukrajinaca, s jedne strane, i domaćeg življa, s druge strane. Galicijani (kako su ih zvali starosedeoci) su doneli mnoge novine za koje starosedeoci nisu znali. To se u poljoprivredi odnosi na način obrade zemlje (gvozdeni plug, brnače, drveni valjci za usitnjavanje zemlje koje vuku konji i sl.), način prezanja konja, nove alate (za obradu drveta, žrvanj, sečke za usitnjavanje stočne hrane, preslice na nožni pogon, mlatilo za odvajanje zrna od slame), nove ratarske kulture (heljda, raž, proso, lan, konolja), sađenju i sejanju povrća, načinu gajenja stoke (pretežno gajenje mlečnih krava, a stim u vezi, izrada maslaca, pavlake i posnog sira), držanje pčela u drvenim košnicama i slično. Doseljenici su doneli i bogata i nova iskustva u zanatstvu: krojački, prerada kože i krzna i izrada predmeta od kože, bačvarski, kolarski, tesarski, kovački i dr. U početku su građene male kuće, čak i kolibe. Međutim, nakon stabilizacije počela je gradnja po uzoru na stari zavičaj. Okućnica je bilo organizvana tako da je kuća, sa zastakljenim prozorima, građena prema putu, sa malim cvetnjakom ispred i obaveznom niskom drvenom ogradom, a iza kuće su bile štale, radionice, ambari za čuvanje letine, nastrešnice za poljorvredna radila, štagljevi za seno i drugi objekti. U brojnijim porodicama u dvorištu su se zidale peći za pečenje hleba, improvizovane sušare za sušenje voća, uglavnom jabuka, krušaka i šljiva. Po ugledu na stari kraj kuće su građene sa više prostorija, imale su drveni pod i bile pokrivene raženom slamom. Kuće su unutra bile podeljene na kuhinju u kojoj se živelo i sobe za spavanje. Kuhinja je bila nameštena stolom, stolicama, klupom (koja se mogla razvlačiti i prilagoditi za savanje), šporetom (najčešće zidanim) i kredencom. Sobe su bile opremljene krevetima, škrinjama za posteljinu i drugu robu, a na zidovima su bile ikone, obavezno Majke Božije i Isusa Hrista, ali i Svetog Nikole i drugih svetaca. Zidove su često ukrašavale i uramljene fotografije svojih najbližih. Ishrana i priremanje hrane u početku se zadržala na način iz starg kraja. Hleb, pretežno raženi, (ali i pšenični, ovseni, ječmeni, heljdani, kukuruzni, mešani čak i sa kromirom) se pekao u hlebnim pećima za celu nedelju. Kuvale su se kaše od heljde i prosa, zatim boršč (čorba od povrća, najčešće od cvekle), vareneki (kuvano testo filovano sirom, krompirom, kupusom ili sezonskim voćem), pečeni pirogi, mleko i mlečni proizvodi i drugo. U svakodnevnoj ishrani na selu na prvom mestu je bio hleb, o čemu svedoče i do danas sačuvane mnoge poslovice: „Хліб - усьому голова” (Hleb - je svima starešina) ili „Хліб - усьому пан” (Hleb – je za svakoga gospodin). Hleb ima važnu ulogu u mnogim običajima i obredima. Hlebom i solju se dočekuju dragi gosti, hlebom ispraćaju mladu na venčanje, hleb se donosi u kuću novorođenčeta, pred početak oranja stavljao se na plug radi boljeg uroda i tome slično. U posebnim prilikama (rođenja, krštenja,sahrane, završetak žetve) pripremaju se specijalni hlebovi (коровай), ili verskim praznicima (паска), koji se specijalno ukrašavaju za svaku priliku. Očuvanje nacionalnog identiteta. Ukrajinski doseljenici su u početku bili raspoređeni, u malim grupama, u stotinak naseljenih mesta međusbno udaljenih i preko 150 kilmetara. Doseljenici su bili mahom siromačni seljaci i sitne zanatlije. Manji broj doseljenika je doneo svoja radila i alate. Većina je bila pismena, ali bilo je i nepsmenih, a među doseljenicima nije bilo visoko obrazovanih ljudi, čak ni učitelja niti sveštenika. U takvim okolnostima je bilo veoma teško organizovati živt, a pogotovo društveni život. Porodica je bila osnovni stub i okosnica autentičnog očuvanja jezika, običaja, tradicije, vere i verskih obreda. Porodica je bila i kolevka u kojoj se negovala ljubav i svest o pripadnosti svom narodu. Po kućama su se okupljala deca i obučavala osnovnoj pismenosti. Kuće su služile i za održavanje verskoh