Život ponekad piše čudne priče. Priča Tanje Živković, iz Potočana kod Prnjavora u Republici Srpskoj, slobodno se može nasloviti „Čokoladna bajka ljubavi“, u kojoj centralno mjesto zauzima njen šestogodišnji sin Uroš.
Prst sudbine Uroša je od rođenja obilježio. Rijetka bolest, u medicini označena kao „Degručijev sindrom“, roditelje je opredijelila na nova promišljanja o svijetu koji nas okružuje i međuljudskim odnosima u njemu. Posjetili smo porodicu Živković u pitomom selu i zabilježili sledeću priču.
K.N: Gospođo Živković, možete li nam reći kako je sve počelo ?
T.Ž: Naš mali Uroš ili Uki, kako ga svi od milja zovemo, nije kao svako drugo dijete. On ima svoj svijet, samo njemu prepoznatljiv i karakterističan. Pri njegovom rođenju desio se momenat koji nam nije do kraja objašnjen. Uglavnom, Uroš se vodi kao „indigo dijete“.
K.N: Šta se pod tim pojmom podrazumjeva?
T.Ž: Medicina nema konkretne odgovore kada su „indigo djeca“ u pitanju. Može da se u pojedinim radovima neuropsihijatara i psihologa nađu objašnjenja da osobe poput Uroša imaju „plavu“ auru koju šire oko sebe i veoma su specifične jer ne trpe autoritet. Imaju svoje momente i žive u skladu sa prirodom, životinjama i cvijećem. Veoma su miroljubivi, lako sklapaju prijateljstva, nisu nasilni. Često ih porede sa autističnom djecom, ali oni nisu autisti i veoma se razlikuju.
K.N: Kako ste reagovali na postavljenu dijagnozu?
T.Ž: Poslije prvobitnog šoka i nevjerice da se to baš nama dešava uslijedilo je otrežnjenje. Mnoge stvari koje sam smatrala bitnim, dolaskom Uroša shvatila sam da su potpuno nebitne. Samo je važna ljubav, posebno prema djeci. Oni su tako kratko djeca, vrlo brzo odrastu i odu svojim životnim putevima, a da nismo ni svjesni toga. Stalno im govorimo da ne skaču, da ne budu nemirni, a kada odu od nas to nam nedostaje.
K.N: Za mnoge roditelje ovo bi bila bezizlazna situacija. Vi nisite tako mislili.
T.N: Moj suprug Borislav i ja ni jednog trenutka nismo klonuli duhom. Zaboljelo nas je da su mnogi Uroša okarakterisali kao dijete sa posebnim potrebama i kao takvog počeli da izoluju iz društva. Za nas on se nije razlikovao od ostale djece, a jedan vid svoje kreativnosti počeo je da pokazuje još u fazi puzanja. Omiljeno odredište mu je bila kuhinja, a dječije igračke rado je zamijenio suđem. Dugo smo razmišljali zašto je to tako, a savjet smo potražili i od ljekara.
K.N: Kako su ljekari reagovali na vaša zapažanja?
T.Ž: Njihova reakcija iznenadila je i nas same. Predložili su da Uroša uključimo u naše svakodnevne aktivnosti oko pripreme hrane. Uroš je na sve to pozitivno reagovao i primijetili smo da posebnu pažnju i posvećenost pokazuje kad pripremamo poslastice. Posebno se divio čokoladnim pralinicama različitih oblika, tako da smo odlučili da ih skoro svaki dan izrađujemo.
K.N: Niste se samo zadržali na kućnoj varijanti?
T.Ž: Kada sam vidjela radost u očima Uroša sa svakom novom izrađenom pralinicom odlučila sam da taj rad predstavimo javnosti i na taj način ukažemo na položaj djece kakav je naš Uroš i odnos prema njima.
K.N: Izabrali ste dosta neobičan način. Da li ste uspjeli u svojoj namjeri ?
T.Ž: Moram vam priznati da u početku nije bilo ni malo lako. Učešćem na mnogim manifestacijama Uroš je dobijao sve više novih prijatelja, a priča poput ove u „Kraljevskim novinama“ sve više je rušila tabue. Mnogi su se zainteresovali i počeli detaljnije da se bave ovom rijetkom populacijom djece.
K.N: Na koji način konkretno?
T.Ž: Kao prvo društvene stukture Prnjavora prihvatile su zahtjev da Uroš bude primljen u vrtić. U vrtiću se socijalizovao i stekao je veliki broj dugara među svojim vršnjacima. Zahvaljujući rukovodstvu vrtića „Naša radost“, a pogotovo mladoj obrazovanoj strukturi vaspitačica, koje su osim dobrog školovanja, vjerovatno iz svojih porodica u kojima su same odrasle ponijele veliku ljubav, u čitavom vrtiću stvorena je atmosfera u kojoj Uroš nije izopšteno dijete, izvrgnuto ponižavanju , nasilju ili ruglu. Naproti, sva djeca, a onda i njihovi roditelji, se prema njemu odnose zaštitnički, kao najrođeniji. Prije koji mjesec organizovali smo izložbu čokoladica koje smo do sada izradili. Tu izložbu je, između ostalih, podržao i načelnik opštine Prnjavor, Darko Tomaš, što je za nas veoma značajno. Dakle, o djeci kakav je naš Uroš počelo se pričati i razmišljati na drugi način, što je bio naš primarni cilj.
K.N: Prvi korak je napravljen. Šta dalje ?
T.Ž: Namjera nam je da nastavimo misiju i da još intezivnije ukazujemo na potrebu većeg stepena socijalizacije. Kroz dosadašnji rad Uroš je postao pravi mali majstor u izradi čokoladnih pralinica, tako da namjeravamo da u budućnosti objavimo i „Ukijev kuvar“ i da javnosti otkrijemo naše kuvarske tajne, a ujedno pokažemo da nismo građani drugog reda. Kao što kaže pjesma „Svi mi imamo mali svijet i oko njega kineski zid“, tako i naš Uroš ima svoj mali svijet u kome neće graditi zidove, već mostove koji će povezivati njegov čarobni kutak sa ostatkom svijeta.
Kraljevske novine
Be the first to comment