Tekst koji je napisan za potrebe filma. Mislim da je veoma poucan pa da ovo podjelim sa vama.
Prnjavor, kao gradsko naselje razvilo se na uzvišenju koje se nalazi na ušću rijeke Lišnice u Vijaku. Pitomo uzvišenje dominira župnom dolinom, plodnom i od najstarijih vremena naseljenom. U davnoj prošlosti kraj je bio naseljen Keltima, Ilirima, Rimljanima, Grcima... Slovensko stanovništvo se doseljavalo u etapama tokom petog, šestog i sedmog vijeka. Arheološka iskopavanja u okolini su potvrdila postojanje civilizacija od neolita preko bronzanog doba do dolaska Rimljana. Sjeverno od grada u dolini Ukrine otkrivene su Ilirske grobnice sa urnama.
Pronadjen je rimski hram u Vršanima, gdje je otkrivena i dosta dobro očuvana statua grčkog boga Apolona. Rimskih ostataka imamo i u Kokorima, Smrtićima i Gornjim Vijačanima. U Vijačanima su Kelti, Iliri i Rimljani vadili bakarnu rudu i zlato.
U srednjem vijeku prnjavorski kraj je bio u sastavu Vizantijske carevine, franačke i Mađarske kraljevine i naravno srpske, bosanske i hrvatske države. U okolini su srednjovjekovni gradovi i naselja: Lišnica, Hrastuša,Čečava...
Istorijski izvori ne govore kada je Prnjavor nastao; istoričari smatraju da je nastao i XVI vijeku, kao posjed-imanje nekog od obližnjih manastira. Uokolini su poznati manastiri : Liplje, Stuplje, Donji Detlak i Osovica.
Prnjavor, ime grčkog porijekla i ime potiče od grčke riječi PRONIJA. Pronije su svjetovna i crkvena imanja; Prnjavor je bio imanje pod upravom manastira. Obnovom Pećke patrijaršije 1557. Srbima je dozvoljeno da obnove hramove; sagrađene su i nove crkve i manastiri sa imanjima. Na manastirskim- prnjavorskim imanjima su živjeli hrišćani, ratari i stočari i poneki zanatlija; bogatiji Prnjavori su imali i hanove, trgovine, štamparije i naravno crkve.
Najstariji pisani pomen Prnjavora na Lišnici imamo krajem XVII vijeka u izvještaju austrijskih uhoda-špijuna. Poslije poraza turaka pod Bečom 1683. godine, austrijske jedinice su oslobodile veliki prostor. Naime u izvještaju austrijskih špijuna (1688-1699) između Vrbasa i Ukrine, pominju se dva manja naselja-gradići; Bernjavor-Prnjavor i Lessnia-Lišnja; bila su to naselja-trgovišta , svako po osamdesetak kućica.
Početkom osamnaestog vijeka započinje period nemira i ratova i krajevi oko Prnjavora su opustjeli i privredno osiromašili. Prnjavor je izgubio na ranijem značaju kao mjesto napredno i bogato. Kao naselje sa hanom i trgovinama, Prnjavor je bio trgovačka stanica na putu koji je iz Bosanske Krajine i Banja Luke išao na istok prema Derventi i Tešnju.
Današnje naselje se razvilo oko izvora na današnjoj tržnici-pijaci i neposredno oko nje. Ovdje je bio han u kome su odsjedali putnici; uz han je bila velika staja sa konjima, zatim trgovine i male zanatske radnje i nekoliko kuća. U sredini naselja bilo je pojilište za stoku koje se sačuvalo u sjećanjima starijih prnjavorčana.
Pravoslavni živalj-Srbi su uglavnom naseljavali Prnjavor; bilo je i domaćih muslimana. Turci su u Prnjavoru imali predstavnike svoje vlasti, u današnjem smislu policiju.
Izvještaji turskih, austrijskih, ruskih, mletačkih, francuskih i domaćih putopisaca svjedoče o skromnom životu stanovnika malih naselja u Bosni pod turcima. Početkom XIX vijeka krajeve sjeverne Bosne zahvataju ustanci nezadovoljnih Srba-hrišćana i sa prekidima traju sve do odlaska turaka iz Bosne. U isto vrijeme se doseljava veći broj Srba iz Hercegovine, Crne Gore i planinskih krajeva Bosne. Pravoslavni Srbi su 1829. u Prnjavoru osnovali parohiju u kući tz. keliji-ćeliji.