obreda. Doseljeni Ukrajinci su bili grko-katoličke vere i veoma pobožni vernici. U početku su imali mnogo problema da zadovoljavaju svoje verske potrebe, kao što su krštenja, venčanja, sahrane i bogosluženja. Opsluživali su ih rimo-katolički (hrvatski ili poljski) ili srpsko pravoslavni sveštenici. Nisu bili retki pokušaji da se vernici privuku pravoslavnoj crkvi, obećanjem popova da će ih besplatno krštavati, sahranjivati i slično. Bilo je slučajeva prelaska u i drugu veru. Tako na primer, u Parohiji Cerovljani, zbog toga što dugo nije bilo grko-katličkog sveštenika oko 1000 duša je prešlo na latinski obred. U Petrovm Selu, iste parohije, 40 Ukrajinaca se osećalo rimo-katolicima, a po nacionalnosti Nemcima.6 Bilo je i slučajeva da u jednoj porodici, tri brata pripadaju trima verama. Međutim, ubrzo su počele da se osnivaju parohije i zidaju crkve. Prva parohija osnovana je u Prnjavoru 1897, a crkva je izgrađena 1912. godine. Zatim su počele da se osnivaju parohije, na primer u Devetini 1900, Staroj Dubravi 1906, Derventi 1907, Banja Luci i Kozarcu 1910. godine i tako redom. Važnu ulogu na očuvanju nacionalnog identiteta Ukrajinaca ima Manastir Studeta, izgrađen u Kamenici 1907. godine. Manastir, zajedno sa crkvim izgoreo je, u podmetnutom požaru, na Bogojavljenje 1914.godine. Manastir je ponovo je obnovljen, a definitivno ukinut 1924. godine. Manastir je bio značajan verski, obrazovni i kulturni centar. Do polovine tridesetih godina XX veka osnovano je deset parohija i izgrađeno je 26 crkava, uglavnom sopstvenim sredstvima. Parohije su obuhvatale 92 naseljena mesta i okuljale preko 11 hiljada vernika. Ipak, zbog razbacanosti na velikom prostoru deo ukrajinske populacije ostao je van verski organzovanih sredina. Ukrajinska grko-katolička crkva odigrala je veoma važnu ulogu u očuvanju nacinalnog identiteta Ukrajinaca u Bosni. Ona je, u prvo vreme, bila okosnica duhovnog, obrazovnog i kulturnog života. Prve čitaonice organizovane su po kućama. Tek 1909. godne u Prnjavoru je osnovana i registrovana prva Čitaonica. Ona je bila potstrek i uzor za otvaranje takvih čitaonica i u drugim sredinama. Čitaonice su bile mesto okupljanja, gde su se kolektivno čitale knjige i novine iz starog kraja. Pored toga, ubrzo su počela da se okuljaju pevačka društva, amaterske pozorišne grupe, priređivati predstave, organizovati zabave i slično. Važnu ulogu na očuvanju nacinalnog identiteta Ukrajinaca u Bosni imalo je Kulturno prosvetno društvo „Prosveta”. Društvo je osnovano 1907.godine u Lišnji, a registrvana 1909. godine u Prnjavoru. Već 1912. godine „Prosveta” je bila upisana u lavovsku „Prosvetu”, kao njena filijala. Do 1914. godne je imala svoje filijale skoro u svim mestima gde su bili naseljeni Ukrajinci. Zahvaljujući aktivnostima „Prosvete” 1911. godine dobijena je saglasnost i odobrena sredastva, od nadležnih organa u Sarajevu, za osnivanje škola i učenje ukrajinaskog jezika u Prnjavoru, Lišnji, Devetini i Dubravi. Ukrajinci su imali obavezu da sami obezbeda učitelje.7 U prvoj deceniji XX veka osnivaju se prve ukrajinske kreditne štedionice, seljačke i zanatske zadruge i organizuju drugi oblici samopomoći. Nakon doseljavanja ukrajinske inteligencije u Kraljevanu Jugoslaviju dvadesetih godina XX veka, uspostavljaju se kontakti sa organizovanim ukrajinskim društvama u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Od 1933. do 1941. godine na ukrajinskom jeziku štampaju se novine „Ridne slovo”. Po svom sadržaju bile su veoma bogate i raznovrsne, sa rubrikama kao što su: „Iz rodnog kraja”, „Novosti iz Jugoslavje”, „Šta se dešava u svetu”, „Iz naših naselja”, „Gosudarstvo” i slično. Ubrzo su postale obavezna lektira skoro svake porodice. Od 1934. do 1941. godine izlazi i ilustrovani „Godišnji kalendar”. Prvi svetski rat je znatno promenio život i usporio napredak, a Drugi svetski rat je u osnovi promenio položaj novodoseljeng ukrajinskog stanovništva.

