Starice iz Prnjavora ne gube nadu: Osmijeh pobjeđuje bolest i samoću

Kada je čovjek zdrav, za sreću mu ne treba mnogo, a kada cijeli život za jedinog saputnika ima bolest i zavisi od tuđe pomoći, tada mu treba još manje, samo topla riječ, osmijeh i nada da ne padne u očaj i da prihvati svoju sudbinu.

Prnjavorčanke Ljubica Mazalica (89) i Ruža Repić (80) dokaz su da nikada ne treba izgubiti vedro raspoloženje i vjeru u dobre ljude.

Ljubica Mazalica je u trećoj godini oboljela od paralize, ali taj hendikep je nije spriječio da se kreće, radi i da se bori za život. Kako sama kaže, izgubila je osjećaj u desnoj nozi, ali nije dozvolila da je to prikuje za krevet. Bolesnu nogu nosila je u ruci ili vukla za sobom i pužući obavljala sve poslove, kao bilo koja zdrava osoba.

– Držala sam svinje i hranila kokoške sve dok sam mogla. Ima već 15 godina kako to ne mogu – kaže Ljubica. Ona živi

sama od 1963. godine, a u dom za stara lica, kaže, neće nikad otići.

– Od porodice imam samo brata, ali je veoma bolestan. Tako da sam potpuno sama, krećem se po svom stanu pužući jer nisam navikla da budem u krevetu. Srećom, imam patronažnu sestru Zoru, koja mi mnogo pomaže – objašnjava Ljubica.

Baš ta upornost pomogla je Ljubici da i pored bolesti ide kroz život sa osmijehom na licu. Pokazujući sliku motora, priča da je obožavala ljubimca na dva točka i vozila ga više od 25 godina.

– Nabavio mi ga je jedan prijatelj iz Slovenije, a sad ga više ne bih mogla ni voziti, ruke me bole i gubim snagu… Međutim, sada koristim kolica. Zora ih zna sklopiti i rasklopiti. Ona je jaka žena, uzme me i stavi u kolica, pa ja onda sama vozim – kaže Ljubica. Dok priča, prisjeća se kako je njena majka Vida pričala da je rodila nasmijanu kćer, koja je i danas takva uprkos nedaćama koje su je zadesile.

– Znala je govoriti: Ljuba moja je uvijek nasmijana, sigurno je Bog tako nagradio. I jeste tako. Ja mislim da ima Boga. Ako neko misli da nema, grdno se vara – kaže Ljuba i ističe da je najviše obraduje Zorin dolazak.

Baš kao i Ljubica, i Ruža Repić je invalidno lice i živi sama u maloj kući u Kulašima. Kaže da sebe bodri uz radio-program i muziku.

– Moj brat je umro prije deset godina, imam još tri starije sestre, ali su i one slabe, pa rijetko kad idemo jedna drugoj. Muzika mi je društvo, volim seoske izvorne pjesme, a šargija mi je najdraži instrument. Volim kada mi neko dođe, a posebno volim Miru, moju patronažnu sestru. Ona mi je zamijenila i majku, koje se ne sjećam, i rođene sestre. Pravo da vam kažem, nju najviše volim. Kada mi jedno vrijeme nije dolazila, ja sam se razboljela od tuge – priča Ruža, koja se otežano kreće. Kada je imala tri godine, ugrizla ju je zmija i od tada je boli noga.

– Radila sam ja, išla na pijacu, imala svoje pare. Držala sam i stoku. Ali ima tri, četiri godine kako su mi noge samo otkazale i nisam se više njima mogla služiti, ali tako je kako je – kaže Ruža i dodaje da se svako mora za sebe boriti.

Ističe da joj svaka pomoć dobro dođe, ali, kao i Ljubica, ono što najviše želi je da joj njena Mira dolazi bar dva puta sedmično.

• Ona mene posluša, pomogne, donese lijekove, nahrani me. Bez Mire ne bih mogla ništa. Ipak, ne treba čovjek da klone. Ne mogu jaukati, nema koristi od toga, ništa se neće promijeniti, pa je bolje biti nasmijan i gledati pozitivno na stvari. Kada mi ovako neko dođe, dobijem snagu – kaže Ruža.

Crveni krst

Sekretar prnjavorske organizacije Crvenog krsta Đurađ Stojčić kaže da u toj opštini trenutno ima pet korisnika programa kućne njege.

– Korisnice Ružu Repić iz Kulaša i Ljubicu Mazalicu iz Štrbaca gerontodomaćice posjećuju jednom sedmično, a ostale korisnice imaju svakodnevni dolazak jer su njihove gerontodomaćice u blizini njihovih kuća. Ako bi u narednom periodu bilo više novca u budžetu opštine za te namjene, i nama bi bilo u cilju da naše korisnice imaju više dolazaka gerontodomaćica – kaže Stojčić.