Poruka mojoj ljubavi...
Moderator: grlica
Hvala svima za podrsku!!
Ma da si bilo sa kojom kad si sretan sa njom mislis da je prava, al kad te ne sjebe vec je kasno. Za mene je ljubav nesto sto se vrti u krug.
Mr. x nije ti losa ideja
Ma da si bilo sa kojom kad si sretan sa njom mislis da je prava, al kad te ne sjebe vec je kasno. Za mene je ljubav nesto sto se vrti u krug.
Mr. x nije ti losa ideja
To je hirurgovo svijetlo...ana (citat):
I shvati niko nije sretan i zadovoljan u potpunosti...
Franz (citat):
Robac...evo ti ga svijetlo na kraju tunela!
Idemo dalje ...
ZNAM DA VRIJEDI
U meni dosta je snage
da svakome poklonim osmijeh
i ne osjetim da time gubim,
već upijam od svakog pomalo
i ponovno se vraćam
da postanem koji dijeli.
Osjećam u sebi
da mogu podizati druge,
jer znam da vrijedi
buditi im nadu
kad osjete nemoć, tugu.
No, čim sjetim se Jedine,
posumnjam u svaku gestu,
pa se pitam ima li ljubavi u meni
ili samo prividom hranim duše
koje razbijene čekaju slamku spasa.
U meni dosta je snage
da svakome poklonim osmijeh
i ne osjetim da time gubim,
već upijam od svakog pomalo
i ponovno se vraćam
da postanem koji dijeli.
Osjećam u sebi
da mogu podizati druge,
jer znam da vrijedi
buditi im nadu
kad osjete nemoć, tugu.
No, čim sjetim se Jedine,
posumnjam u svaku gestu,
pa se pitam ima li ljubavi u meni
ili samo prividom hranim duše
koje razbijene čekaju slamku spasa.
ZAR POSLIJE SVEGA
Ni sam ne znam što u meni budi
njena neskrivena ljutnja prema svemu mome.
Ni sam ne znam čime sam zavrijedio
da svaki se moj korak sad naziva grešnim,
a njene bi riječi suhim zlatom vrednovati trebalo
i uzdizati tu propalu dušu da je vide jadom slični,
kako nad svima ponosno korača (glumica),
a nesigurna poput pruta drhti (bez oslonca).
Zašto ne mogu, sad kad vidim što od nje nasta',
jednom zauvijek baciti je u zaborav vječni
i sretan zahvaliti što sama je otišla od mene,
odbivši svu ljubav i vjeru što je nosim?
Zašto ne mogu, sad kad poželim biti grub
i vratiti joj uvredama ono što zaslužuje,
okrenuti leđa njenoj gluposti i jadu,
pljunuti njen ponos i otkriti svima grozotu njene duše?!
Zar poslije svega mogu još jače pogaziti sebe
i za nju u srcu samo ljubav naći,
zajedno sa željom da pratim je kad luta,
da dižem je kad padne, da zauvijek je volim?
Ni sam ne znam što u meni budi
njena neskrivena ljutnja prema svemu mome.
Ni sam ne znam čime sam zavrijedio
da svaki se moj korak sad naziva grešnim,
a njene bi riječi suhim zlatom vrednovati trebalo
i uzdizati tu propalu dušu da je vide jadom slični,
kako nad svima ponosno korača (glumica),
a nesigurna poput pruta drhti (bez oslonca).
Zašto ne mogu, sad kad vidim što od nje nasta',
jednom zauvijek baciti je u zaborav vječni
i sretan zahvaliti što sama je otišla od mene,
odbivši svu ljubav i vjeru što je nosim?
Zašto ne mogu, sad kad poželim biti grub
i vratiti joj uvredama ono što zaslužuje,
okrenuti leđa njenoj gluposti i jadu,
pljunuti njen ponos i otkriti svima grozotu njene duše?!