Narodni obredi i običaji.

U riznici ukrajinske kulture ima mnogo bisera narodnih običaja i obreda. Oni imaju duboku simboliku. Neki potiču od paganskih običaja, koji su kasnije utkani i u hrišćansku tradiciju. Uglavnom su vezani za porodicu (rođenje, punoletstvo, svadba, sahrana i sl.), godišnja doba ili verske praznike. Ovi običaji su često međusobno povezani i isprepletani. Neki od njih su sačuvani i do današnjih dana. Od najstarijih vremena do danas prvo mesto u verovanju i obredima zauzima prauzor (arhitip) dobre majke. Od davnina, iz vremena mnogoboštva, dobra majka slavljena je kao boginja rodnosti. Jedan od vidova prauzora velike majke je Majka – priroda. Misli se na zemlju koja daje plodove, ali i celu zemlju i rodni kraj (majčica Ukrajina). Pojam dobre majke ušao je i u hrišćanske običaje. Prilikom slavljenja verskih praznika, posebno Božića, u prigodnim pesmama (коляди і щедрівки), slave se zemljodelski poslovi i moli Bog da pogleda i blagoslovi rodnu zemlju, da pogleda Ukrajinu. Pomenuti prauzor dobre majke u prigodnim pesmama otelotvoruje se u liku ukrajinske Žene – majke. Ona je pojam tihog i mirnog porodičnog života. Ona je lepa, spokojna i najlepša žena na svetu. Živi u bogatstvu i raskoši, na sve ima odgovor, prede zlatne konce, beli i zlatom veze platno, šije čoveku košulju, budi čeljad i potstiče na posao. Misli se na poslove u njivi, na blgorodnoj zemlji. U ukrajinskoj tradiciji posebno se poštuje i slavi Majka Božija, Bogorodica. Do koje mere je život Ukrajinaca vezan sa Majkom Božijom svedoče i prigodne pesme, u kojima se Majka Božija povezuje sa zemljodelskim poslovima, koji se dižu do božanskih visina. Da bi bio dobar rod, prema nekim koledama, sam Bog hoda za plugom, apostoli mu pomažu, a Majka Božija donosi hranu. Arhitip ukrajinske dobre majke snažno je izražen i u pojmu Majke–otadžbine (Матері-Батьківщини), uvek povezan sa zemljom, vodom i suncem, odnosno bojama nacionalne zastave. Porodični i verski obredi su slični kao i kod drugih slovenskih naroda. Vredno je izdvojiti veoma bogate svadbene i žetelače običaje, venčavanje, novogodišnje (posijavanje žita po kućama), božićne (koledovanje, rituali za Badnje veče) i uskrešnje (posvećivanje pashe i jela, kult ukrašavanja jaja).

Doseljavanje u Srbiju

Ubrzo posle doseljavanja Ukrajinaca u Bosnu pojedinačno su uspostavljani kontakti sa Rusinima u Vojvodini. Povezivala ih je Grko-katolička vera i relativna bliskost jezika. Sklapali su se mešoviti brakovi, najčešće u Vojvodini i slično. Pojedinačnih preseljavanja iz Bosne u Vojvodina bilo je stalno, znatno intenzvnije posle stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a posebno pred početak i za vreme Drugog svetskg rata. U celini gledano to nije bila masovna pojava.

