Za razliku od Nevesinja, cija glavna ulica je poplocana i omedjena kamenim kucama, ova je asfaltirana i omedjena prelijepim drvoredom divljih kestena. Mnoge zene noseci cekere pune hrane su se zasigurno, makar jednom, osjetile sretnim bicima kada bi se zadihane i znojave sklonile ispod kakve krosnje da odahnu dusom, a usput pregledaju silne smrtovnice pricvrscene raznim sredstvima za ta stabla. Polazeci od centra prema onom vrhu sa kojeg se sve slijeva u tri pravca, nalazi se jos jedna raskrsnica koja neizostavno zbuni svakog slucajnog prolaznika. Ja sam svaki put zbunjeno cekao na njoj da svi prodju, mada su me mnogi ubjedjivali u logicnost znakova i u to ko ima prvenstvo prolaza. Mozda je i do mene, jer ponekad, moram priznati, meni logicno i nije logicno. Sa te raskrsnice se odvaja jos jedan predivan put, opet omedjen ogromnim stablima i krosnjama, koji vodi do prnjavorskih osnovnih i srednjih skola. Volio bih da sam uspio prosetati tom ulicom u praskozorje kakvog divnog, vedrog ljetnog dana, ali eto i to mi se izmaklo ispod nogu.
U Prnjavoru nismo nista posebno radili, niti nam se ista posebno desilo. Djeca su isla na pecanje sa dedom, cistili ribu, grizli paradaiz, brali i tucali ljesnike koje smo donijeli u Kanadu, brali i pekli kukuruze, okretali janjca na raznju. Isli smo i do sela gdje deda zavrsava svoju malu vikendicu, povuklo ga da se vrati gdje je rodjen. Sto manje vremena covijek imapred sobom, to ga vise trazi iza sebe. Starost ljude vraca u zavicaj, blizina smrti narocito. Zelja da se umre „na svome“ gotovo je izopacena.
Sela u Bosni su drugacija od hercegovackih, nekako rastrkana na brijegovima i okruzena gustim sumama i plodnim oranicama. Nema onih mojih planinskih vijenaca, kamenjara i sive boje koja preovladava. Njihova sela su nekako zelena. Jedina slicnost je u tome sto su pusta i sto u njima vlada rajska tisina. Sa vremena na vrijeme se cuje mukanje necije Zekulje, tupi udarac sjekire na nekom panju popracen onim vriskom-stenjanjem Monike Seles koji daje covjeku ekstra snagu. Opet tisina, samo zujanje ose na grozdu iznad glave, onda priguseno kljucanje djetlica u hrast u obliznjem gaju, pa opet tisina.
Tu na selu deda ima necaka koji tu zivi i odrzava staru kucu, neko je morao ostati na ognjistu. On se izmedju ostalih seoskih rabota bavi i lovom, a nedavno je nasao i malo lane kome je uginula majka pri okotu. Donio ga je kuci, jedva nekako odhranio, a sada prica o njemu kao o ravnopravnom clanu porodice. Krstio ga je imenom Milan, a to Milance trci njemu na svaki njegov mig. Sta mozes vise od toga ponuditi djeci koja su odrastala na asfaltu milionskog grada, tamo negdje u nekoj zemlji indijanaca?
Milan je pravi mali glupko, ni tamo-ni vamo, ne zna odakle je dosao, ni kuda je posao. Podsjetio me je na masu ljudi koje znam, na mene. Taj Milan se ne boji ljudi, ne boji se traktora, cak se ne boji lovackih kerova. Svako vece ode u sumu da spava, a sa prvim suncevim zracima dolazi pred kucu gdje se ponosno setka po cijeli dan, sve do onog trenutka kada sunce zamakne za prvi gaj. Svi kazu da ce negdje zaglaviti, ili ce ga pas pojesti, ili neko na raznju okrenuti. Ja ipak mislim da ce on jedne veceri u sumu otici i nece se vise vratiti, jer on vec zasigurno zna ko je i odakle je. On nesumnjivo prepozna gdje je njegova kuca, dom, materbina. Po defoltu, tamo je uvijek najljepse. Glupo mi je priznati, ali mu ipak malo zavidim.
Zum Seitenanfang[/quote]
,bogami da ne povjerujes.
zao mi je sto nema slika od Mehe i Hanke,ovo ostalo je sve super,svaka cast. 