Zar poslije svega mogu još jače pogaziti sebe
i za nju u srcu samo ljubav naći,
zajedno sa željom da pratim je kad luta,
da dižem je kad padne, da zauvijek je volim?
ISMIJANA NADA
Mračan zid prijeti sa zapada
i sve kao da će se sručiti na grad.
Svjetlost će munja obasjati krošnje
što ih poput lakog perja vjetar razbija,
uz zaglušujući urlik proparanog neba
iz kojeg će se izliti ogromne hladne kapi
spremne izbrisati svo sivilo i grijeh.
Ni tren ne sumnjam da sve što poželim
mogu mijenjati snagom volje,
pa bez razmišljanja krećem pod zidine
priječen vjetrom, zbunjen tišinom straha,
koj je ušutkao sve ptice
i natjerao kukce da se sakriju.
Sam pred nebeskom srdžbom,
mora da sam neprimijetan i bezvrijedan,
no u mom svijetu sve bruji,
napor mišića kojima se dižem protiv svega
ulijeva mi snagu i postajem sve jači,
dovoljno jak da prijetnju zaustavim
i pobjedom izmolim njen povratak!
Sve činim samo zbog nje.
Besmislenom borbom želim se približiti nebesima
i tražiti njenu ruku ne bi li oživio.
Jer bez nje sam lutak kojem ludilo pristaje
dok u svima gleda samo pogreške
i svijet izaziva svojom ismijanom nadom.
Mračan zid prijeti sa zapada
i sve kao da će se sručiti na grad.
Svjetlost će munja obasjati krošnje
što ih poput lakog perja vjetar razbija,
uz zaglušujući urlik proparanog neba
iz kojeg će se izliti ogromne hladne kapi
spremne izbrisati svo sivilo i grijeh.
Ni tren ne sumnjam da sve što poželim
mogu mijenjati snagom volje,
pa bez razmišljanja krećem pod zidine
priječen vjetrom, zbunjen tišinom straha,
koj je ušutkao sve ptice
i natjerao kukce da se sakriju.
Sam pred nebeskom srdžbom,
mora da sam neprimijetan i bezvrijedan,
no u mom svijetu sve bruji,
napor mišića kojima se dižem protiv svega
ulijeva mi snagu i postajem sve jači,
dovoljno jak da prijetnju zaustavim
i pobjedom izmolim njen povratak!
Sve činim samo zbog nje.
Besmislenom borbom želim se približiti nebesima
i tražiti njenu ruku ne bi li oživio.
Jer bez nje sam lutak kojem ludilo pristaje
dok u svima gleda samo pogreške
i svijet izaziva svojom ismijanom nadom.
JUTRO
Dočekat ćeš dan pored nepoznatog
i sjetiti se jednog od onih jutra
kad sigurna si uz mene disala
i puna strpljenja toplim pogledom
u meni vidjela onog s kojim želiš,
kome zbunjenost zauvijek praštaš.
Ako osjetiš da u njemu ne vidiš isto,
hoćeš li priznati da si pogriješila
i shvatiti koliko sam propatio,
uvjeren da samo ti tako voliš,
siguran da baš ti si moja Jedina?
Dočekat ćeš dan pored nepoznatog
i sjetiti se jednog od onih jutra
kad sigurna si uz mene disala
i puna strpljenja toplim pogledom
u meni vidjela onog s kojim želiš,
kome zbunjenost zauvijek praštaš.
Ako osjetiš da u njemu ne vidiš isto,
hoćeš li priznati da si pogriješila
i shvatiti koliko sam propatio,
uvjeren da samo ti tako voliš,
siguran da baš ti si moja Jedina?
IZNOVA, BOŽE
Bože, iznova me razočaraš,
kad već prihvatim sve tvoje,
kad, makar posrnulo, podignem glavu
i opet poželim dijelit tvoju slavu,
zaboraviti na sebe, na sve što je moje,
postati bolji, dati sve za druge.