Kolonzacija Vojvodine.

Prepoznatljiva migracija Ukrajinaca iz Bosne u Srbiju odigrala se Posle Drugog svetskog rata 1945 i 1946. godine. Novostvorena država Federativna Narodna Republika Jugoslavija vršila je kolonizaciju Vojvodine partizanskim porodicama iz Bosne, Like, Banije, Hercegvine, Dalmacije, Crne Gore i Srbije. Ovom kolonizacijam doseljeno je nekoliko stotina ukrajinskih porodica. Ukrajinci su naseljeni u Ruskom Selu, Novim Kozarcima i Krajišniku u Banatu, zatim u Budisavi, Kovilju, Kaću, Bačkom Jaraku, Zmajevu, Ratkovu i drugm mastima u Bačkoj, a nekoliko porodica naseljeno je u Laćarku, Rumi, Beški, Dobanovcima i Soko Salašu, (kod Zemuna) u Sremu. S obzirom na široki prostor na kome su kolonizirani i malom broju porodica u pojedinim mestima, Ukrajinci su bili ne prepoznatljiva etnička zajednica. Pojedinačno doseljavanje. Doseljavanje Ukrajinaca iz Bosne u Vojvodinu, rukovođeno traženjem boljih uslova za život, bilo je veoma intenzivno pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Iako je doseljavanje bilo pojedinačno i ne organizovano, doseljen je veliki broj, tako da Vojvodina postaje prepoznatljiva ukrajinska dijaspora. Po popisma Posle Drugog svetskog rata, a i ranije, nije bilo moguće ustanoviti broj Ukrajinaca u Vojvodini. Ukrajinska nacionalna manjina nije bila posebno iskazana, nego je svrstana pod zajedničkim nazivom „Rusini, Ruteni, Ukrajinci, Malorusi” ili prema verskoj pripadnsti. Ovi podaci nisu davali vernu sliku o broju Ukrajinca i dovodili su u nedoumicu korisnike ovih podataka. Tek po popisima posle 1971. godine Ukrajinci dobijaju status nacionalnosti i imaju svoju „rubriku” u popisnim listama. Po popisu stanovništva iz 2002. godine u Srbiji je popisano 5354 Ukrajinca, a 1991. godine 4957, što predstavlja povećanje od 8%. Međutim, ovaj pokazatelj samo prividno ukazuje na povećanje ukupnog broja. U stvari, građani su se različito izjašnjavali, od jednog do drugog popisa, na pitanje o nacionalnoj pripadnosti. U Vojvodini živi 4635 ili 87% od ukupnog broja Ukrajinaca u Srbiji. U drugim delovima Srbije živi svega oko 750 Ukrajinaca, a od toga 60% u Beogradu. Do koje mere je migracija u Vojvodinu bila nе organizovana i stihijna najbolje se vidi po tome da Ukrajinci i danas žive u svim opštinama u Vojvodini i čak u oko 180 naseljenih mesta. Ipak, tokom vremena dolazi do grupisanja ukrajinskog življa i formiranja prepoznatljivih sredina. U opštinama Kula, Vrbas, Sremska Mitrovca, Novi Sad i Indjja živi oko 85% svih Ukrajinaca u Vojvodini. Najbrojnija populacija je u opštinama Kula (oko 1500), zatim Vrbas (oko 1000), Sremska Mitrovica (oko 6oo), Novi Sad i Inđija (oko 450) žitelja i tako dalje. Ovakva grupisanost bi se mogla pozitivno oceniti. Međutim, detaljnija analiza pokazuje drugačiju sliku. I u ovim opštinama Ukrajinci žive u pedesetak naseljenih mesta, koja su često međusobno udaljena i po 20 kilometara.

Današnji položaj Ukrajinaca u Srbiji

Posle Drugog svetskog rata zaostavština države u ostvarivanju prava nacionalnih manjina je veoma siromašna. Postojale su samo četiri priznate nacionalne manjine, a druge manjine su bile narodnosti ili etničke grupe. Priznate nacionalne manjine imale mogućnost za obrazovanje na maternjem jeziku (od obdaništa, osnovnih, srednjih škola i gimnazija do katedri na fakultetima), svakodnevno i periodično informisanje u štampi, radiju i televiziji, razvijenu izdavačku delatnost, profesionalne kulturne institucije, službene listove na maternjem jeziku i dr. Stotine ljudi se profesionalno bavilo očuvanjem nacionalnog identiteta.