Nalazila se iznad naselja u blizini današnje bolnice, pored puta za Derventu. Bila je to prostrana građevina sa kamenim temeljom i sagrađena je od drveta. Ovdje je stanovao sveštenik-monah koji je služio svetu službu nedjeljom i praznikom. Kelija je bila bez spoljnih ukrasa i bez krsta. Zvona su bila zabranjena, vjernici su na molitvu pozivani drvenim klepalom koje je bilo postavljeno u dvorištu crkve-kelije. Unutrašnjost je bila skromno uređena. Crkveni život Pravoslavnih Srba u Bosni je bio pod duhovnom jurisdikcijom Carigradske- Vaseljenske patrijaršije, odnosno mitropolije Dabro-Bosanske sa sjedištemi Sarajevu, Episkopi su bili stranci-grčkog porijekla dok su sveštenici i monasi bili domicilni –Srbi. Godine 1842 ili 1843. pravoslavni Srbi su u crkvi-keliji osnovali i osnovnu školu, koju su pohađali dječaci iz Prnjavora i okoline.
Tridesetih godina XIX vijeka u krajeve oko Prnjavora i u sam grad se doseljava veći broj muslimana iz kneževine Srbije. Muslimani su po doseljavanju podigli malu džamiju sa drvenom munarom-minaretom. Podignuta je na izlazu iz naselja na mjestu današnje, sa haremom-grobljem.
Sultan je hatišerifom dao slobodu vjeroispovijesti svim hrišćanima, međutim sultanove naredbe su ometali muslimanski fanatici najviše derviši. Derviša, odnosno derviških tekija je bilo u susjednoj Lišnji. Oni su podsticali pobune muslimanskih masa protiv hrišćana i onemogućavale gradnju pravoslavnih crkava u gradskim sredinama. Derviške namjere su podržavali novodošli muslimani iz kneževine Srbije i zajedno udruženi nisu dozvoljavali podizanje velike crkve sa tornjem i zvonima. U međuvremenu u okolini Prnjavora je podignuto više manjih crkava-brvnara: Palačkovci, Štrpci, Grič, Mravica, Branešci, Kokori... Malobrojni rimokatolici su živjeli u Drenovi i Popovićima-Kulašima gdje su imali i župu-parohiju, koju je duhovno opsluživao monah franjevac.
Posljednje godine turske vladavine obilježile su bune i ratovi i velika pogibija stanovništva. San Stefanski ugovor je 1878. godine Bosnu predao Austro-Ugarskoj carevini. Austro-Ugarske vlasti su u Prnjavorski kraj doselili veliki broj Ukrajinaca, Nijemaca, Čeha, Mađara, Italijana, Poljaka, hercegovačkih rimokatolika i drugih. To je izmijenilo nacionalno-vjersku kartu krajolika i bitno uticalo na kulturno-vjerski život domicilnih:Srba, Muslimana i malobrojnih rimokatolika. Austrijske vlasti su gradile ceste i pruge, fabrike i rudnike, podizale gradove u stilu zapadno evropske tradicije. Prnjavor je zahvaljujući Austriji dobio izgled moderno naseljenog mjesta na cesti Banja Luka-Derventa.
Grad je za kratko vrijeme dobio građevine i ustanove neophodne za život njegovih sve brojnih stanovnika: ambulanta, vatrogasni dom, osnovnu državnu školu, hotel, restorane, brojne trgovine i zanatske radnje. Kao posebno obilježje grada jesu njegovi drvoredi,koje su zasadili austrijanci. Pravoslavni Srbi su uz pomoć Milana Obrenovića kralja Srbije podigli veliku crkvu posvećenu sv. Georgiju, najviše poštovanom svetitelju u prnjavorskom kraju.
Crkva je podignuta uz cestu-put prema Derventi. Gradnja je započela 1884, završena je 1887. i osvećena 1888. godine kada je naslikan i prelijepi ikonostas. Hram je sagrađen u neoklasicističkom stilu; jednobrodna bazilika sa polukružnom oltarskom apsidom i visokim tornjem. Hram je snabdjeven ikonama, knjigama i svim potrebnim inventarom. Najviše zasluga za podizanje hrama imao je sveštenik Opačić.
Kao i u doba turaka tako i u doba Austro-ugarske vladavine glavni pokretački duh se nalazio u Srbima. Oni su bili nosioci trgovine, obrazovanja i uopšte gradskog života; i u selima Srbi su bili najbrojniji i imali su gruntovno najviše zemlje-posjeda i zbog toga su najvažniji element u poljoprivredi.
