Upoznali smo je jedne junske nedjelje na Vranici. Pješačenje Vranicom od Prokoškog jezera do vrhova oko njega najavljeno je kao lak izlet. Ali, dan je bio neobično sparan i težak, toliko da smo svi bili umorni već nakon pola sata pješačenja i znojili smo se kao nikada do tada.
Prnjavorčani su, kao i obično, doveli hrpu veselih glava. Još uvijek nismo dobro pamtili imena i sve su nam bile prosto Nataše, Jovane, Mike i Mice. Ali jedna od tih veselih glava bila je za glavu viša od ostalih, imala je širok osmjeh, bila je neviđeno umorna i iz nje su sipale oštre, ali istinite primjedbe. Prva od njih je bila „Ako vam je ovo lak izlet, kakav vam je tek težak?!“ Za razliku od ostalih Koraka, nju smo odmah zapamtili. Između ostalog, i zbog toga što smo uskoro saznali da joj je to apsolutno prvi izlet na koji je sa njima krenula. Prije toga nije bila, valjda, ni na Ljubiću, već je odmah pošla na preko 2000 metara. A uz to, na tom izletu smo imali i doživljaj o kome pričamo već dvije godine – nakon uspona na prvi vrh, navukli su se krupni tmurni oblaci i Vranica nas je posula ledom. Stajali smo pola sata ne pomjerajući se, bez mogućnosti da se zaštitimo, dok je led tukao po nama. Kao što je jedan iskusniji prijatelj rekao „Početnike treba povesti na najnaporniji mogući izlet, po mogućnosti po kiši! Ako tada nastave da planinare, gotovi su! Navukli su se!“
Tako je bilo sa Milicom. Naredne dvije godine je trpila bolove u koljenima, mušice u našim glavama, kamenje po planinama, kašnjenja na okupljanjima, snijeg na stazama… ali je i dalje išla na izlete, i dalje je onaj osmjeh bio s kraja na kraj lica, i dalje bi ti iskreno i direktno zbrusila ako nisi u pravu, a mi – mi smo je i dalje voljeli, radovali joj se i uživali u njenom društvu. Vidjeli bismo je od jednog do drugog izleta, razmjenjivali utiske i doživljaje sa prethodnih i pravili planove za naredne. Tako je bilo i ovog marta. Vidjeli smo se na stazi, u snijegu, u masi između stotinjak učesnika, kratko. Sada znamo da je to bilo prekratko. Još uvijek smo osjećali umor u mišićima kad smo saznali da je otišla. U nizu zbunjenih misli koje prolaze glavom pojave se i one kao „A mi?! Mi da ostanemo kod kuće?!“, „Kako će se snaći?“, „Zna li stazu?“ A onda se sjetimo da je otišla na neke druge staze. Tamo gdje je, valjda, uvijek vedro. I onda ne možeš da zaustaviš suze.
A onda kao da čujemo nju: „Šta je manekeni, što plačete!“
PK Očauš
Be the first to comment