Malobrojne nacionalne manjine nisu imale nikakvih ili ne uporedivo manje mogućnosti za očuvanje svog nacionalnog identiteta. Formiranjem nacionalnih saveta znatno se menja njihov položaj. Manjine koje do sada nisu ni spominjane (Ukrajinci, Romi, Bugari, Nemci, Grci,) ili one koje sada dokazuju svoj identitet (Bošnjaci, Bunjevci, Cincari i drugi), su u fazi sopstvenog organitovanja. Razumljivi su njihovi problemi koji su prouzrakovani zbog nedostatka kulturnih institucija, kadrova, prostora, programa budućih aktivnosti, sredstava i sl. Kod ukrajinske nacionalne manjine ovi problemi su vidno izraženi. Pored toga, podela SFR Jugoslovije, u kojoj su živeli Ukrajinci, na tri suverene države, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku, još više je razbila homogenost ukrajinske nacionalne zajednice. Promene mesta boravka, mali broj prodica u jednom mestu, pretapanje u pravoslavnu ili katoličku veru, veliki broj mešovitih brakova, ne postojanje škola na maternjem jeziku, nedovoljan broj kulturno umetničkih društava i drugo, razlozi su da treća, a pogotovo četvrta i peta generacija Ukrajinaca, rođenih u bivšoj Jugoslaviji ili Vojvodini, ne govori maternjim jezikom. Zaboravljanjem meternjeg jezika odumire i svest o pripadnosti svojoj nacinalnoj zajednici. U ovim okolnositima je značajno ugroženo i dovodeno u pitanje očuvanje nacionalnog identiteta Ukrajnaca u Srbiji. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka Ukrajinci se aktivnije uključuju u obnavljanje i negovanje nacionalnog i verskog života. Vera i crkva su i na dalje okosnica očuvanja nacionalnog identiteta. Razumljivo je da su prioritetne potrebe bile osnivanje ukrajinskih Grko-katoličkh parohija i izgradnja crkava. U zavisnosti od aktivnog odnosa sveštenika, brže ili sporije, oko crkava se okuljaju ljudi i obnavlja duhovni život. Znanje maternjeg jezika i obrazovanje na svom jeziku je osnovno merilo očuvanja nacioalnog identiteta. U uslovima kada Ukrajinci žive u velikom broju mesta i malog broja učenika u pojedinim mestima, nije lako organizovati školu i okupiti potreban broj polaznika. Ipak, značajan napredak učinjen je uvođenjem fakultativnog učenja ukrajinskog jezika sa elementima nacionalne kulture. Prva odelenja su počela sa radom u dve Osnovne škole u Kuli, zatim Vrbasu, a kasnije u Novom Sadu i Budisavi. U pripremi je otvaranje odelenja u Inđiji i Sremskoj Mitrovici. Za sada ova odelenja rade po dva časa nedeljno. Novi oblik okupljnja omladine, učenja maternjeg jezika i buđenja nacionalne svesti su Letnje škole ukrajinistike „Prosveta”. Takav oblik učenja može da okupi polaznike i iz najmanjh sredina. Škole se održavaju u kamovima koji se organizuju u Vojvodini i Ukrajini. Zahvaljujući osmišljenom programu, doslednim izvođenjem nastave, dobrom vaspitačkom i nastavnom kadru, Škola je dobila priznanje i visoku ocenu stručnjaka. Međutim, ova Škola još uvek nije dobila institucionalni status. Istorijska tradicija, moral, običaji, jezik, književnost i umetnost su vrednosti koje obeležavaju svaku nacionalnu kulturu. Postavlja se pitanje kako, u uslovima malobrojne nacionalne zajednice, sačuvati ove vrednosti. Jedan od mogućih oblika su kulturno umetnička društva. U tom smislu Kulturno umetnička društva „Ivan Senjuk” u Kuli, „Karpati” u Vrbasu, „Kolomejka” u Sremskoj Mitrovici, „Kobzar” u Novom Sadu i „Kalina” u Inđiji, imaju izuzetnu ulogu i značaj. Istina, ova društva nemaju profesionalnih koreografa, reditelja, dirigenata, scenarista i dr. pa je razumljivo da je obim delatnosti veoma uzak, a umetnički nivo skroman. Javno informisanje na ukrajinskom jeziku je veoma skrmno, odnosno u početnoj fazi. Istina, uvedene su nedeljne jednošasovne radio emisije u Novom Sadu i Vrbasu, a od skoro i u Kuli, Inđiji i Laćarku i polučasovna televizijska emisija, dva puta mesečno, na Televiziji Novi Sad. Ove emisije ne zadovoljavaju stvarne potrebe gledalaca i slušalaca po kvalitetu, vremenu trajanja i terminima. Društvo za ukrajinski jezik, književnost i kulturu „Prosveta”, osnovano 1989. godine u početnoj fazi svog delovanja odigralo je pozitivnu ulogu u buđenju i negovanju nacionalne svesti Ukrajinaca. Od 1996. do 2000. godine Društvo je izdalo osam brojeva „Ukrajinsko slovo”, organizovalo letnje škole ukrajinistike u Vojvodini i Ukrajini, organizovalo masovnu posetu Spomen groblju, kod Sombora, poginulim borcima Trećeg ukrajinskog fronta, organizovalo prikuljanje potpisa za elektore za osnivačku skupštinu Nacionalnog saveta i slično. Nacionalni savet je osnovao Novinsko izdavačku ustanovu „Ridne slovo”, a 2005. godine počele su da izlaze i novine pod istim imenom. Na Elektorskoj skupštini, održanoj u Kuli 17. maja 2003. uz prisustvo 38 elektora (za svakog elektora bilo je potrebno 100 potpisa građana), izabran je Nacionalni savet ukrajinske nacionalne manjine. Formiranjem Nacionalnog saveta učinjen je veliki napredak na afirmaciji ukrajinske nacionalne zajednice u Srbiji. Ovim činom ukrajinska nacionalna zajednica je prvi put, u istoriji svog postojanja na ovim prostorima, stekla status nacionalne manjine. Realno je očekivati da će u narednom periodu ukrajinska zajednica , uz pomoć većinskog naroda i države, učiniti značajan napredak na poboljšanju svog statusa i očuvanju nacionalnog identiteta.