Veliki broj Srba je svoju djecu školovao u najpoznatijim školama i univerzitetima Austro-Ugarske carevine. Rimokatolici su svoju bogomolju podigli 1890. godine; bila je to mala crkvica jer je župa u Prnjavoru pripadala Kulašima-Popovićima. Nalazila se stotinjak metara od današnje velike crkve, u današnjoj glavnoj-Svetosavskoj ulici. Velika rimokatolička crkva sv. Antuna podignuta je početkom XX vijeka. Nešto kasnije i prnjavorski grkokatolici su na istoku Prnjavora podigli hram.
Prvi sv. rat je donio mnoge muke pravoslavnim Srbima, jer su mnogi odvedeni u logore, šikanirani i maltretirani. Veći broj Srba iz Prnjavora i okoline je stradao na ratištima širom Evrope. Veliki broj je bio u vojsci kraljevine Srbije kao dobrovoljci, mahom prebjegli iz Austro-Ugarske vojske. Mnogi su svoje živote dali za slobodu. Rat je donio raspad stare carevine i stvaranje nove države SHS.
Nova kraljevina je bila nada svih naroda, ali samo nada i ništa više. Između dva rata Prnjavor se proširio i dobio je nove stanovnike; bio je i sresko sjedište, važan trgovački centar sa bogatom poljoprivrednom okolinom. Srbi su još od ranije bili trgovačka i intelektualna elita Prnjavora, dakle imali su bogatstvo i obrazovanje. Kao i u doba Austrije i Turske najvažniji element kod Srba u svakodnevnom životu Prnjavora, bila je pravoslavna vjera.
Sve se odvijalo pod okriljem crkve; vjerski, kulturno-zabavni, sportski i javni život. Između dva rata sagrađen je i rusko-ukrajinski pravoslavni manastir Pokrova Presvete Bogorodice. Ovdje su pravoslavne monahinje, prognane iz Rusije našle svoje utočište i osnovale dom za siročad. Politički život predratnog Prnjavora odvijao se u borbi stranaka za vlast.
Drugi sv. rat je donio velika stradanja i razaranja. Prnjavor je okupiran od strane Nijemaca i ustaša 16. aprila 1941. godine. Odmah poslije ustaše su zavele strahovladu; sveštenik SPC otac Jovica je protjeran u Srbiju, hram je zatvoren i pretvoren u štalu za opljačkanu stoku iz okolnih sela. Veliki broj Srba je odveden u logore i zatvore. Mnogi su stradali. Preostali Srbi šikanirani i ubijani. Na teror i strahovladu ustaša Srbi iz okoline Prnjavora su odgovorili ustankom. Ustanak je podignut od strane srpskog naroda, ustanici su sebe nazivala četnicima.
Sjedišta ustanika su bila u okolnim selima. Zahvaljujući četničkim jedinicama srpski narod je spašen od istrebljenja. Komunisti i partizani se javljaju dalje od naših krajeva; u početku zajedno sa četnicima ratuju protiv Nijemaca i ustaša, kasnije pak postaju smrtni neprijatelji četnika.
Početkom 1943. prva proleterska je ušla u Prnjavor; u početku građani su bili sumnjičavi prema partizanima, kasnije su isti u velikom broju otišli u partizane. Komunistički pop Vlado Zečević je otslužio i liturgiju u pravoslavnoj crkvi. Prethodno su je očistili od životinjskog izmeta i smeća.
Drugi ulazak partizana u Prnjavor je vezan za petu kozarsku. Oni su pri povlačenju popalili sve važnije zgrade među njima i veliki sokolski dom koji se nalazio u blizini pravoslavne crkve. Zašto su to uradili, do danas niko nije odgovorio. Poslije rata komunisti su zabranili rad svih stranaka osim komunističke. Izvršena je velika pljačka i otimačina privatne imovine i sve proglašeno narodnom imovinom. Svi koji se nisu slagali sa novim režimom vlast je hapsila i proganjala, nerijetko i lišavala života u tz. akcijama svirepe OZNE.
Ozna je poslije rata lišila života mnoge protivnike socijalizma, mnogima je bila povod da zauvijek napuste svoju domovinu i sreću potraže u zemljama zapadnog svijeta. Socijalizam je imao plansku privredu i odmah po dolasku na vlast započeli su industrijalizaciju u zemlji koja je tradicionalno bila poljoprivredna.
Prnjavor je poslije rata dobio više industrijskih preduzeća-fabrika; sagrađene su stambene zgrade i privatne kuće, škole, trgovine; grad je dobio i električnu struju, asvaltirane ulice i puteve...
Ovo je napisao Uglješa Popović ....
Nadam se da ćemo imati i drugi dio, od 1950 godine pa do današnjih dana