Danijel Gatarić je pjesnik i prozni pisac čiji će roman prvenac “Muškost Zorana K.” biti predstavljen u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. Na promociji Gatarićevog romana, koji je 2013. objavio i knjigu poezije “Razmaženi Adam”, pored autora govoriće književnice Tatjana Bijelić i Tanja Stupar-Trifunović.
“Lorejn, htio sam napisati roman o tebi, baš ovdje za recepcijom i postati slavan s njim: Zoran S. Kalezić na naslovnici, ‘Recepcionar koji je volio’ prvo lokalno i bezvrijedno, intervju u ‘Glasu’, zatim ‘Politika’ pa NIN, onda za finale ‘Riders Digest’.
Primijetiće me, noseći debele krupne paprike jednog oblačnog oktobra, žureći kući da ih napuni, i tad bi me ugledala na policama, između ‘Playboya’ i ‘Rolling Stonesa'”, kaže na jednom mjestu glavni lik romana, koji kao nesvršeni student radi u noćnoj smjeni hostela “Orijent”, te mašta o karijeri slavnog pisca i bivšoj djevojci Lorejn. O svom književnom radu i o tome kako je stvarao lik Zorana K. mladi pisac Danijel Gatarić pričao je za “Nezavisne”…
NN: Koje su sličnosti i razlike između Danijela Gatarića i Zorana S. Kalezića, odnosno koliko toga je autobiografskog u romanu?
GATARIĆ: Zoran S. Kalezić je plod mašte autora, odnosno neka karikaturna verzija egzaltiranog mladića naše zbilje. Njegova determinisanost je uslovljena mjestom gdje živi, tradicijom, kulturom, nakalemljenom tehnološkom globalizacijom i procesom u koji je nevoljno ušao… Sublimacijom svega toga, roman reflektuje “Zeitgeist” ovog vremena. “Poetski sadržaj prošlosti” bi trebalo da bude sadržaj koji dominira svakim uspjelim književnim djelom.
NN: Zoran S. Kalezić neodoljivo podsjeća na Artura Bandinija, lika Džona Fantea, koji je patio od toga da postane veliki pisac. Da li je Fante uticao na Vaš roman i koji su uopšte pisci na čijem tragu stvarate?
GATARIĆ: Svakako. Fante je jedan od pisaca iz američke književnosti koji je vršio ogroman uticaj na moje pisanje, pogotovo to pisanje iz prvog lica i radnje koja teče fluidno, iako pozadina samog “podteksta” oslikava ili bi bar trebalo da oslikava dublju konotaciju. Rot, Hemingvej, Nabokov, Kafka, Dostojevski, Kundera… Zapravo, čitanje dobrih autora bi trebalo da bude neka vrsta drenaže sopstvenog ulja na površinu. Nešto kao u filmu “Biće krvi”.
NN: Knjiga je objavljena u Beogradu. Kako je došlo do toga i šta mislite o ovdašnjem izdavaštvu, s obzirom na to da naši pisci mlađe generacije gotovo da više objavljuju u Srbiji nego ovdje?
GATARIĆ: Knjiga je objavljena putem konkursa Balkanskog književnog glasnika za neobjavljen roman, na koji je aplicirao veliki broj autora. Pored proze, konkurs je bio otvoren i za knjigu poezije za koju je nagradu dobio Zoran Pešić iz Niša. Volio bih da nema razloga za nezadovoljstvo po pitanju izdanja vlastitog romana, ali to ne bi bilo tačno. Ono što autori mogu jeste da svoje pisanje dižu na viši nivo i na taj način se čine primamljivijim onom malom broju kvalitetnih izdavača. Socioekonomska priroda naše zemlje ne ide u prilog kulturi, pa samim tim ni postojanje velikih i kvalitetnih izdavačkih kuća.
NN: Izvjesni kritičar pronašao je u Vašem romanu i “društvenu stvarnost”, te “ljigavost jednog sistema”. Da li Vam je bila namjera da detektujete tako nešto?
GATARIĆ: Svakako da društvena stvarnost određuje i Zorana S. Kalezića. Kad smo odrastali, našoj generaciji su obećavali mnogo i taj “američki san”. I pomoć “naše” slovenske braće: život crvenog tepiha, putovanja i lagodnost jutarnje kafe na moru, naravno uz posao koji volimo samo da budemo dobri i poslušni. U konačnici se desilo ovo, ne odgovaraju nam na poruke, a znamo da su bili onlajn. Osvrt novinara Đorđa Krajišnika iz “Oslobođenja” je svakako nešto na šta mogu da uputim potencijalnog čitaoca romana.
NN: Koliki trud zahtijeva pisanje poezije u odnosu na prozu, u Vašem slučaju dosta hvaljene zbirke pjesama “Razmaženi Adam”?
GATARIĆ: Za svako pisanje je potreban trud, pogotovo vraćanje tekstu i prerada je mukotrpan proces. Samo pisanje za mene predstavlja strast i potrebu. Potreba za objavljivanjem iska ozbiljan rad jer se tu nalazimo pred metom kritike drugih, a ako smo šarlatanski pisali, tako ćemo biti i prihvaćeni. Dizanje ljestvice svaki put je najbitnije u tom procesu. “Adam” je uzeo učešće na tri festivala poezije (Čačak, Zaječar,Vrbas) u Srbiji i na “Slovu Gorčina” u Stocu, kao jedan od najboljih neobjavljenih rukopisa, što je za mene tada bio veliki uspjeh.
NN: Kazali ste da biti pisac ili umjetnik jeste titula: “Ne bih da se zalijećem olako, ali neću ni odustati bez borbe”. Šta je sljedeće što možemo da očekujemo iz te borbe?
GATARIĆ: Novi roman, ali ne bih da se zalijećem olako, no neću ni odustati…
Sjajan roman.Sve pohvale piscu i samo naprijed,u tebi “cuci” novi Bukovski.