Novi Sad, novembar 2005. godine
Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
aleksandar76
Posts: 293
Joined: 09.01.2012. 12:23

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by aleksandar76 »

ZMIJA wrote:Kamikazin Manifest
-Zabraniti vjersko i nacionalno izjasnjavanje
-Vjerske objekte koji su u ocuvanom stanju proglasiti muzejima,a one slabije srusiti
-Zabraniti stranacko organizovanje
-Zabraniti razgovaranje o politici,samo kad su izbori pricati o građanskim magarcima koje treba izabrati
-U istoriju uvesti Tita kao najveceg krivca sto smo ovakvi kakvi smo
-Zabraniti policiji, pogotovo saobracajnoj da zaustavlja na cesti bilo koga ako na istoj nema mrtvih
,Obavezna lektira u skoli ,,Staljinov lik i djelo,,
Dobro si ovo usnio Kami nema sta :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:
" mein kampf"
Image

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »



Национална мањина Кинези.

Пред крај, чуј га само што прича :D
Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
KAMIKAZA
Posts: 15318
Joined: 20.05.2005. 05:50
Location: USA

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by KAMIKAZA »

Ko je ovdje kinez,reporter ili ovaj drugi sto manje muca. :smt005
Svi smo mi Kamikaze !!!
Besmrtnim se postaje umirući za drugoga !

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
vrsta8472
Posts: 21448
Joined: 29.09.2003. 20:24
Location: Прњавор
Contact:

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by vrsta8472 »

Prnjavor ili Mala Evropa kao primjer drugim gradovima u BiH



Grad Prnjavor, smješten u blizini Banjaluke, jedan je od rijetkih gradova u našoj zemlji čije stanovništvo čine pripadnici različitih nacionalnosti još iz perioda austro-ugarske vladavine u BiH.