I kako mi vraćaš?
Umjesto nade, podsjećaš...
Predobro me znaš, priznati moraš!
Jasno ti je da odustat nikad neću,
već ću uvijek što mogu dati za sreću
i isplakati u molitvu sve što peče
kad šalješ mi da vidim
tužnu djecu shrvanu od boli,
preplašene majke od nemoći svisle,
ostavljene, bez domova, same,
razbijene, bolestima načete,
izgubljene, tužne, sve koji milost traže.
Znaš dobro da odmah poželim
da na njihovo mjesto postaviš mene,
pa da ti odlučan prkosim
i svemu čime prijetiš uzvratim smijehom.
Samo da ti pokažem da nije u redu
da previše kušaš sve nas, ljude,
i želiš vidjeti kakvi smo dok boli.
Bože, iznova me razočaraš,
kad već prihvatim sve tvoje,
kad, makar posrnulo, podignem glavu
i opet poželim dijelit tvoju slavu,
zaboraviti na sebe, na sve što je moje,
postati bolji, dati sve za druge.
I kako mi vraćaš?
Umjesto nade, podsjećaš...
Predobro me znaš, priznati moraš!
Jasno ti je da odustat nikad neću,
već ću uvijek što mogu dati za sreću
i isplakati u molitvu sve što peče
kad šalješ mi da vidim
tužnu djecu shrvanu od boli,
preplašene majke od nemoći svisle,
ostavljene, bez domova, same,
razbijene, bolestima načete,
izgubljene, tužne, sve koji milost traže.
Znaš dobro da odmah poželim
da na njihovo mjesto postaviš mene,
pa da ti odlučan prkosim
i svemu čime prijetiš uzvratim smijehom.
Samo da ti pokažem da nije u redu
da previše kušaš sve nas, ljude,
i želiš vidjeti kakvi smo dok boli.
BUDI UZ MENE
Tu gdje sad stojim pao sam prvi put.
Nevidljiv drugima, uvijek me nosio
i zbog njega sam sve što jesam.
Naglo je nestao i pustio da vidim
kako me lako možeš podići svojom prisutnošću.
Tamo gdje smo zajedno ležali pao sam drugi put.
Kad već sam vidio muke koje će proći,
bez najave je ugasio svoju svijeću
i bez rastanka ostavio prazninu,
ali me zadržao u tvom zagrljaju koji liječi.
Treći put sam pao kad si rekla da odlaziš.
Njihove duše tek tad su zasvijetlile,
tvoja toplina tek tad je isparila
i tek sam tad izgubio tlo pod nogama,
jer tebe više nije bilo da me miriš.
Previše mi značiš da te pustim,
previše ti značim da me tako ostaviš.
Neka bude kako želiš.
Ali ne proklinji me jer neću odustati.
Samo ti me znaš podizati,
samo s tobom želim živjeti.
Molit ću te, uvijek. Budi uz mene.
Tu gdje sad stojim pao sam prvi put.
Nevidljiv drugima, uvijek me nosio
i zbog njega sam sve što jesam.
Naglo je nestao i pustio da vidim
kako me lako možeš podići svojom prisutnošću.
Tamo gdje smo zajedno ležali pao sam drugi put.
Kad već sam vidio muke koje će proći,
bez najave je ugasio svoju svijeću
i bez rastanka ostavio prazninu,
ali me zadržao u tvom zagrljaju koji liječi.
Treći put sam pao kad si rekla da odlaziš.
Njihove duše tek tad su zasvijetlile,
tvoja toplina tek tad je isparila
i tek sam tad izgubio tlo pod nogama,
jer tebe više nije bilo da me miriš.
Previše mi značiš da te pustim,
previše ti značim da me tako ostaviš.
Neka bude kako želiš.
Ali ne proklinji me jer neću odustati.
Samo ti me znaš podizati,
samo s tobom želim živjeti.
Molit ću te, uvijek. Budi uz mene.