Prema istorijskim podacima krajem 19. vijeka, prostor opštine Prnjavor, tada rijetko naseljen, nastanjuje stanovništvo iz istočne i centralne Evrope. Posredstvom masovnih migracija, a zahvaljujući politici Austrougarske, opština Prnjavor poprima fizionomiju multietničkog prostora. Krajem 20. vijeka na području ove opštine bilo je nastanjeno oko 20 različitih etničkih grupa, pa je Prnjavor s pravom bio prozvan “Mala Evropa”. Ovaj naziv s ponosom nosi i danas.

Pripadnici najbrojnijih nacionalnosti su u Prnjavoru su Romi, Ukrajinci, Česi i Italijani, ali također, u okolici grada ima i zajednica Poljaka, Slovenaca, Albanaca, Jevreja i Mađara.

Italijani: Doseljavanje Italijana počelo je 1881.godine u selima Palačkovci, Ilova, Babanovci i Štrpci, da bi se kasnije u većoj mjeri koncentrisali u Štivoru. Osnovno zanimanje im je bila poljoprivreda, prvenstveno ratarstvo i voćarstvo, odnosno gajenje vinove loze, proizvodnja grožđa i vina. Danas oko 800 pripadnika ove nacionalne manjine svoj identitet ispoljava kroz djelovanje Udruženja Italijana Štivor, nastalo 2002. godine spajanjem Udruženja građana “Udružene porodice Štivor” i Kluba “Trentini”.

Česi: Češka nacionalna zajednica na području opštine Prnjavor nije brojna. Čine je uglavnom ljudi u zrelim godinama, ali vedrog duga i istrajni u namjeri da, pjesmom i pripovijedanjima, novim naraštajima očuvaju tradiciju i običaje. Djeluju kroz rad KUD-a “Češka beseda”. U Prnjavor su se doselili 1895. godine, na područje Maćinog brda. Vjeruje se da su prvi donijeli krompir u BiH.

Poljaci: Poljaci se na područje bivšeg prnjavorskog sreza doseljavaju 1892. godine. Tu se zadržavaju do polovine 20 vijeka, kada iz matične zemlje dobijaju poziv da se vrate na stara ognjišta. Ostalo je zapisano da su odlazeći govorili: “Mi smo ljudi sa dva srca – jedno nam je u Poljskoj, a drugo u raspjevanoj Bosni”. Po povratku u pradomovinu najveći broj ih se naselio u Boleslavjec sa kojim je Prnjavor potpisao i povelju o bratimljenju. Kada se govori o tradiciji i običajima poljske narodne igre- polka ili mazurka naišle su na dobar prijem i kod domaćeg stanovništva.

Romi: Romi su se u Prnjavor počeli doseljavati prije oko 300 godina. Prema podacima, 50-tih godina prošlog vijeka na ovom području bilo je oko 300 porodica, dok je danas taj broj daleko manji. Svoju tradiciju njeguju kroz rad Udruženja Roma Prnjavor i “Romska djevojka”, koji ukupno imaju 98 članova.

‘Mala Evropa’ kao primjer drugim gradovima

Grad Prnjavor je jedinstven primjer kako grad zadovoljava potrebe nacionalnih manjina.

Predstavnica Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Savjeta Evrope iz Njemačke Barbara Džon potvrdila je kako su nacionalne manjine u Prnjavoru integrisane u zajednicu, za razliku od drugih mjesta gdje žive na marginama društva.

Nacionalne manjine na području opštine Prnjavor homogenizovane su sa lokalnim stanovništvom, sa kojim dijele istu sudbinu i prava. U administraciji opštine Prnjavor od oko 140 zaposlenih skoro 10 odsto su iz reda nacionalnih manjina a ispoštovan je i važeći zakonski propis da najmanje jedan odbornik u Skupštini opštine bude priapnik nacionalnih manjina.

Udruženje nacionalnim manjina u Prnjavoru snažno se zalažu za očuvanje autentičnosti i izvornosti tradicije i običaja brojnih nacionalnih manjina, kroz organizovanje smotri folklora, revije narodnih nošnji, projekcije filmova nacionalnih manjina…

Poseban interes za obrazovanje

Nacionalne manjine su posebno zainteresovane za obrazovanje, jer na taj način nastoje sačuvati svoju kulturnu baštinu u BiH.

Akcioni plan, sukladno Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, navodi sljedeće: “Nezavisno o broju pripadnika nacionalne manjine, entiteti i kantoni obvezni su osigurati da pripadnici nacionalne manjine, ako to zahtijevaju, mogu imati osigurano izučavanje materinskoga jezika, književnosti, istprije i kulture na jeziku manjine kojoj pripadaju, u vidu dodatne nastave”.

Djeca ukrajinskoga porijkla, druge nacionalne manjine po brojnosti u Prnjavoru, imaju mogućnost pohađati časove ukrajinskoga jezika u dvije osnovne škole. Ti su sati važni za zajednice koje teže čuvaju svoje kulturne baštine. Problem u Prnjavoru danas je u tomu sto se veliki broj djece , pripadnika nacionalnih manjina, zeli asimilirati s ostalom školskom djecom, i time odabiru da budu manje primjećeni.

Nažalost, situacija u Prnjavoru nije odraz stvarne situacije u ostatku države. Postojeći se nastavni planovi i programi nisu mijenjali, kako bi mogli uključili i istoriju, književnost i kulturološki identitet nacionalnih manjina, a da ne pominjemo organizovanje dodatne nastave iz maternjeg jezika svojim učenicima.

Manjine.ba

Хроничар свакодневнице

vedran@prnjavor.info

User avatar
aleksandar76
Posts: 293
Joined: 09.01.2012. 12:23

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by aleksandar76 »

""
Djeca ukrajinskoga porijkla, druge nacionalne manjine po brojnosti u Prnjavoru, imaju mogućnost pohađati časove ukrajinskoga jezika u dvije osnovne škole. Ti su sati važni za zajednice koje teže čuvaju svoje kulturne baštine. Problem u Prnjavoru danas je u tomu sto se veliki broj djece , pripadnika nacionalnih manjina, zeli asimilirati s ostalom školskom djecom, i time odabiru da budu manje primjećeni.
"
izvadio sam ovaj dio pošto mi je interesantan :arrow: ko je kriv za stanje svijesti jednog maloljetnika koji se osjeća kao prase u teheranu,ko ima pravo da dijeli jedan narod na dobre i loše(čovjek može da bude dobar ili zao) kome uopšte smeta komšija !
najbolji jarani su mi (ako se ne spominju narodi i nac.manjine)ljudi i (žene) :wink:
Image

tihomirm
Posts: 92
Joined: 18.07.2005. 08:44

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by tihomirm »

Image
Jevreji, sve se nema :D

User avatar
Opti Myst
Posts: 590
Joined: 10.05.2007. 20:38

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by Opti Myst »

Kakve veze ima ova slika sa temom?
"When people are fanatically dedicated to political or religious faiths
or any other kinds of dogmas or goals, it's always because these dogmas
or goals are in doubt." (Zen and the Art of Motorcycle Maintenance)

User avatar
pat
Posts: 228
Joined: 06.04.2009. 18:52

Re: Prnjavorske nacionalne manjine

Post by pat »

""
Djeca ukrajinskoga porijkla, druge nacionalne manjine po brojnosti u Prnjavoru, imaju mogućnost pohađati časove ukrajinskoga jezika u dvije osnovne škole. Ti su sati važni za zajednice koje teže čuvaju svoje kulturne baštine. Problem u Prnjavoru danas je u tomu sto se veliki broj djece , pripadnika nacionalnih manjina, zeli asimilirati s ostalom školskom djecom, i time odabiru da budu manje primjećeni.
"
E, ima tu niz problema. Nije samo dijete krivo sto nece da uci jezik svoje nacionalnosti. Nekada je to bilo drugacije, dok su roditelji radili u polju, djedovi i bake su cuvali djecu i prenosili im jezik i obicaje. Danas roditelji rade u privatnoj firmi, rade 10-12 sati, obicno im nije ni do cega. Djeca su u vrticu a kod kuce gledaju cartoon network a kod bake i djeda idu nedeljom ili nekim drugim danom kada su roditelji slobodni. Tako se izgubio duh, ne samo nacionalnih manjina, vec i domicilnog naroda. Da zakljucimo, kriv je kapitalizam. :wink:

@tihomir
Je li predvidjeno da svi Jevreji iz BiH i zive u toj zgradi?

Post Reply